Umorna sam, jako umorna, do kosti, kronično i neizmjerno. Umorna sam već godinama, ali u zadnje 2 godine sve više i više, toliko da više ne mogu normalno funkcionirati.
Nisam umorna od ljudi, djela, načina… možda i jesam, ali to nije uzrok moga umora. Što je? Ne znam, pretpostavljam. Jedem zdravo, jako zdravo, vježbam, pijem puno vode, vitamine, spavam, nisam na nikakvoj dijeti niti gladujem, ali i dalje rijetko mogu preživjeti dan da se u sredini popodneva ne počnem osjećati kao stara krpa po kojoj tapka krdo slonova, posve ižmikana s vrtoglavicom i preskakanjem mozga ili se počinjem tresti koliko sam umorna. Moj posao zahtjeva punu mentalnu koncentraciju i da u svakom trenutku imam kontrolu nad cijelom situacijom, a na da pravim greške dok pokušavam zaustaviti prostoriju da mi ne skakuće pred očima… i to me onda opterećuje.
A imam toliko puno želja i planova što želim napraviti u danu dok još imam energije i onda gledam kako ti svi planovi jednostavno iscure kroz prste i ja odradim ono što ne mogu odgoditi i da od onih želja ostaje samo izmaglica u mojoj glavi.
Uz još neke probleme koje imam zaključila sam da su za ovo najvjerojatnije krivi hormoni, ti mali gadovi koji čine svu razliku na svijetu, naručila sam se kod liječnika i sada mi preostaje samo čekati svoj termin.

I tako, postoji taj jedan tip koji mi se svidio, jako. Pametan, smiješan i voli slične stvari kao i ja, a ja sam geek/freak. Upoznali smo se na netu, točnije na Iskrici. Nakon mali milijun godina na toj stranici koja mi je služila za ubijanje dosade upoznala sam nekoga koga sam željela sresti uživo. Slika mi se odmah svidjela, a posebno jer je odgovarala priči koju sam furala cijelo ljeto kakvog bih tipa htjela jer su svi imali potrebu naći mi dečka. Uslijedili su razgovori, poruke za laku noć, dobro jutro… lijepe stvari. Što sam više otkrivala njegov karakter sve više mi se sviđao.
Postoji problem, ne živimo u istom gradu, počelo se potezati pitanje kako i kada ćemo se vidjeti što se rasteglo na duže vrijeme… i došao je, iznenadio me, nazvao na telefon i rekao: tu sam, došao sam. Kemija je bila tu, razgovor se nastavio normalno, sve je bilo dobro.
I dalje je išlo dobro, planovi su se kovali za budućnost i odjednom iz vedra neba ošinu me ko smrdljivom čarapom, iz bezazlene situacije iskoči da je on nacionalist i to extreman. Kako sad, što sad? Od svih stvari na svijetu biti zaluđen debilizmom koji nema veza sa zdravom pameću. Što sam ga više slušala što govori to mi se želudac više stiskao i molila sam boga da u jednom trenutku kaže da se šali, ali nije se šalio, a ja sam ostala tužna, razočarana pitajući zašto se ovo moralo dogoditi?

Vrijeme mi nevjerojatno leti, ne stignem skoro ništa, a ponajmanje pisati blog. U glavi mi se stvaraju priče i to na dnevnoj razini, ali nažalost i ostanu tamo. S vremena na vrijeme odem pročitati što su napisali ljudi na mojoj listi, ponegdje ostavim komentar ako imam što za reći i to je to.
A imala sam tako lijep post o zadnjem kupanju u sezoni 1.10., dan je bio predivan, sunčan, vedar s malo vjetra, more ledeno, ali božanstveno. Kada uđeš zalediš se na sekundu i onda je tako fino, opuštajuće i razbuđujuće. Plaža je na početku bila posve pusta, samo ja i pogled na pučinu, kasnije je došlo još par ljudi. Želim zapamtiti zadnje kupanje ove godine jer je bilo za pamćenje i željele sam ga zabilježiti, ali je prošao 1.10., a ja nisam stigla ostaviti svoj trag.
Prije toga je bio post o noktima na nogama. Povod je bilo prvo oblačenje patika nakon cijelog ljeta bosih nogu i kako sam natukla nokte na nogama! Ja nemam nešto duge nokte kakve sve kandže na nogama viđam, za boga miloga, nisu to ruke pomislim kad vidim opaku kandžu u stilu t-rexa ili purana. Kakve sve agonije te žene proživljavaju kad obuju zatvorenu obuću ne znam, ali mora da je opaka. Da bi nokti na nogama lijepo izgledali moraju imati nekakav jednoličan oblik, ovisno o obliku prsta, e kod mene taj oblik ne odgovara onome kad imam zatvorenu obuću, a nisam ni stigla niti htjela od njih napraviti kusavog psa jer je slijedilo još toplih dana pa sam trpila bolove taj jedan dan i podljev drugi… sada je ipak zahladilo da sam napravila harakiri nad njima…ali i dalje imam u glavi one kandže u neonskim bojama koje srećemo po gradu. A tek francuska manikura na nožnim prstima…bože vrhunac neukusa.
Stvarno ću morati upisivati u tjedni raspored pisanje bloga jer mi sve ostaje u glavi, a onda zaboravim ili ne prođe strast za tom pričom što nije u redu jer ja volim pisati svoj blog.