Još uvijek kao maleni zaigrani dječak u čudu gledam ovaj život. Sjećam se kako su mi nekada govorili stariji da ću jednom odrasti i biti velik. Gledao sam ih i nekako mi čudno bilo, da ću i ja jednom biti takav, onako velik i ozbiljan. Ja taj mali bracek?
Išlo je to polako i bivao sam sve veći. Raslo se, ali onaj mali dječarac je tek ponešto naučio, ali se nije odrekao djetinjstva. Nije si nikada uobražavao da je on neki veliki ili odrasliji od onih malih.
Prošlo je za ljudski život mnogo godina. U tome se vremenu puno toga događalo, pa se i preživjelo.
Sjedi sada taj mali dječak nekako obrastao sjedom kosom, podosta smežuranom kožom, slaboga vida, nekako usporen, ali još uvijek u čudu gleda ovaj život.
Jesam li ja to tražio odgovore neke? Je li to mene nešto zanimalo?
Ne vidim više one što su mi pričali da ću ja biti veliki. Porastao jesam, ali kao da nisam postao ono što sam mislio da su oni onda bili. Možda sam tada mislio krivo? Možda su i oni tada bili velika djeca? Jesu li bili? Zar je važno tko što misli?
Ne znam da li je važno mišljenje, ali kao da ništa drugo i ne postoji. U sada sav moj došadašnji život, moje dječaštvo, je u mislima mojim kao sjećanje moje.
Nekako mi se događalo nešto, što su oni ozbiljni zvali odrastanje.
Nisam znao tražiti ni inzistirati na nekim 'normalnostima'. U vrijeme moga djetinjstva malo je bilo igračaka. I pored toga igra mi je bila sve. Oni odrasli su određivali promjene prema mom uzrastu. Tako sam krenuo u školu što se moralo. Da se mene pitalo vjerojatno sam nikada nebi u nju krenuo. Nisam volio što se mora, ali kako se moralo bilo je.
Ima još podosta toga što je nekako red i pripada uzrastu.
Tako su nastali potisnuti problemi sa pubertetom. Oni 'normalni' su imali imali cure. Meni je to bilo potpuno strano. Kako se može imati curu? Pa, ona je čovjek ko i ja.
Dok su moji vršnjaci išli na plesnjake, spojeve i sl. ja sam odlazio u šah-klub. Ni tu nisam odrastao. Igrao sam se, mada složenije igre.
Ne. Nisam bio deformiran u tom pogledu, jer bilo je tada meni divnih djevojčica. Znalo mi je srce zaigrati. Da, ali to je bilo sve.
Upoznao sam jednu novu igru, go. Zaigranom vrijeme je prolazilo.
Prekinuo sam studije i opet sam nešto morao. Zaposlenje i rad. Stvarao sam si materijalnu osnovu života. Da se mene pitalo, vjerojatno bi postao klošar.
Slijedeći korak odrastanja desio mi se nekako slučajno.
Ona je bila sama, a ja zaigrani 32-godišnjak. Ni na kraj pameti mi nije bilo neko posjedovanje, ali smo nekako spontano krenuli u zajedništvo. Vrlo brzo smo i ozvaničili to. Zaredala su djeca.
Nastale su neke promjene u meni. Postadoh brižan. Više sam mislio na malene nego na sebe. I pored toga igrao sam svoju igru go. koliko se to moglo.
Porasli su maleni i nekako se sve počelo smirivati. Ona, sa kojom sam krenuo u ovu fazu života, odvojila se i krenula putem svoje sreće. Bijah zbunjen. Nisam razumio što se to zbiva. Ono u meni nije bilo spremno na takovu promjenu.
I kao maleni dječak, koji je izgubio igru, pitao sam se što i kako. Sjećao sam se mnogih poraza u šahu i gou. Ipak je ovo bilo nešto drugo. Nakon izgubljene šah-partije, prespavaš i ubrzo je tu nova partija. Sada to nije tako bilo. Zar to znači biti odrastao?
Djeca su već krenula svojim putevima. Uz mene je ostao samo najmanji 13-godišnji sin, ali i on je bio ili u školi ili sa prijateljima. Najveći dio vremena sam bio sam. Trebalo je srediti misli; te misli koje jedino i imam.
Sredio sam ponešto u toj svojoj dječačkoj glavi. Činilo mi se da sam dobio odgovore na neka svoja pitanja. Kao da mi je nešto postalo jasnije.
Nastavio sam svoju igru. Uz mene, mada uz podosta problema, stasao i moj najmlađi sin. Sa 19 godina i on je postao otac. Na svijet je došao maleni klinac, dedino zlato. Pored njega imam još i dvije unučice kod kčerke.
Sjedim i razmišljam. Desilo mi se nešto. Još sam onaj dječarac, ali desio mi se život.
Ništa nisam činio na silu. Micao sam se kada sam bio suvišan, a to i danas činim. Nikoga nisam posjedovao, ali volio jesam. I danas volim. Dragi su mi i neki koji to neznaju. Zar moraju znati? Ta ja sam još uvijek onaj dječarac koji sjedne na pod uz prekrasno dedino zlato spreman da zajedno s njim rasturim sobu. Da, ali ja dobro znam gdje je opsnosti. To obojici može biti od koristi.
Dragi moji, eto tako, malo. Htijelo je nekako samo od sebe biti ovo ovdje napisano. Nisam zaustavio.
Vas sve najljepše pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 29.10.2008. u 15:15 sati.