ponedjeljak, 18.02.2008.
Korizmeno vrijeme
1. KORIZMA
U ovoj liturgijskoj godini smo 10. veljače 2008. god. ušli u period koji nazivamo Korizma. Korizma je vrijeme pripreme za svetkovanje blagdana Uskrsa. Korizma je najprikladnije vrijeme za suptilno razmišljanje o temeljnim životnim vrijednostima, cilju života, smislu života. To je vrijeme preispitivanja osobne pobožnosti kršćanina…
Na žalost, nerijetko čujem od mnogih ljudi oko sebe kako je Korizma vrijeme u kojem se posti ili se vjernik odlučuje na odricanje nekog od mnogih tjelesnih užitaka. Nije to ni loše! Pa zašto ipak ono: „Na žalost!“ Tako se mnogi, političari, javne ličnosti i naši sugrađani koji vjeruju da su kršćani u vrijeme korizme javno (preko TV-a) odriču uživanja duhana, masnu i nešto jeftiniju svinjetinu određenim danima u tjednu mijenjaju skupom ribom… Kada ih upitamo koliko će trajati njihova mukotrpna kršćanska askeza (trapljenje tijela radi što autentičnijeg susreta vjernika sa Bogom), odgovaraju da će trajati 40 dana, za trajanja Korizme. Nakon toga nastavljaju sa upražnjavanjem svojih strasti, kao da ništa se nije ništa dogodilo. Da li je pošteno prema Isusu Kristu i njegovoj veličanstvenoj žrtvi otkupljenja na križu, te uskrsnuća i proslavljenja tako bagatelizirati Korizmu, njen sadržaj i njen smisao? Kod nas u Dalmaciji na dan Pepelnice pred Korizmu bakalar ima jako veliku važnost u pobožnosti građana koji vjeruju da su kršćani, jer se bakalarom dotični građani odriču masne hrane i tako trape svoje tijelo. Konstatiram da to trapljenje tijela i nije prava i smislena korizmena pobožnost, već skup tradicionalnih rituala čiji je pravi smisao prinošenje žrtve vlastitim stražnjicama i strastima.
2. ŠTO O TOME KAŽU REFORMIRANI KRŠĆANI?
O blagdanima, postovima i izboru hrane
(Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, 29 poglavlje)
223. Potrebito vrijeme za bogoštovlje. Premda se vjera nemože ograničiti vremenom, ne smijemo ju gajiti ili primjenjivati bez pravovaljane primjene i raspodjele vremena. Svaka crkva stoga izabire određeno vrijeme za javne molitve, propovijedanje evanđelja i slavljenje sakramenata, ali niti jednoj nije dopušteno odbaciti ovaj raspored na vlastitom nahođenju. Jer dokle god ne bude vremena i mogućnosti za ispoljavanje osobne vjere, nesumnjivo će ljude odvući njihovi svakodnevni poslovi.
224. Dan Gospodnji. Premda vidimo da su naši crkveni preci imali ne samo određeni sat u tjednu za okupljanje, već su bili zajedno također na Dan Gospodnji, sve do vremena apostola kojega su uzeli kao dan odmora. Taj je običaj s pravom uzela naša Crkva da bi se okupljala na bogoštovlja i zajedništva ljubavi.
225. Praznovjerje. Mi ne popuštamo židovskim običajima i praznovjerjima, jer ne vjerujemo da je jedan dan svetiji od drugoga i nismo mišljenja da je odmor sam po sebi prihvatljiv Bogu. Štoviše, proslavljamo kršćanskom slobodom Dan Gospodnji, a ne subotu kao dan odmora.
226. Proslavljanje Krista i svetaca. Nadalje, ako u kršćanskoj slobodi crkva vjerom proslavlja sjećanje na Gospodinovo rođenje, obrezanje, trpljenje, uskrsnuće i njegovo Uzašće na nebo, kao i poslanje Duha Svetog na učenike, to s pravom odobravamo. Ali ne podržavamo slavljenja čovjeka i svetaca. Sveti se dani odnose na prve kamene ploče Zakona i pripadaju samome Bogu. Sveti dani, uspostavljeni za svece koje smo odbacili, beskorisni su i besmisleni i ne smije ih se podržavati. Istovremeno kažemo da se treba sjećati svetih, u odoređeno vrijeme i mjesto, kroz propovijed i isticanje njihovih životnih primjera koje trebamo nasljedovati.
227. Post. Kao što Crkva snažno osuđuje prežderavanje, opijanje i svaku vrstu požude i neumjerenosti, još više nam preporuča kršćanski post. Jer post nije ništa drugo doli uzdržavanje i umjerenost pobožnika, kao i discipliniranje, briga i potiskivanje tjelesnih želja za jedno vrijeme kako bi se ponizili pred Bogom i uskratili tijelu „gorivo“ kako bi spremnije i lakše poslušali Duha Svetoga. Zato, oni koji se ne obaziru na to, ne poste, nego misle da je post punjenje trbuha jednom na dan ili onda se u određeno ili propisano vrijeme vrijeme suzdržavaju od uzimanja određenih jela misleći da su time učinili nešto dobro i da su ugodili Bogu. Post je pomoć molitvi svetih i svim krjepostima. Ali kao što stoji zapisano u Knjizi proroka Židovi su postili zbog suzdržavanja od jela, a ne zbog odbacivanja svojih zlodjela, te nisu ugodili Bogu.
228. Javni i osobni post. Postoji javni i osobni post. U davna su vremena javno postili zbog nesretnih zbivanja i nevolja koje su zadesile Crkvu. Svi su se suzdržavali od jela do večeri i skupa provodili vrijeme u molitvi, štovanju Boga i pokajanju, što je malo drugačije od žalovanja, o čemu se često govori u Prorocima, a posebice kod proroka Joela 2. pogl. Takav bi se post trebao održavati i danas kada je Crkva u nevolji. Osobni post treba uzeti svatko tko se osjeća potaknut Duhom. Jer samo se na taj način može uskratiti tijelu „gorivo.“
229. Narav posta. Svi bi postovi trebali proizlaziti iz slobodnog i voljnog duha, iz stvarne poniznosti, a ne iz želje za odobravanjem ili zadobijanjem ljudske naklonosti, a još manje iz želje za zadobijanjem pravednosti. Neka svatko posti s tim ciljem kako bi mogao uskratiti tijelu hranu i revnosnije služiti Bogu.
230. Korizma. Korizmeni je post došao preko naših predaka, ali ne i preko pisanja apostola. Zato on nije obvezan i ne može se nametnuti vjernicima. Činjenica je da su u prijašnja vremena postojali različiti oblici i običaji posta. Tako. Npr. Irenej, crkveni otac piše: „Postoje oni koji smatraju da treba postiti samo jedan dan, drugi misle da treba postiti dva dana, treći dodaju još nekoliko dana, a ima onih koji smatraju da treba postiti 40 dana. Ta različitost u shvaćanju posta nije započela u naše vrijeme, nego mnogo ranije od onih koji, pretpostavljam, nisu održavali ono što im je predano na početku, nego su neznanjem ili nemarom upali u druge običaje. (Fragm. 3, ed. Stieren, 1.824) Nadalje, povjesničar Sokrat piše: „Budući da ne postoje rani zapisi o tome, vjerujem da su apostoli prepustili osobnoj prosudbi svakog čovjeka kako to ne bi činili u strahu i pod prisilom“ (Hist. Ecclesiast. V.22, 40).
231. Izbor hrane. Glede izbora hrane mišljenja smo da u postu svu hranu treba uskratiti tijelu jer je tijelo vrlo nedisciplinirano i sklono užicima. Još bi ga više pobudili jedenjem ribe ili mesa, probranih jela i izvrsnih vina. Nadalje znamo da su sva stvorenja Božja stvorena na čovjekovu dobrobit. Sve što je Bog stvorio dobro je i treba se koristiti bez razlike u strahu Gospodnjem i odgovarajućom umjerenošću (Post 2:15). Jer apostol je rekao: „Čistima je sve čisto“ (Tit 1:15) i „Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.“ (1Kor 10:25) Isti apostol naziva nauk onih koji naučavaju uzdržanje od jela „demonskim“, jer „koji zabranjuju ženidbu i (naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istin – uzimaju sa zahvalnošću.“ (1Tim 4:3) Isti apostol u Poslanici Kološanima kori one koji nastoje steći ugled posvećenja pretjeranim uzdržavanjem od jela (Kol 2:18).
232. Sekte. Zato u cijelosti odbacujemo nauk Tacija i enkratita i svih sljedbenika Eustacija, protiv kojih je sazvana Gangrijska sinoda.
Preuzeto sa: reformedsibenik.blog.hr
subota, 02.02.2008.
PREZBITERIJANSTVO
IZ KNJIGE: THOMAS WITHEROW, APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?
(knjigu možete naručiti na e-mail: krscanski-centar@os.t-com.hr).
Sad nam preostaje usporediti prezbiterijanski sustav s kriterijima svetopisamskog zakona i svjedočanstava. Termin prezbiterijanski potječe od riječi prezbiterij, jer je glavna karakteristika ovog oblika crkvene vlasti ta da se prezbiteriju povjerava dužnost upravljanja crkvom, tj. prezbiteri ili crkvene starješine zajedno upravljaju crkvom. No, usporedimo i taj sustav, kao što smo ostale, s kriterijima Svetoga pisma.
Već smo nekoliko puta ranije spomenuli načelo apostolske crkve, da su ljudi birali većinom glasova. Tako je to i u prezbiterijanstvu. U svim prezbiterijanskim crkvama, širom Britanije i Amerike, uz iznimku Protestantske crkve Škotske, svi članovi zajednice biraju svoje crkvene službenike. Katkada je i ta privilegija bila zloupotrebljavana, no ima li koje dobre stvari koju čovjekov grijeh i sljepoća nisu zloupotrijebili? Apostolska crkva nam je u baštinu ostavila Sveto pismo, a prezbiterijanci su često pokazivali da to cijene i više od samog zlata.
U rano doba crkve, služba biskupa i starješine je bila identična. Niti je položaj službe starješine bio inferioran biskupskoj službi niti obrnuto. Tako je to i u prezbiterijanskoj crkvi. Svaki je starješina biskup ili nadglednik stada i svaki je biskup starješina, onaj koji je odgovoran upravljati Božjim domom. Dva su dijela starješinske službe: učiteljska i rukovodeća, no jedna je služba.
U apostolskoj crkvi je bilo više starješina u jednoj crkvi. Takva je praksa i u svakoj prezbiterijanskoj crkvi danas. U svakoj zajednici ima nekoliko osoba koje su ordinirane za službu starješine od kojih svaki brine za barem jednu od različitih službi, osobito za naučavanje, dok se drugi prvenstveno bave rukovođenjem Božje crkve. Poučavanje i vođenje su, kao što smo već rekli, različiti sektori iste službe i oni koji služe, teoretski, mogu raditi i jedno i drugo, premda se u praksi pokazalo boljim za ljude to da svaki starješina posveti najveću pažnju onom sektoru rada koji najbolje radi. Sve starješine, time što su biskupi, prema Svetom pismu imaju jednako pravo propovijedati, krstiti, služiti Gospodnju večeru i ordinirati , no te se dužnosti prenose na jednoga od starješina kojega zovu pastor, posebno školovanog za ovaj rad, i za kojega se svi slažu kako ima najviše darova i znanja te je time najkvalificiraniji za vođenje vjerskih obreda što podižu crkvu; a većina starješina samo upravlja, posjećuje bolesne, drže vjeronauk, vode molitvene sastanke i na raspolaganju su i za druge stvari. Zbog toga prezbiterijanci imaju više starješina u svakoj crkvi, i kao što je bilo i u apostolskim danima, uobičajeno je za starješine baviti se i drugim službama, osim propovijedanjem i poukom. U 1 Timotejevoj 5,17 možemo vidjeti kako je prezbiterska služba i u davna vremena bila kakva je i sada. "Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti." Stoga će svakom pametnom čovjeku riječi Dr. Kinga imati smisla i biti istinite: "Ove riječi nepristranom čitatelju mogu značiti samo jedno, da su sve starješine koji dobro upravljaju dostojni velike časti, no posebni među onima koji dobro upravljaju su oni koji služe propovijedanjem i poukom. Naravno, stih koji tako tumačimo govori kako samo neki od svih starješina služe propovijedanjem i poukom, tj. među svim starješinama ima i onih starješina koji, kao i danas, poučavaju." Premda smo u kušnji početi obrazlagati pravo značenje ovog prekrasnog stiha, za koje nas naši protivnici često optužuju da je groteskno i neobično, molimo čitatelja da obrati pozornost na ono što posebno imamo na umu, a to je da i prezbiterijanska crkva, kao i apostolska crkva, u svakoj zajednici ima više starješina.
Crkvene službenike su u apostolskoj crkvi na njihove službe postavljali prezbiteri rukopologanjem. Nekoliko grana prezbiterijanske crkve su jedine poznate po tome što u praksi sprovode ovo načelo Svetoga pisma.
U apostolskoj crkvi je postojalo pravo priziva višem tijelu te pravo upravljanja. Ovo pravo ne samo da priznaju, već je i jedno od načela najsvojstvenije prezbiterijanstvu. Prilikom nekih nesuglasica u zajednici, članovi ih mogu riješiti među sobom bez priziva, no ako im to ne bi pošlo za rukom, isto tako cijelu stvar mogu, bilo da traže savjet ili odluku, predati zboru starješina, odnosno prezbiteriju. Najviši crkveni sud koji je poznat tom ustroju jest Prezbiterij; s time da je Sinoda ime za prezbiterij na razini neke pokrajine, a Generalna skupština je bila ime prikladna za prezbiterij na nacionalnoj razini. Generalna skupština je nadređena Sinodi samo zato što ima više prezbitera. Stoga je subordinacija crkvenih sudova, koju neki nepromišljeni prijatelji prezbiterijanizma smatraju glavnom karakteristikom ustroja, samo sporedna stvar koja se u praksi pokazala poticajnom za jedinstvo i snagu, ali ni po čemu nije neophodna za postojanje sustava. Tome u prilog govori činjenica kako je denominacija koja nema ni Sinodu ni Skupštinu, pa ni ikakav Crkveni sud osim područni prezbiterij, ipak potpuno prezbiterijansko tijelo. Ako postoji samo jedan zbor starješina kojemu se zajednica može obratiti s prizivom, apostolsko načelo je očuvano.
Čak nije sigurno kako je i samo zastupništvo glavna karakteristika ovog sustava, premda je virtualno zastupništvo rezultat postojećeg ustroja. Zastupništvo postoji utoliko što nekoliko crkvenih službenika, koji su voljom ljudi izabrani za tu službu, obavljaju poslove u ime svih. Ne mogu ni svi službenici pristupiti višim sudovima; jer iako su teoretski sve starješine jednake po pitanju službenih ovlasti i imaju jednako pravo sjediti u prezbiteriju, ipak se zbog praktičnosti dogovaraju kako će samo neki od njih biti zastupnici. U Prezbiterijanskoj crkvi Irske od pamtivijeka prakticiraju, a njihovo iskustvo nam samo potvrđuje prednosti takve prakse, da dvoje starješina pastor ili starješina koji poučava, i još jedan starješina sjede u prezbiteriju. Rezultat toga je postojanje prividnog zastupništva i ono ima mnoge prednosti, no reći kako je to glavni temelj prezbiterijanstva je, po našem mišljenju, u suprotnosti s činjenicama u ovom slučaju. Kada bi platformu prezbiterija proširili tako da svaki starješina ima mjesto u našim crkvenim sudovima, to bi u velikoj mjeri rješilo pitanje zastupništva, ali iz mnogih razloga to ne bi bilo mudro rješenje i ne bi potreslo temelje ovog ustroja. U međuvremenu, kakvi god bili stavovi u vezi zastupničkog načela i subordinacije crkvenih sudova, nema sumnje da prezbiterijanski oblik vlasti, kao i u apostolskoj crkvi, daje ljudima pravo priziva na zbor starješina, a zboru starješina daje pravo vladanja – privilegija koju, koliko nam je poznato, po pitanju vlasti, ne uživa niti jedna druga denominacija osim prezbiterijanske.
U apostolskoj crkvi, Gospodin Isus je jedini Kralj i Glava. Tu istinu ispovijedaju svi prezbiterijanci i gotovo svi žive u skladu s tim, osim nekolicine koji su se zbog svojih obaveza prema državi morali prividno udaljiti od toga načela. Sve prezbiterijanske crkve među svojim karakterističnim načelima posebno cijene ono da je Krist jedini Kralj i Glava svoje Crkve. Kao denominacija, prezbiterijanci su oduvijek smatrali kako crkva neovisno o zemaljskim vladarima ima vrhovnu nadležnost u duhovnim pitanjima te da su svi crkveni službenici dužni tu nadležnost sprovoditi u skladu s Kristovom voljom, koja je izražena u Njegovoj riječi. Prezbiterijanci su uvijek gajili određenu toplinu i privrženost prema doktrini kako je Isus Krist vrhovni poglavar svoje Crkve.
Uz pozorno proučavanje došli smo do toga kako su prezbiterijanci prihvatili i praktično primjenjuju šest glavnih načela crkvene vlasti koje su nadahnuti ljudi apostolske crkve definirali. Ne poznajemo niti jednu drugu denominaciju u svijetu za čiji oblik crkvene vlasti bi to isto mogli reći, a da se slažemo.
