Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! (Mt 6, 9)
Evanđeosko kršćanstvo stoji ili pada s ispravnim shvaćanjem Božje slave i svetosti. Iskustvo i razumijevanje Božje slave preplavljuje život istinskog kršćanina, u središtu njegova uma i srca jest Bog.
Duboko razumijevanje Boga i njegove slave neizbježno znači i spoznaju odnosa grešnog stvorenja spram svetoga Boga. Calvin je ispravno ustvrdio u svojem djelu „Nauk kršćanske vjere“ kada je napisao: “Gotovo cjelokupni sažetak svetoga nauka sastoji se u ova dva dijela, spoznanja Boga i spoznanja sebe samih“.
Evanđeoski kršćanin je osoba koja je doživjela Boga u svoj njegovoj svetosti i slavi, te je pred njim svjesna svoje nedostojnosti i grešnosti. S druge strane, ispunjena je zahvalnošću, obožavanjem i divljenjem jer je to Bog koji prihvaća grešnika! Osoba koja razumjela i doživjela ovu spoznaju Božje slave i svetosti vjeruje u Boga bez rezerve, Bog je za nju istinski Bog, On ispunjava njezin život, misli, osjećaje i želje.
Prorok Izaija je pravi primjer spoznaje Božje slave i svetosti, te svoje nedostojnosti pred njim. Neki kažu da je šesto poglavlje proroka Izaije povijesni izvještaj o tome kako Bog stvara pravog poniznog vjernika.
„One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: "Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!" Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!" Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten."“ (Iz 6, 1-7)
Ova vizija Božje slave, veličanstva, svetosti i milosti u potpunosti je promijenila Izaijin život! U toj viziji Bog je onaj koji sjedi na svome prijestolju i vlada nad nebom i zemljom. Sa svog prijestolja On iznosi svoje Kraljevske odluke poput one o izabranju i otkupljenju, izvršava svoj plan spasenja, privlači vjernike svojom neodoljivom milošću. Božje prijestolje jest prijestolje milosti (Heb 4, 16), sva milost u našim životima izvire iz tog uzvišenog prijestolja.
Izaijina vizija nije samo san iz prošlosti ona je i naša realnost. Stotinama godina kasnije apostol Ivan u svojoj viziji potvrđuje ovu realnost.
Ta su četiri bića - u svakoga po šest krila - sve naokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: "Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!" (Otk 4, 8)
No u Ivanovoj viziji nam se kao Gospodar koji vlada jasno otkriva Krist (Otk 5). Kod Ivana se Krist nalazi na prijestolju u središtu svega, okružen ljudima i anđelima koji ga neprestano slave. Bog stvara istinske evanđeoske kršćane tako da osobu uzdigne do svojeg svetog prijestolja gdje se mora pokloniti pred Božjom veličinom. Zato je za nas Bog središte i odredište našeg života! On svojom suverenom moći zaista vlada nad svime! Bog treba biti središte štovanja jer je u istinskom štovanju pažnja usmjerena na njega, a ne na nas ili zemaljske stvari. Bog je i središte naših misli i osjećaja, vizija Božjeg veličanstva i suverenosti oblikuje naš čitav način razmišljanja.
Post je objavljen 20.02.2009. u 12:27 sati.