četvrtak, 24.01.2008.
Duhovni brak
«Vi pak ustanite, upalite svjetiljke i blještavim svjetlom dočekajte nebeskoga Kralja. Ustanite i bdijte jer vam Zaručnik ne dolazi danju već sredinom noći. Uostalom, i kod udaje je takav običaj da se kasno navečer zaručnice izručuju zaručnicima. Nemojte naprosto potrčati kada čujete da dolazi Zaručnik. To je velika riječ i prepuna svega čovjekoljublja. Zaručnik nije zapovjedio da ljudski rod dođe k njemu nego je on došao k nama… Kada je pak riječ o Kristu i Crkvi ovo je čudo. Krist je Bog i on je svete i nepomiješane biti-znano vam je kolika je razdaljina između Boga i čovjeka-a ipak je ostavio očinski dom i dohitao do Zaručnice, ali ne izmjenom nego utjelovljenjem po tijelu…
Zar je čudno što je Zaručnik došao zaručnici kada nije odbio za nju položiti život. Ipak nijedan zaručnik nije život dao za zaručnicu. Nijedan zaljubljenik-baš nijedan- pa bio jako zaljubljen nije tako bio privržen prema svojoj ljubljenoj kao što Bog želi spasenje naših duša.
Zaručnik kaže: ako treba biti popljuvan, išiban, i ako se treba uspeti na križ, neću odbiti ni raspinjanje da dobijem Zaručnicu. To je Krist pretrpio i podnio, a nije se divio ljepoti Zaručnice. Prije toga od nje nije bilo ništa ni ružnije ni žalosnije…
Međusobno smo se mrzili. Tako je velika bila zloća. Nas koji se između sebe mrzismo Bog nije mrzio. On je nas koji smo bili u tolikoj ružnoći i duševnome bezobličju spasio. Kada je došao i svoju buduću Zaručnicu našao neodjevenu i ružnu, zaodjenuo ju je čistom odjećom čiju blještavost i sjaj ne može izraziti nijedna riječ ni misao. Što kazati? Sobom nas je kao haljinom zaodjenuo: «Svi koji se krstite za Krista, obukoste Krista» (Gal 3, 27)…
Vidiš li čisto i blještavo tijelo Crkve? Vidiš li cvijet mladosti što bljeskom nadvisuje sunčane zrake? Pavao zatim dodaje:»…da bude sveta i bezgrešna, da nema ljage ni bore ni bilo što takvo» (Ef 5, 27). Vidiš li sami cvijet mladosti, sami vrhunac životne dobi? Želiš li joj doznati ime? Zove se Vjerna i Sveta.»
Ivan Zlatousti Krsne pouke
ponedjeljak, 21.01.2008.
Što ti je jedina utjeha u životu i u smrti?
Moja jedina utjeha u životu i smrti jest da tijelom i dušom ne pripadam sebi, nego momu vjernom Spasitelju Isusu Kristu, koji je svojom skupocjenom krvlju u cijelosti platio za sve moje grijehe i oslobodio me od svake moći đavla, štiteći me tako, da ni jedna vlas s moje glave ne može pasti bez Očeva znanja. Štoviše, sve se mora uklapati u Njegovu volju, a u korist mog spasenja. Zato me On i po svojemu Svetome Duhu uvjerava u vječni život i čini me takvim da svim srcem, dragovoljno i spremno, od sad i u buduće, živim za Njega. (Heidelberški katekizam 1. redak)
ponedjeljak, 14.01.2008.
Poziv
Ako ste zainteresirani saznati više o nama, razmišljate da se uključite u zajedništvo, želite biti radnik u evangelizaciji, služiti u izgradnji crkve, ili samo trebate razgovor, u svakom slučaju javite nam se s povjerenjem na: ref.pres.church.zagreb@gmail.com
Vizije i ciljevi
Poticati svete da zajedno rastemo u pouzdanju u bezuvjetnu Božju ljubav, oproštenje i prihvaćanje zbog žrtve Isusa Krista na križu.
Ohrabrivati vjernike da žive radosno i slobodno u skladu sa svojim novim identitetom, kao ljubljena Božja djeca i svjetlo u Kristu.
Hod u milosti. Pouzdanje da Bog ima kontrolu nad cijelim našim životom, uključujući i pobjedu nad grijehom, a što ne umanjuje našu odgovornost s obzirom na posljedice.
Da učimo gledati i prihvaćati jedni druge na način kao što smo i sami opravdani i prihvaćeni kod Oca, takvi kakvi jesmo, nezasluženo, samo zbog žrtve Božjega Sina.
Težnja za zajedništvom vjernika izvire iz njihove nove naravi djece božje. Istinsko zajedništvo se može odvijati samo u slobodi. Želja nam u zajedništvo okupiti svete koji lutaju usamljeni ili ih zarobljava individualizam. S druge strane, želimo se boriti i protiv prakse da crkva bude sredstvo kontrole i prisile nad pojedincem.
Doseći ljude s predivnom porukom Božjeg oproštenja i prihvaćanja u Isusu Kristu.
srijeda, 09.01.2008.
Temeljna uvjerenja
-Mi smo dio tijela reformiranih evangelikalnih crkava koje ispovijedaju pet izjava reformirane doktrine: samo Pismo, samo Krist, samo milost, samo vjera, samo Bogu slava pripada.
- Biblija je pisana Riječ Božja nadahnuta Duhom Svetim, bez greške u originalnom tekstu. Biblija je objava Božje istine, nepogrješiva i jedini mjerodavni izvor u svim pitanjima vjere i prakse.
- Bog je Sveto Trojstvo, jedan Bog koji od vječnosti postoji u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.
- Svi su ljudi grješnici te su kao takvi nesposobni spasiti sebe od Božje srdžbe.
- Spasenje dolazi samo od Boga koji po svojoj suverenoj odluci odabire koga će spasiti. Njegov je izbor u potpunosti temeljen na Božjoj milosti a ne na ljudskim zaslugama. Izabrane Bog opravdava udjeljujući im svoju pravednost temeljem nezaslužene milosti Božje.
- Isus Krist je od vječnosti Sin Božji, pravi Bog i pravi čovjek koji je po svojem savršenom životu te po svojoj žrtvi na križu pomirio grješnoga čovjeka i pravednoga Boga.
- Bog je naklonjen i vjeran svome narodu i to ne samo pojedincima već i generacijama vjerujućih sukladno njegovom Savezu obećanja.
- Bog je suveren i ima kontrolu nad svim što se događa u svijetu i u našem vlastitom životu. Činjenica da Bog suvereno upravlja našim životom ne umanjuje našu vlastitu odgovornost pred Bogom.
- Krist će ponovno doći u tijelu, na vidljiv način kako bi sudio svim ljudima te svoj narod uzeo k sebi.
- Krist je ustanovio svoju Crkvu koju sačinjavaju partikularne (mjesne) crkve kako bi okupljala i usavršavala vjernike. Krštenje je vidljivi znak nevidljive duhovne milosti po kojem i mala djeca kao i odrasli pristupaju Crkvi kao narodu Božjega saveza. Vjernici su dužni pohađati redovita bogoslužja, posebice bogoslužje Dana Gospodnjega kada se Božji narod sabire da bi se molio, pjevao psalme i himne, slušao Božju riječ te blagovao Večeru Gospodnju po kojoj je Krist duhovno prisutan među svojim narodom.
- U crkvi, sukladno novozavjetnoj praksi djeluju đakoni, starješine upravitelji i starješine učitelji (pastori). Crkva treba stoga biti uređena po prezbiterijalnom (starješinskom) modelu.
- Svaki aspekt života kršćanin treba živjeti na slavu Božju priznajući Gospodstvo Krista Isusa. Kršćanin je dužan poštovati i izvršavati Zakon Božji sumiran u Deset Božjih zapovijedi ne da bi na taj način postigao spasenje već da bi iskazao ljubav i poslušnost prema svome Stvoritelju.
ponedjeljak, 07.01.2008.
Temeljna uvjerenja-Sveto pismo
DIO «ČIKAŠKE IZJAVA
O NEPOGREŠIVOSTI BIBLIJE IZ 1978. godine
Autoritet Svetih pisama je ključno pitanje za kršćansku crkvu kako u ovom, tako i u svim vjekovima. Oni koji ispovijedaju vjeru u Isusa Krista kao Gospoda i Spasitelja pozvani su da u poniznoj i vjernoj poslušnosti Božjoj riječi prikažu stvarnost svog učeništva. Udaljiti se od Svetih pisama verom ili životom jeste neposlušnost Učitelju. Priznavanje potpune istine i pouzdanosti u Sveta pisma bitno je za puno shvaćanje i odgovarajuće ispovijedanje njihovog autoriteta.
Ova izjava iznova potvrđuje nepogrešivost Svetih pisama, rasvjetljava naše razumijevanje i istovremeno upozorava na opasnost poricanja. Uvjereni smo da je poricanje nepogrešivosti zapostavljanje svjedočanstva Isusa Krista i Svetoga Duha i da je odbijanje poslušnosti zahtjevima Božje riječi koja obilježava istinsku kršćansku vjeru. Shvaćamo kao svoju sadašnju dužnost da usred suvremenih propusta potvrdimo istinu nepogrešivosti među kršćanskom subraćom i ukažemo na nerazumijevanje ove doktrine…
KRATKA IZJAVA
1. Bog je koji je osobno Istina i govori jedino istinu, nadahnuo Sveta pisma da po njima otkrije sebe izgubljenom čovječanstvu, kroz Isusa Krista, Stvoritelja, Gospoda, Izbavitelja, Suca. Sveta pisma su Božje svjedočanstvo o njemu osobno.
2. Sveta pisma, kao osobna Božja riječ, koju su napisali ljudi, vođeni i pripremljeni Njegovim Duhom, nepogrešivi su božanski autoritet u svim pitanjima kojih se dotiču: Njima treba vjerovati kao Božjoj uputi u svemu što ona tvrde. Treba ih slušati kao Božju zapovijest u svemu sto zahtijevaju. Ona su Božji zalog u svemu što obećavaju.
3. Sveti Duh, božanski autor Svetih pisama i potvrđuje ih pred nama svojim unutrašnjim svjedočanstvom i otvara naš razum da shvatimo njihovo značenje.
4. Pošto su potpuno i doslovno data od Boga, Sveta pisma su bez greške ili nedostatka u cjelokupnoj svojoj nauci, bez obzira da li govore o Božjim djelima u stvaranju, o događajima u historiji svijeta, ili o svojim literarnim izvorima, kao i kad svjedoče o Božjoj spasavajućoj milosti u životima pojedinaca.
5. Autoritet Svetih pisama je neizbježno ugrožen ako se potpuna božanska nepogrešivost ograniči, podcijeni, ili učini relativnom, protivno istini same Biblije. Takve greške nanose ozbiljne gubitke i pojedincu i Crkvi…
IZLAGANJE
Naše shvaćanje doktrine o nepogrešivosti mora se postaviti u kontekst šire nauke o Svetim pismima. Ovo izlaganje je nacrt doktrine iz koje su izišli članovi potvrde.
Stvaranje, otkrivenje i inspiracija
Trojedini Bog koji je svojom stvaralačkom riječi oblikovao sve postojeće i koji svojom riječi upravlja svim, stvorio je čovječanstvo po svom obliku i za zajedništvo sa sobom po uzoru vječnog zajedništva koje ima s božanskim osobama. Kao nosilac Božjeg obličja, čovjek treba čuti riječ upućenu njemu i da na nju odgovori radošću i u štovateljskoj poslušnosti. Usred Božje samo-objave u stvaralačkom redoslijedu i u toku događaja ljudska bića, od Adama do danas dobijala su govorene poruke od njega, ili direktno, kako stoji u Svetim pismima, ili indirektno, u obliku Svetih pisama.
Kad je Adam pao u grijeh, Stvoritelj nije napustio ljudski rod i prepustio ga konačnom sudu, nego je obećao spasenje, i počeo da objavljivati kao Spasitelj u historijskim događajima, počev s Abrahamovom porodicom, a dosežući vrhunac u životu, smrti, uskrsnuću i sadašnjoj nebeskoj službi i obećanom dolasku Isusa Krista. Bog je s vremena na vrijeme u ovim okvirima govorio o sudu i milosti, obećanjima i zapovijestima. Govorio je grešnim ljudima da ih privuče k sebi u odnos zavjeta i uzajamnog povjerenja između sebe i njih, u kojem ih blagoslivlja darovima milosti, a oni ga blagoslivljaju štovanjem i veličanjem.
Mojsije koga je Bog koristio kao posrednika da ponese njegovu riječ narodu u vrijeme Izlaska, na čelu je dugog niza proroka u čija je usta i spise Bog stavio svoju riječ da izbavi Izraela. U ovom redoslijedu mnogih poruka bila je Božja namjera da postavi svoj zavjet i učini da ga njegov narod upozna, to jest, da upozna njegovu prirodu i njegovu volju i u riječi i u namjeri, za sadašnjost i za budućnost. Ovaj niz božjih govornika koji su dolazili od Boga a koji se završio Isusom Kristom, Božjom utjelovljenom Riječi, koji je također bio prorok, i više nego prorok. Kad je govorena zadnja i vrhunska Božja poruka, i kad je govorena poruka o Isusu Kristu kroz apostolske krugove, prestao je niz govorene poruke. Od tada trebalo je da Crkva živi i da upoznaje Boga onim što je već rečeno, i to treba da je za sva vremena.
Na Sinaju Bog je pisao uvjete svoga Zavjeta na kamene ploče, da to bude trajan njegov svjedok za trajnu važnost, a kroz proročku i apostolsku objavu potakao je ljude da pišu poruke koje je davao kroz njih, zajedno s njegovim djelima koja je činio među ljudima. Teološka stvarnost inspiracije pri stvaranju biblijskih dokumenata odgovara govorenim proroštvima. Iako se u napisanom odražavaju ličnosti pisaca, napisana je Božja reč. Tako, što Sveta pisma kažu, kaže Bog. Njihov autoritet je njegov autoritet jer je on vrhovni autor tako što je on to bio i u mislima i riječima onih koje je odabrao i pripremio da oni u slobodi u vjernosti "govore od Boga, kako ih je Duh naučavao" (1. Pet. 1,21). Sveta pisma treba prihvatiti kao Božju riječ snagom njihovog božanskog porekla.
Autoritet: Krist i Biblija
Isus Krist, Božji sin koji je Riječ postala tijelom, naš prorok, svećenik i kralj jedini je posrednik u odnosima između Boga i ljudi. On je najveći dar Božje milosti. Otkrivenje koje je došlo kroz njega više je nego verbalno. Objavio nam je Oca, svojim prisustvom i svojim djelima. Ipak su njegove riječi osobito dragocjene jer je on bio Bog, govorio nam od Oca, i njegove će riječi suditi zadnjeg dana svim ljudima.
Kao obećani Mesija, Isus Krist je središnja tema Svetih pisama. Stari zavjet je unaprijed gledao na njega, a Novi zavjet promatra njegov dolazak i gleda unaprijed na njegov Drugi dolazak. Kanonska Sveta pisma Bogom su inspirirana i zbog toga su normativni svjedok o Isusu Kristu. Zbog toga ni jedna hermeneutika nije prihvatljiva ako u njoj historijski Krist nije prihvaćen kao središnja točka. Sveta pisma zbog toga treba promatrati u tom svjetlu - ona su svjedočanstvo Oca u utjelovljenom Sinu.
Izlazi da je starozavjetni kanon utvrđen u vrijeme Isusa Krista. Tada je i novozavjetni kanon rođen a sada je kao već odavno poznati svjedok o historijskom Kristu. Do Kristovog Drugog dolaska neće doći nikakvo odvojeno otkrivenje različito od ovog kojeg već imamo. U načelu, kanon je dat kroz božansku inspiraciju. Udio Crkve je bio u prepoznavanju kanona kojeg je stvorio Bog, a ne da daje vlastiti kanon.
Riječ kanon označava pravilo ili standard, i pokazuje na autoritet, što bi značilo da kanon ima pravo da upravlja i kontrolira. U kršćanstvu autoritet pripada Bogu kroz njegovo otkrivenje, i to s jedne strane, znači da je Isus Krist živa Riječ, i s druge strane, da su Sveta pisma napisana Riječ. Autoritet Isusa Krista i Autoritet Svetih pisama je jedan. Kao naš prorok, Krist je potvrdio da se Pisma ne mogu uništiti. Kao naš prorok i svećenik, svoje je zemaljsko poslanje posvetio ispunjenju zakona i proroka, čak umirući u poslušnosti riječima mesijanskog proroštva. Tako, promatrao je Sveta pisma kako potvrđuju njega i njegov autoritet, a svojom je poniznošću i poslušnošću Svetim pismima potvrdio svoj autoritet. Podčinjavajući se uputama svoga Oca danim u njegovoj Bibliji (Stari zavjet) i sam zahtjeva od svojih učenika - ne u izdvajanju, nego u sklopu s apostolskim svjedočanstvima o njemu - da budu nadahnuti darom Svetoga Duha. Tako se kršćani prikazuju kao vjerne sluge svoga Gospoda, priklanjajući se božanskim uputama koje su date u proročkim i apostolskim spisima, a oni zajedno čine Bibliju.
Uzajamno potvrđujući autoritete, Krist i Sveta pisma se stapaju u jedan jedinstveni izvor autoriteta. Krist, protumačen biblijski, i Kristocentrična Biblija koja propovijeda Krista s ovog su stanovišta jedno. Što se tiče istine o inspiraciji tvrdimo: Što Sveta pisma kažu, kaže Bog. A sa stanovišta odnosa između Krista i Svetih pisama možemo reći: Što Sveta pisma kažu, kaže Krist.
Nepogrešivost, nezabludivost, tumačenje
Sveta pisma, kao inspirirana Božja riječ koja autoritativno svjedoči o Isusu Kristu, ispravno se mogu nazvati nezabludiva i nepogrešiva.
Nezabludiva znači da njena sadržana ne može zavesti niti ona može biti zavedena. Na taj način ona sigurno štiti temeljne pojmove i istinu da su Sveta pisma sigurno, pouzdano pravilo i vodič u svim pitanjima.
Na isti način, nepogrešiva označava kvalitet slobodan od pogrešaka ili neistina pa na taj način garantira da su Sveta pisma u cijelosti istinita i pouzdana u svim svojim tvrdnjama.
Mi potvrđujemo da kanonska Sveta pisma uvijek treba tumačiti na temelju nezabludivosti i nepogrešivosti. Ipak, u određivanju onoga što Bogom poučeni pisac kaže u određenom odjeljku, treba posvetiti punu pažnju zahtjevima prirode ljudskog proizvoda. U inspiraciji, Bog je upotrijebio kulturu i običaje sredine pisca, sredine kojom upravlja Bog u svojoj suverenoj providnosti. Pretpostaviti drugačije, bilo bi krivo tumačenje.
Tako treba se odnositi prema historiji kao prema historiji, poeziji kao prema poeziji, hiperbolama kao prema hiperbolama i metaforama, generalizacijama i približnostima prema onakvima kakve su, i tako dalje. Razlike između literarnih običaja biblijskih vremena i naših, također treba uzeti u obzir. Jer, na primjer, kronološki prikazi i neprecizni citati su bili uobičajeni i prihvatljivi, i nitko im nije prigovarao, a mi ih ne smijemo držati za pogreške kad ih pronađemo kod biblijskih pisaca. Nije nikakva greška ako ne pronađemo potpunu preciznost, jer je nismo ni očekivali. Sveta pisma su nepogrešiva, ne u smislu preciznosti modernih standarda, nego u smislu istine koju su pisci imali na umu kad su ih pisali.
Istinitost Svetih pisama se ne poriče pojavom nepravilnosti u gramatici ili u izgovoru, u opisima pojava prirode, u izvještajima pogrešnih tvrdnji, (napr. sotonine laži) ili kad se uoče razlike između odjeljaka. Nije na mjestu upotrijebiti takozvane "fenomene" Svetih pisama protiv nauke samih Svetih pisama. Prividne nedosljednosti ne treba zanemariti. Njihova rešenja, gdje su moguća, ohrabrit će našu veru, a gdje rešenja još uvijek nema, veličat ćemo Boga što je njegova Riječ istinita, usprkos ovim nejasnoćama, i naglašavat ćemo svoje pouzdanje što će jednoga dana postati jasno da su nejasnoće bile prividne.
Kako su sva Sveta pisma proizvod jednog jedinog božanskog uma, tumačenje mora ostati u okvirima analogije Svetih pisama i izbjegavati hipoteze koje bi ispravljale biblijske odjeljke jedan pomoću drugoga, bez obzira da li se to zove progresivno otkrivenje ili nesavršeno prosvjetljenje inspiriranog piščevog razuma.
Nepogrešivost i autoritet
U svojim potvrdama autoriteta Svetih pisama da sadrže punu istinu, s punom savješću stojimo zajedno sa Kristom i sa apostolima, zaista, i sa cijelom Biblijom i cijelom kršćanskom Crkvom kroz historiju od njenih prvih dana sve do danas.
Također, svjesni smo i velike i teške konfuzije koja dolazi od napuštanja istine da je Biblija potpuno istinita i jedini autoritet koji treba priznati i ispovijedati. Razlog za poduzimanje ovog koraka je što je Biblija koju je Bog dao izgubila svoj autoritet, i što je njen sadržaj prilagođen zahtjevima kritičkog razmišljanja, i u načelu to sužavanje još traje. To znači da razum s dna sada ima vlast da se suprotstavi naučavanju Svetih pisama. Ako se ovo ne uoči, ljudi koji još uvijek tvrde da su evangelikali, mogu se udaljavati od evangelikalnih principa saznanja i zapasti u subjektivizam, i teško da će se zaustaviti.
Mi potvrđujemo ono što Sveta pisma kažu. Neka On bude proslavljen. Amen i Amen.
(Izjava je u cijelosti dopstupna uredniku.)
