IZ KNJIGE: THOMAS WITHEROW, APOSTOLSKA CRKVA - KOJA JE?
(knjigu možete naručiti na e-mail: krscanski-centar@os.t-com.hr).
Sad nam preostaje usporediti prezbiterijanski sustav s kriterijima svetopisamskog zakona i svjedočanstava. Termin prezbiterijanski potječe od riječi prezbiterij, jer je glavna karakteristika ovog oblika crkvene vlasti ta da se prezbiteriju povjerava dužnost upravljanja crkvom, tj. prezbiteri ili crkvene starješine zajedno upravljaju crkvom. No, usporedimo i taj sustav, kao što smo ostale, s kriterijima Svetoga pisma.
Već smo nekoliko puta ranije spomenuli načelo apostolske crkve, da su ljudi birali većinom glasova. Tako je to i u prezbiterijanstvu. U svim prezbiterijanskim crkvama, širom Britanije i Amerike, uz iznimku Protestantske crkve Škotske, svi članovi zajednice biraju svoje crkvene službenike. Katkada je i ta privilegija bila zloupotrebljavana, no ima li koje dobre stvari koju čovjekov grijeh i sljepoća nisu zloupotrijebili? Apostolska crkva nam je u baštinu ostavila Sveto pismo, a prezbiterijanci su često pokazivali da to cijene i više od samog zlata.
U rano doba crkve, služba biskupa i starješine je bila identična. Niti je položaj službe starješine bio inferioran biskupskoj službi niti obrnuto. Tako je to i u prezbiterijanskoj crkvi. Svaki je starješina biskup ili nadglednik stada i svaki je biskup starješina, onaj koji je odgovoran upravljati Božjim domom. Dva su dijela starješinske službe: učiteljska i rukovodeća, no jedna je služba.
U apostolskoj crkvi je bilo više starješina u jednoj crkvi. Takva je praksa i u svakoj prezbiterijanskoj crkvi danas. U svakoj zajednici ima nekoliko osoba koje su ordinirane za službu starješine od kojih svaki brine za barem jednu od različitih službi, osobito za naučavanje, dok se drugi prvenstveno bave rukovođenjem Božje crkve. Poučavanje i vođenje su, kao što smo već rekli, različiti sektori iste službe i oni koji služe, teoretski, mogu raditi i jedno i drugo, premda se u praksi pokazalo boljim za ljude to da svaki starješina posveti najveću pažnju onom sektoru rada koji najbolje radi. Sve starješine, time što su biskupi, prema Svetom pismu imaju jednako pravo propovijedati, krstiti, služiti Gospodnju večeru i ordinirati , no te se dužnosti prenose na jednoga od starješina kojega zovu pastor, posebno školovanog za ovaj rad, i za kojega se svi slažu kako ima najviše darova i znanja te je time najkvalificiraniji za vođenje vjerskih obreda što podižu crkvu; a većina starješina samo upravlja, posjećuje bolesne, drže vjeronauk, vode molitvene sastanke i na raspolaganju su i za druge stvari. Zbog toga prezbiterijanci imaju više starješina u svakoj crkvi, i kao što je bilo i u apostolskim danima, uobičajeno je za starješine baviti se i drugim službama, osim propovijedanjem i poukom. U 1 Timotejevoj 5,17 možemo vidjeti kako je prezbiterska služba i u davna vremena bila kakva je i sada. "Starješine koji dobro upravljaju, osobito one koji se bave propovijedanjem i poukom, treba smatrati dostojnima dvostruke časti." Stoga će svakom pametnom čovjeku riječi Dr. Kinga imati smisla i biti istinite: "Ove riječi nepristranom čitatelju mogu značiti samo jedno, da su sve starješine koji dobro upravljaju dostojni velike časti, no posebni među onima koji dobro upravljaju su oni koji služe propovijedanjem i poukom. Naravno, stih koji tako tumačimo govori kako samo neki od svih starješina služe propovijedanjem i poukom, tj. među svim starješinama ima i onih starješina koji, kao i danas, poučavaju." Premda smo u kušnji početi obrazlagati pravo značenje ovog prekrasnog stiha, za koje nas naši protivnici često optužuju da je groteskno i neobično, molimo čitatelja da obrati pozornost na ono što posebno imamo na umu, a to je da i prezbiterijanska crkva, kao i apostolska crkva, u svakoj zajednici ima više starješina.
Crkvene službenike su u apostolskoj crkvi na njihove službe postavljali prezbiteri rukopologanjem. Nekoliko grana prezbiterijanske crkve su jedine poznate po tome što u praksi sprovode ovo načelo Svetoga pisma.
U apostolskoj crkvi je postojalo pravo priziva višem tijelu te pravo upravljanja. Ovo pravo ne samo da priznaju, već je i jedno od načela najsvojstvenije prezbiterijanstvu. Prilikom nekih nesuglasica u zajednici, članovi ih mogu riješiti među sobom bez priziva, no ako im to ne bi pošlo za rukom, isto tako cijelu stvar mogu, bilo da traže savjet ili odluku, predati zboru starješina, odnosno prezbiteriju. Najviši crkveni sud koji je poznat tom ustroju jest Prezbiterij; s time da je Sinoda ime za prezbiterij na razini neke pokrajine, a Generalna skupština je bila ime prikladna za prezbiterij na nacionalnoj razini. Generalna skupština je nadređena Sinodi samo zato što ima više prezbitera. Stoga je subordinacija crkvenih sudova, koju neki nepromišljeni prijatelji prezbiterijanizma smatraju glavnom karakteristikom ustroja, samo sporedna stvar koja se u praksi pokazala poticajnom za jedinstvo i snagu, ali ni po čemu nije neophodna za postojanje sustava. Tome u prilog govori činjenica kako je denominacija koja nema ni Sinodu ni Skupštinu, pa ni ikakav Crkveni sud osim područni prezbiterij, ipak potpuno prezbiterijansko tijelo. Ako postoji samo jedan zbor starješina kojemu se zajednica može obratiti s prizivom, apostolsko načelo je očuvano.
Čak nije sigurno kako je i samo zastupništvo glavna karakteristika ovog sustava, premda je virtualno zastupništvo rezultat postojećeg ustroja. Zastupništvo postoji utoliko što nekoliko crkvenih službenika, koji su voljom ljudi izabrani za tu službu, obavljaju poslove u ime svih. Ne mogu ni svi službenici pristupiti višim sudovima; jer iako su teoretski sve starješine jednake po pitanju službenih ovlasti i imaju jednako pravo sjediti u prezbiteriju, ipak se zbog praktičnosti dogovaraju kako će samo neki od njih biti zastupnici. U Prezbiterijanskoj crkvi Irske od pamtivijeka prakticiraju, a njihovo iskustvo nam samo potvrđuje prednosti takve prakse, da dvoje starješina pastor ili starješina koji poučava, i još jedan starješina sjede u prezbiteriju. Rezultat toga je postojanje prividnog zastupništva i ono ima mnoge prednosti, no reći kako je to glavni temelj prezbiterijanstva je, po našem mišljenju, u suprotnosti s činjenicama u ovom slučaju. Kada bi platformu prezbiterija proširili tako da svaki starješina ima mjesto u našim crkvenim sudovima, to bi u velikoj mjeri rješilo pitanje zastupništva, ali iz mnogih razloga to ne bi bilo mudro rješenje i ne bi potreslo temelje ovog ustroja. U međuvremenu, kakvi god bili stavovi u vezi zastupničkog načela i subordinacije crkvenih sudova, nema sumnje da prezbiterijanski oblik vlasti, kao i u apostolskoj crkvi, daje ljudima pravo priziva na zbor starješina, a zboru starješina daje pravo vladanja – privilegija koju, koliko nam je poznato, po pitanju vlasti, ne uživa niti jedna druga denominacija osim prezbiterijanske.
U apostolskoj crkvi, Gospodin Isus je jedini Kralj i Glava. Tu istinu ispovijedaju svi prezbiterijanci i gotovo svi žive u skladu s tim, osim nekolicine koji su se zbog svojih obaveza prema državi morali prividno udaljiti od toga načela. Sve prezbiterijanske crkve među svojim karakterističnim načelima posebno cijene ono da je Krist jedini Kralj i Glava svoje Crkve. Kao denominacija, prezbiterijanci su oduvijek smatrali kako crkva neovisno o zemaljskim vladarima ima vrhovnu nadležnost u duhovnim pitanjima te da su svi crkveni službenici dužni tu nadležnost sprovoditi u skladu s Kristovom voljom, koja je izražena u Njegovoj riječi. Prezbiterijanci su uvijek gajili određenu toplinu i privrženost prema doktrini kako je Isus Krist vrhovni poglavar svoje Crkve.
Uz pozorno proučavanje došli smo do toga kako su prezbiterijanci prihvatili i praktično primjenjuju šest glavnih načela crkvene vlasti koje su nadahnuti ljudi apostolske crkve definirali. Ne poznajemo niti jednu drugu denominaciju u svijetu za čiji oblik crkvene vlasti bi to isto mogli reći, a da se slažemo.
Post je objavljen 02.02.2008. u 10:15 sati.