Jedan je od svibanjskih dana, ako se ne varam, ’82. U riječkom neboderu na Sušaku se igra Prvenstvo Juge. Šesnaesrorica, koji su po republičkom kvalifikacijskom ključu stekli pravo sudjelovanja na završnom turniru, odmjeravaju snagu u borbi za naslov prvaka Juge za tu godinu. Kao nagrada najuspješnijen je kvalifikacija na pojedinačno prvenstvo svijeta za amatere u Japanu.
U završnici kao predstavnik Hrvatske aam i ja.
Igra se s velikom motivacijom. Velika je čast igrati na završnici prvenstva, a kamioli osvojiti naslov prvaka.
Startao sam vrlo uspješno i na redu je četvrto kolo. Protivnik mi jer vrlo jaki Nišlija, koji je i po dan-naslovu jači od moga tadašnjeg 3. dana.
Na jakim turnirima igrač je često usamljen, pa čak i teži tome. Odlazi se u neke prostore mislima u kojinma se nastojimo odteretiti od osjećaja značaja partija i nekih obveza koje nas opterećuju. Taj dio svaki igrač ima na svoj način, ali kako vidim, ipak je puno sličnosti. Nastojimo se odvojiti i biti sami sa sobom. Pomažu nam šetnje, posebno po prirodi. Na mnogim turnirima koje sam igrao na Bledu izvanredne su mi bile šetnje uz jezero.
Prije navedene partije sam nastojao nači neku fotelju u hotelskim odajama, da se na njoj opustim uz razmišljanja. Našao sam je i smjestio se.
Nastojim otkačiti sve aktuelne teme. Svijestan sam da me očekuje zahtjevna partija, ali i da moram biti smiren i spreman nirno prosuđivati. Akcenat sam stavio na samu igru go. Puštao sam mislima da same idu po raznim situacijama iz igre.
Usredotočio sam se na značaj, smisao i okolnosti po kojima igram go. Krenuo sam igrati ga sa prijateljem, ali ne bi bilo tako, da mnogi prije nas nisu to igrali i prenosili koljenima. Opušten, kao da tražim u onom prostoru van vremena, prostoru bez boje i uzbuđenja, one koji su, kao i ja sada, voljeli ovu igru. Postoje imena, zapisi, predaja po kojoj su postojali ljudi, veliki majstori ove igre kojih sada više nema.
Imena su samo imena. Možda su to tek putokazi do informacija, ne i čovjeka. Čovjek je onaj stvaran, kojem je ime tek dodjeljeno. Odbacujem sve pokrove i ljušture i tražim neznanoga majstora u nekom vremenu. Majstora i zaljubljenika u kamenčiće u nekom nama davnom vremenu. Vplio je ove odnose suprotnosti i znao je da će se njoj mnogi radovati, kao i on. Evo mene, ja volim taj odnos kanenčića na ploči. Hvala tebi čovječe, što si je igrao i time je prenosio nama, koji sno je usvojili.
Udubljen u tako zahvalno stanje čovjeku davnih vremena, prilazim stolu gdje treba krenuti moja partija sa prijateljem iz Niša, koji mi je ovaj puta suprostavljen. Moj unutarnji svijet nije vidljiv, ali samnom kao da dolazi još netko.
Sa sakrivenim uzbuđenjem se obraćam u dubini svoje duše bezimenom čovjeku, prijatelju, onome kojega nalazim nizom ove igre kroz vrijeme.
‘Darujem ti, dragi čovječe, ovu igru. Znam da tijelo tvoje je van moći života njime u mome vremenu. Volio si ovu igru. Nije do znanja, već osjećaj ti upućujem. Raduj se, ako je moguće, ako su odnosi u ovim kamenčićima ono čemu si posvetio život. Tebi s dobokim poštovanjem i hvalom.’
Izgovarao sam to čutke u sebi. Čak to ni riječi nisu bile. Bio sam lagano uzbuđen i radovao se svojoj odluci. Može li netko živjeti tijelom mojim zajedno samnom?
Znao sam da to može biti moja fikcija, pa sam odlučio da to potkrijepim poscećenim radnjama. Da potvrdim sebe i odluku, igrati ću sve svoje poteze na tzv. ‘zvijezde’. Igrati ću na svaku koja će biti slobodna, pa bio to u tom trenu i potpuno besmislen potez. I radio sam tako. Jedan od poteza mi je čak bio, onima koji su gledati, potpuno čudan. I nije mi bilo važno da je to prvenstvo Juge. Partiju sam poklonio. Igrao sam i pored toga i pratio i veselio se igri, ali većina mi je poteza dolazila od nekuda bez nekih gtčevitih razmišljanja. Osjećaj mi je bio, da je on pvdje i da igra mojim rukama. To me činilo sretnim.
Partija je odmicala, a ja sam pobjedio s nekom čudnom lakoćom. Izdvojio sam se sam na vrhu tablice turnira i skoro svi su me već vidjeli kao putnika u Japan. Svi osim mene. Znao sam da neću ići. I nisam. Preostale dvije partije sam izgubio i završio na kraju na četvrtom mjestu.
Nisam bio nesretan. Osjetio sam prostor van vremena. Jesam li si to samo unišljao? I prošlost i budućnost su stvarnost životima data. Istina jest. Gopsode Bože, neka ostane tajna svima koji ne mogu vjerovati. Opisao sam svoje osjećaje i ono nešto u dubini što sluti istinom. Ne vidim , ali vjerujen, da si postojao i da si istinom svega što postoji dat kao i ja svijetom po Gospodinu Bogu, ocu sviju nas. Ne imenom. Istinom.
Dragi prijatelji svi smo mi jedna cjelina; svi koji sada jesmo, koji su bili i koji će biti. Stoga često težim onima koji će doći. Oni još nemaju moć da čuvaju svijet. Za to smo mi ovdje.
Pozdravlja vas i voli vaš Mladen … :)
Post je objavljen 05.10.2008. u 20:56 sati.