srijeda, 19.11.2008.
Tema grupe 8. 11. 2008. bila je pod naslovom "Biti poučen u istinama Svetog pisma" (2. Tim 1, 13-14; 2. Tim 2, 1-2; 2. Tim 3, 14-15).
subota, 01.11.2008.
Povodom Dana Reformacije
Europa u vrijeme Calvinovog rođenja
Pokret tzv. Kalvinske reformacije, od kojega potječu današnje Reformirane i Prezbiterijanske crkve, svoje utemeljenje zahvaljuje pravniku, teologu i pastoru Jeanu Calvinu. Jean Calvin je bio čovjek kontradikcija, sasvim u skladu s turbulentnim vremenom u kojem je živio. Calvin je bio čovjek reda i mira rođen u svijetu sukoba. On sam bio je konzervativan po prirodi, odgoju i uvjerenju, a njegove ideje su bile među najrevolucionarnijim u Europi. Aristokratski poredak koji je cijenio i utemeljenju kojeg je posvetio život, postao je osnovom demokracije u narednim stoljećima. Calvinova teologija bila je iskonski toliko staromodna da je doživljena kao nešto potpuno novo. Volio je sjenovite puteljke i povučene šumarke, a bio je prisiljen na izuzetno tešku službu među sumnjičavim i totalnim strancima. I u konačnici, on koji je cijeloga života čeznuo za jedinstvom Crkve, i koji je bolje od bilo koga u svome vremenu razumio tu potrebu za jedinstvom, doživio je da vidi tri velike crkve u Europi i razdore koji će prerasti u prvi od velikih i okrutnih građanskih ratova. Calvin sa svojim učenjem nije stvorio taj sukob, već je on već bio pretpostavljen u političkoj, teološkoj i kulturnoj situaciji njegova doba. On, kao ni i ni jedna druga osoba koja je obnašala javnu službu, nije mogao biti izuzet iz tog sukoba. Čak i pokušaji koji su trebali razriješiti sukobe, okretali su se protiv sebe u strašnoj dvosmislenosti toga vremena.
U vremenu u kojem je Calvin rođen već je postojala izvjesna svijest o sukobu koji će kasnije narasti do tako strašne razine. No samo oni najviše oštroumni, dalekovidni i intuitivni su te sukobe i promjene prepoznali kao nešto što će radikalno izmijeniti svijet u kojem su živjeli. Običnim ljudima su svakodnevnica i tijek života ostajali isti, kao što su bili i daleko u prošlost. U 15. i 16. stoljeću nije bilo takvog brzog tehnološkog razvoja, a kojeg bi posljedica bila bitna promjena načina života, kao što se to, sve brže, počelo događati u narednim stoljećima. U ranom 16. stoljeću dogodile su se promjene u stilu arhitekture vezane za prestanak potrebe za fortifikacijom i rast gradova, upotreba baruta promijenila je i revolucionalizirala ratovanje, tiskarski stroj je otvorio put znanju, a ljudski obzor se drastično promijenio pomorskim istraživanjima. No obični radni ljudi su i dalje živjeli na isti način kao i njihovi preci, a sve ove promjene su ih samo izdaleka dodirivale. Čak je u mnogo čemu život u 1500-tima bio manje nestabilan nego u 1400-tima. Mali broj ljudi bio svjestan napetosti u društvu i teško je bilo zamisliti promjene do kojih će uskoro doći u strukturi Crkve, države i cijelog društva.
Nitko nije mogao zamisliti, no mnogi su se bojali nejasne prijetnje svome načinu života. Zanimljivo je da su najveći pesimisti i mračnjaci zapravo bili u pravu u svojoj procjeni situacije u tadašnjem svijetu. Humanisti su tada vjerovali da mogu postići sintezu između kršćanstva i klasičnih kultura Grčke i Rima, a da pri tome ne uznemire stabilnost društvenog poretka. No te njihove aktivnosti su ubrzale sekularizaciju Europe. Izučavanje grčkog jezika, osim što je bilo nužno za izučavanje klasika, otvorilo je vrata proučavanju Novog zavjeta i grčkih Otaca. No pesimisti i mračnjaci su bili u pravu, izučavanje grčkog je značilo početak kraja latinske Crkve. Reformisti također nisu željeli raskol kada su predlagali poboljšanja u crkvenoj organizaciji. No pesimisti i mračnjaci su i u tome vidjeli ostvarenje svojih predviđanja. No u vrijeme Calvinovog rođenja 1509. godine, sve to se još nije bilo iskristaliziralo. Bilo je zahtjeva za reformama, no reforme koje su bile odobrene nisu bile dovoljne, a nedostajalo je i svijesti o hitnosti sazivanja ozbiljnog koncila. To sve je bila posljednja šansa Rimske crkve prije nego što je Luther kročio na povijesnu scenu. Luther je posjedovao nevjerojatnu sposobnost razumijevanja unutarnjeg teološkog značenja praktičnih pitanja, smjelost i tvrdoglavost u postavljanju i obrani svojih uvjerenja, te izvrsnost i snagu kao pisca. Njegova teologija je zapravo bila augustinijanska, a jedan oblik augustinijanizma je bio i sastavni dio službenog vjerovanja zapadne crkve. Nije bilo teško predvidjeti kako će Europa prihvatiti Luthera. Ubrzo je privukao velik broj učenika i mnogi su stali na njegovu stranu. Kršćanski humanisti su ga brzo prihvatili kao suputnika, a on je iskoristio sva raspoloživa tekstualna i lingvistička oruđa za bolje razumijevanje Pisma i Otaca. Stara poslovica „Erazmo je snio jaje a Luther ga izlegao“ dobro izražava stvarnu povezanost reformacije i kršćanske renesanse. No i službena reakcija Rimske crkve u vezi Luthera bila je za očekivati.
U kasnu jesen (31. listopada) 1517. godine Luther otvoreno napada prodaju indulgencija na temelju teoloških i pastoralnih argumenata, te poziva papu da se distancira od zloporaba i uvede promijene. Papa prvo pokušava riješiti to pitanje organiziranjem razgovora između Luthera i nekih lojalnih teologa. Razgovori, daleko od toga da postignu prvobitnu svrhu, poslužili samo za pojašnjenje Lutherovih stavova o autoritetima. Lutherovo razumijevanje autoriteta pomaklo se od autoriteta pape ka autoritetu koncila, te konačno do vrhovnog autoriteta Svetog pisma. Veličina i posljedice ovog pomaka autoriteta su bile nesagledive. To je značilo da Crkva nije svoj vlastiti tužitelj i sudac već je suočena s objektivnom tužbom i sudom Boga Svetog pisma. Teoretski, to je bilo uvijek učenje Crkve, no u Lutherovom razmišljanju to je sada postalo praktično i trenutačno. No, u tadašnjim okolnostima, neizbježna posljedica bila Papina ekskomunikacija Luthera.
No posljedice ekskomunikacije mogu voditi u dva smjera: ili se osoba pokaje i vrati u Crkvu, ili može nastaviti živjeti i djelovati izvan Crkve. Do tada, ovo drugo je obično bilo osujećeno djelovanjem sekularnih vlasti, to jest, svako tko je nastavio tako djelovati bio je uklonjen iz društva utamničenjem ili usmrćivanjem. No politička situacija i čimbenici u tadašnjem društvu rezultirali su time da je u ovom slučaju takva represija izostala, već mu čak osigurana sloboda govora i djelovanja do kraja života. Većina njegovih učenika i sljedbenika bila ga je spremna slijediti i u njegovu izopćenju, te su nastale slabo povezane zajednice bogobojaznih kršćana od koji će se kasnije formirati protestantske crkve.
U Švicarskoj se razvio pokret, koji je bio možda neovisan, a možda nadahnut Lutherovim učenjem, no vrlo sličan u svojim ciljevima. Taj pokret, predvođen od strane Huldreicha Zwinglija, uspio je uspostaviti vjersku kontrolu nad nekoliko većih gradova, a posebno nad Zurichom, Baselom i Bernom. Zatim se proširio u dijelove Južne Njemačke, Rajnsku oblast, pa i u Englesku. U Calvinovoj domovini Francuskoj, postojao je velik broj kršćanskih humanista i reformatora, već i prije stupanja Luthera na povijesnu scenu. Erazmovski pokret bio je vrlo jak u Parizu 1510-tih, a već dugo su se čuli pozivi na reformu od strane mnogih pobožnih klerika. No teološki fakultet u Parizu zauzeo je svoju tradicionalnu ulogu branitelja katoličke vjere i postavio se protiv svakog novo učenja i reforme.
Bibliografija: Thomas H. L. Parker " Jean Calvin" 12-14. str.
