utorak, 24.02.2009.
Pokorna volja-predanost
„Tada začuh glas Gospodnji: „'Koga da pošaljem? I tko će nam poći?' Ja rekoh: 'Evo me, mene pošalji!'“ (Izaija 6, 8)
Nakon što je Izaija spoznao Boga u svoj njegovom veličanstvu, slavi i svetosti, te primio milostivo oproštenje krivice, Bog je imao zadatak za njega.
Za Izaiju nije bilo oklijevanja ili rasprave, on je bio spreman. Božje veličanstvo, suverenost i milost su ga primorale da svoju volju u potpunosti podloži Božjoj, da sav svoj život podredi službi Bogu.
Mada njegova misija nije bila ni malo laka Izaija se nije predomišljao kada je čuo što Bog od njega traži. Božji zadatak za njega je bio da donese osudu narodu koji neće htjeti niti slušati niti se pokajati na njegove riječi.
„On odgovori: 'idi i reci tom narodu: Slušajte dobro al' nećete razumjeti, gledajte dobro al' nećete spoznati. Otežaj salom srce narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.'“ (Izaija 6, 9-10)
Po svim našim standardima Izaija je trebao biti iznimno neuspješan „evangelizator“, no on se nije žalio, niti tražio bolji zadatak. Samo je pitao: „Dokle Gospodine?“ (Izaija 6, 11). Želio je znati dokle će morati izvršavati tu iznimno tešku i žalosnu zadaću, no uopće nije bilo upitno dali ju je spreman izvršiti. Istu potpunu predanost Božjoj volji unatoč žalosti i tjeskobi nalazimo i u Gospodnjoj molitvi pred samu muku i raspeće.
"Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“ (Lk 22, 42 i Mt 26, 42)
Izaija je primjer osobe koja je u svom životu prihvatila Božju suverenu milost. Takvog čovjeka Bog stvara tako da mu na neki način da uvid u svoju slavu, svetost, suverenost i veličinu, a tada se čovjek osvjedoči i u svu svoju nemoć i grešnost, i grešnost ljudi općenito. Bog zatim takvom čovjeku donosi osvjedočenje u svoju milost, te kao posljedicu proizvodi zahvalnost, potpunu osobnu predanost Božjoj volji i Gospodnjim putovima.
petak, 20.02.2009.
Sveti se Ime Tvoje
Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! (Mt 6, 9)
Evanđeosko kršćanstvo stoji ili pada s ispravnim shvaćanjem Božje slave i svetosti. Iskustvo i razumijevanje Božje slave preplavljuje život istinskog kršćanina, u središtu njegova uma i srca jest Bog.
Duboko razumijevanje Boga i njegove slave neizbježno znači i spoznaju odnosa grešnog stvorenja spram svetoga Boga. Calvin je ispravno ustvrdio u svojem djelu „Nauk kršćanske vjere“ kada je napisao: “Gotovo cjelokupni sažetak svetoga nauka sastoji se u ova dva dijela, spoznanja Boga i spoznanja sebe samih“.
Evanđeoski kršćanin je osoba koja je doživjela Boga u svoj njegovoj svetosti i slavi, te je pred njim svjesna svoje nedostojnosti i grešnosti. S druge strane, ispunjena je zahvalnošću, obožavanjem i divljenjem jer je to Bog koji prihvaća grešnika! Osoba koja razumjela i doživjela ovu spoznaju Božje slave i svetosti vjeruje u Boga bez rezerve, Bog je za nju istinski Bog, On ispunjava njezin život, misli, osjećaje i želje.
Prorok Izaija je pravi primjer spoznaje Božje slave i svetosti, te svoje nedostojnosti pred njim. Neki kažu da je šesto poglavlje proroka Izaije povijesni izvještaj o tome kako Bog stvara pravog poniznog vjernika.
„One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!" Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!" Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten."“ (Iz 6, 1-7)
Ova vizija Božje slave, veličanstva, svetosti i milosti u potpunosti je promijenila Izaijin život! U toj viziji Bog je onaj koji sjedi na svome prijestolju i vlada nad nebom i zemljom. Sa svog prijestolja On iznosi svoje Kraljevske odluke poput one o izabranju i otkupljenju, izvršava svoj plan spasenja, privlači vjernike svojom neodoljivom milošću. Božje prijestolje jest prijestolje milosti (Heb 4, 16), sva milost u našim životima izvire iz tog uzvišenog prijestolja.
Izaijina vizija nije samo san iz prošlosti ona je i naša realnost. Stotinama godina kasnije apostol Ivan u svojoj viziji potvrđuje ovu realnost.
Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: "Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!" (Otk 4, 8)
No u Ivanovoj viziji nam se kao Gospodar koji vlada jasno otkriva Krist (Otk 5). Kod Ivana se Krist nalazi na prijestolju u središtu svega, okružen ljudima i anđelima koji ga neprestano slave. Bog stvara istinske evanđeoske kršćane tako da osobu uzdigne do svojeg svetog prijestolja gdje se mora pokloniti pred Božjom veličinom. Zato je za nas Bog središte i odredište našeg života! On svojom suverenom moći zaista vlada nad svime! Bog treba biti središte štovanja jer je u istinskom štovanju pažnja usmjerena na njega, a ne na nas ili zemaljske stvari. Bog je i središte naših misli i osjećaja, vizija Božjeg veličanstva i suverenosti oblikuje naš čitav način razmišljanja.
petak, 13.02.2009.
Njegove nas rane iscijeliše
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. (Izaija 5, 4-6)
Ukoliko smo prošli kroz pokajanje i uzvjerovali u njega, Kristova smrt na križu uklonila je našu krivicu, okajala naše grijehe i pomirila nas s Bogom. Bog nas je izabrao u vječnosti da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1, 4).
Osim toga, kao ovce svi smo lutali... O kada pogledam unatrag gdje sam bio, što sam radio i kako sam lutao, sve dok me Božja predivna milost nije podigla, dala jasan smjer u životu i nastavlja me voditi i kroz teške trenutke. Bog ljubi, brine, podiže, vodi i mijenja svoju djecu!
Apostol Pavao je s razlogom ustvrdio „Milošću sam Božjom ono što jesam!“ (1. Kor 15, 10). On je bio duboko svjestan djela Božje veličanstvene milosti u svome životu, te stoga prožet zahvalnošću. Za onoga koji je svjestan koliku mu je milost i ljubav Bog iskazao u životu jedina primjerena reakcija jest duboka zahvalnost i povjerenje prema Bogu, čak i u okolnostima koje su teške za nas ili u kojima patimo.
Ako si imao relativno ugodan, sređen, pa čak i pobožan život, Bog ti može otvori oči kako bi vidio da je sve dobro što imaš dar od njega, te koliko si grešan i kriv pred njim. Prorok Izaija je bio primjer sređenog i pobožnog života. No kada je ugledao Svetog Boga na njegovu Prijestolju, njegove samopravednosti je nestalo (Iz 6, 1-89). Shvatio je koliko je duboka i njegova pokvarenost i primio je Božje milostivo oproštenje krivice. Izaija je ranije Izraelce opominjao za njihove grijehe, a kada se našao pred Svetim Bogom ustvrdio je: „Jao meni propadoh, jer čovjek sam nečistih usana...“ Krivica mu je skinuta i grijeh oprošten, a nakon toga, kada je korio druge činio je to skrušena i ponizna duha. Apostol Pavao je također bio svjestan svoje vlastite nemoći i iskvarenosti. Također je bio ponizna duha kada je sebe opisao kao „prvoga među grešnicima“ (1, Tim 1, 15).
Sve što jesmo i postignemo u našem kršćanskom životu dugujemo Božjoj milosti i ljubavi. Ta milost i ljubav su kao prvo očitovane u našem izabranju i otkupljenju na križu. Budimo uvijek svjesni svoje vlastite grešnosti, gajimo zdravu dozu nepovjerenja prema vlastitim namislima, djelima, pa čak i pobožnosti. Budimo uvijek svjesni ovisnosti o Bogu i njegovoj milosti.
