1. KORIZMA
U ovoj liturgijskoj godini smo 10. veljače 2008. god. ušli u period koji nazivamo Korizma. Korizma je vrijeme pripreme za svetkovanje blagdana Uskrsa. Korizma je najprikladnije vrijeme za suptilno razmišljanje o temeljnim životnim vrijednostima, cilju života, smislu života. To je vrijeme preispitivanja osobne pobožnosti kršćanina…
Na žalost, nerijetko čujem od mnogih ljudi oko sebe kako je Korizma vrijeme u kojem se posti ili se vjernik odlučuje na odricanje nekog od mnogih tjelesnih užitaka. Nije to ni loše! Pa zašto ipak ono: „Na žalost!“ Tako se mnogi, političari, javne ličnosti i naši sugrađani koji vjeruju da su kršćani u vrijeme korizme javno (preko TV-a) odriču uživanja duhana, masnu i nešto jeftiniju svinjetinu određenim danima u tjednu mijenjaju skupom ribom… Kada ih upitamo koliko će trajati njihova mukotrpna kršćanska askeza (trapljenje tijela radi što autentičnijeg susreta vjernika sa Bogom), odgovaraju da će trajati 40 dana, za trajanja Korizme. Nakon toga nastavljaju sa upražnjavanjem svojih strasti, kao da ništa se nije ništa dogodilo. Da li je pošteno prema Isusu Kristu i njegovoj veličanstvenoj žrtvi otkupljenja na križu, te uskrsnuća i proslavljenja tako bagatelizirati Korizmu, njen sadržaj i njen smisao? Kod nas u Dalmaciji na dan Pepelnice pred Korizmu bakalar ima jako veliku važnost u pobožnosti građana koji vjeruju da su kršćani, jer se bakalarom dotični građani odriču masne hrane i tako trape svoje tijelo. Konstatiram da to trapljenje tijela i nije prava i smislena korizmena pobožnost, već skup tradicionalnih rituala čiji je pravi smisao prinošenje žrtve vlastitim stražnjicama i strastima.
2. ŠTO O TOME KAŽU REFORMIRANI KRŠĆANI?
O blagdanima, postovima i izboru hrane
(Drugo helvetsko vjeroispovijedanje, 29 poglavlje)
223. Potrebito vrijeme za bogoštovlje. Premda se vjera nemože ograničiti vremenom, ne smijemo ju gajiti ili primjenjivati bez pravovaljane primjene i raspodjele vremena. Svaka crkva stoga izabire određeno vrijeme za javne molitve, propovijedanje evanđelja i slavljenje sakramenata, ali niti jednoj nije dopušteno odbaciti ovaj raspored na vlastitom nahođenju. Jer dokle god ne bude vremena i mogućnosti za ispoljavanje osobne vjere, nesumnjivo će ljude odvući njihovi svakodnevni poslovi.
224. Dan Gospodnji. Premda vidimo da su naši crkveni preci imali ne samo određeni sat u tjednu za okupljanje, već su bili zajedno također na Dan Gospodnji, sve do vremena apostola kojega su uzeli kao dan odmora. Taj je običaj s pravom uzela naša Crkva da bi se okupljala na bogoštovlja i zajedništva ljubavi.
225. Praznovjerje. Mi ne popuštamo židovskim običajima i praznovjerjima, jer ne vjerujemo da je jedan dan svetiji od drugoga i nismo mišljenja da je odmor sam po sebi prihvatljiv Bogu. Štoviše, proslavljamo kršćanskom slobodom Dan Gospodnji, a ne subotu kao dan odmora.
226. Proslavljanje Krista i svetaca. Nadalje, ako u kršćanskoj slobodi crkva vjerom proslavlja sjećanje na Gospodinovo rođenje, obrezanje, trpljenje, uskrsnuće i njegovo Uzašće na nebo, kao i poslanje Duha Svetog na učenike, to s pravom odobravamo. Ali ne podržavamo slavljenja čovjeka i svetaca. Sveti se dani odnose na prve kamene ploče Zakona i pripadaju samome Bogu. Sveti dani, uspostavljeni za svece koje smo odbacili, beskorisni su i besmisleni i ne smije ih se podržavati. Istovremeno kažemo da se treba sjećati svetih, u odoređeno vrijeme i mjesto, kroz propovijed i isticanje njihovih životnih primjera koje trebamo nasljedovati.
227. Post. Kao što Crkva snažno osuđuje prežderavanje, opijanje i svaku vrstu požude i neumjerenosti, još više nam preporuča kršćanski post. Jer post nije ništa drugo doli uzdržavanje i umjerenost pobožnika, kao i discipliniranje, briga i potiskivanje tjelesnih želja za jedno vrijeme kako bi se ponizili pred Bogom i uskratili tijelu „gorivo“ kako bi spremnije i lakše poslušali Duha Svetoga. Zato, oni koji se ne obaziru na to, ne poste, nego misle da je post punjenje trbuha jednom na dan ili onda se u određeno ili propisano vrijeme vrijeme suzdržavaju od uzimanja određenih jela misleći da su time učinili nešto dobro i da su ugodili Bogu. Post je pomoć molitvi svetih i svim krjepostima. Ali kao što stoji zapisano u Knjizi proroka Židovi su postili zbog suzdržavanja od jela, a ne zbog odbacivanja svojih zlodjela, te nisu ugodili Bogu.
228. Javni i osobni post. Postoji javni i osobni post. U davna su vremena javno postili zbog nesretnih zbivanja i nevolja koje su zadesile Crkvu. Svi su se suzdržavali od jela do večeri i skupa provodili vrijeme u molitvi, štovanju Boga i pokajanju, što je malo drugačije od žalovanja, o čemu se često govori u Prorocima, a posebice kod proroka Joela 2. pogl. Takav bi se post trebao održavati i danas kada je Crkva u nevolji. Osobni post treba uzeti svatko tko se osjeća potaknut Duhom. Jer samo se na taj način može uskratiti tijelu „gorivo.“
229. Narav posta. Svi bi postovi trebali proizlaziti iz slobodnog i voljnog duha, iz stvarne poniznosti, a ne iz želje za odobravanjem ili zadobijanjem ljudske naklonosti, a još manje iz želje za zadobijanjem pravednosti. Neka svatko posti s tim ciljem kako bi mogao uskratiti tijelu hranu i revnosnije služiti Bogu.
230. Korizma. Korizmeni je post došao preko naših predaka, ali ne i preko pisanja apostola. Zato on nije obvezan i ne može se nametnuti vjernicima. Činjenica je da su u prijašnja vremena postojali različiti oblici i običaji posta. Tako. Npr. Irenej, crkveni otac piše: „Postoje oni koji smatraju da treba postiti samo jedan dan, drugi misle da treba postiti dva dana, treći dodaju još nekoliko dana, a ima onih koji smatraju da treba postiti 40 dana. Ta različitost u shvaćanju posta nije započela u naše vrijeme, nego mnogo ranije od onih koji, pretpostavljam, nisu održavali ono što im je predano na početku, nego su neznanjem ili nemarom upali u druge običaje. (Fragm. 3, ed. Stieren, 1.824) Nadalje, povjesničar Sokrat piše: „Budući da ne postoje rani zapisi o tome, vjerujem da su apostoli prepustili osobnoj prosudbi svakog čovjeka kako to ne bi činili u strahu i pod prisilom“ (Hist. Ecclesiast. V.22, 40).
231. Izbor hrane. Glede izbora hrane mišljenja smo da u postu svu hranu treba uskratiti tijelu jer je tijelo vrlo nedisciplinirano i sklono užicima. Još bi ga više pobudili jedenjem ribe ili mesa, probranih jela i izvrsnih vina. Nadalje znamo da su sva stvorenja Božja stvorena na čovjekovu dobrobit. Sve što je Bog stvorio dobro je i treba se koristiti bez razlike u strahu Gospodnjem i odgovarajućom umjerenošću (Post 2:15). Jer apostol je rekao: „Čistima je sve čisto“ (Tit 1:15) i „Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.“ (1Kor 10:25) Isti apostol naziva nauk onih koji naučavaju uzdržanje od jela „demonskim“, jer „koji zabranjuju ženidbu i (naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istin – uzimaju sa zahvalnošću.“ (1Tim 4:3) Isti apostol u Poslanici Kološanima kori one koji nastoje steći ugled posvećenja pretjeranim uzdržavanjem od jela (Kol 2:18).
232. Sekte. Zato u cijelosti odbacujemo nauk Tacija i enkratita i svih sljedbenika Eustacija, protiv kojih je sazvana Gangrijska sinoda.
Preuzeto sa: reformedsibenik.blog.hr
Post je objavljen 18.02.2008. u 17:02 sati.