Umorna sam, jako umorna, do kosti, kronično i neizmjerno. Umorna sam već godinama, ali u zadnje 2 godine sve više i više, toliko da više ne mogu normalno funkcionirati.
Nisam umorna od ljudi, djela, načina… možda i jesam, ali to nije uzrok moga umora. Što je? Ne znam, pretpostavljam. Jedem zdravo, jako zdravo, vježbam, pijem puno vode, vitamine, spavam, nisam na nikakvoj dijeti niti gladujem, ali i dalje rijetko mogu preživjeti dan da se u sredini popodneva ne počnem osjećati kao stara krpa po kojoj tapka krdo slonova, posve ižmikana s vrtoglavicom i preskakanjem mozga ili se počinjem tresti koliko sam umorna. Moj posao zahtjeva punu mentalnu koncentraciju i da u svakom trenutku imam kontrolu nad cijelom situacijom, a na da pravim greške dok pokušavam zaustaviti prostoriju da mi ne skakuće pred očima… i to me onda opterećuje.
A imam toliko puno želja i planova što želim napraviti u danu dok još imam energije i onda gledam kako ti svi planovi jednostavno iscure kroz prste i ja odradim ono što ne mogu odgoditi i da od onih želja ostaje samo izmaglica u mojoj glavi.
Uz još neke probleme koje imam zaključila sam da su za ovo najvjerojatnije krivi hormoni, ti mali gadovi koji čine svu razliku na svijetu, naručila sam se kod liječnika i sada mi preostaje samo čekati svoj termin.