četvrtak, 23.10.2008.
strah
neki dan vozim se službenim automobilom
s jednog poslovnog sastanka izvan grada
gdje sam satima nešto pričala i objašnjavala (bože kako sam pametna, trep, trep)
vraćam se nazad do Firme.
kako sam otišla ujutro a vraćala se dobro iza podneva
i u međuvremenu nisam stigla ništa pojesti
a iz razloga što ne želim poslije se zadržavati u neformalnom razgovoru uz kavu
niti ispasti ta koja jede na tuđi račun
bila sam i žedna i gladna kao vuk
pa sam stala na benzinskoj kupiti nekakvu vodu i čokoladicu
koju ću pojesti do povratka u ured.
stajem automobilom na parkiralištu i ulazim u trgovinu.
već pri ulasku osjetim poglede djelatnika.
pogledam, njih četvero gledaju u mene
i odzdravljaju na moj ulazni pozdrav.
ok, odlazim do hladnjaka i uzimam vodu,
razgledavam police i tražim jednu od dražih mi čokoladica.
žena za blagajnom prati me pogledom i pita može li mi pomoći.
zahvaljujem, ne treba, samo se ne mogu odlučiti.
iz pristojnosti, budući me ne ispušta iz vidokruga,
pitam jel to nova benzinska jer mi se nekako čini poluprazna, no vrlo čista.
odgovara da ne, samo u jednom dijelu smanjuju trgovinu
na račun pušača u kafiću kao sastavnom dijelu objekta.
ok, baš zato što mi djeluju čisti, pitam gdje im je toalet.
žena mi pokazuje smjer a ostali djelatnici prate me pogledom.
odlazim u wc, obavim što sam već morala obaviti,
perem ruke i gledam se na ogledalo
misleći jel nešto nije s mojim izgledom u redu
kad me tako čudno gledaju.
ne vidim ništa neobično.
izlazim iz wc-a i odlazim na blagajnu kupiti izabranu vodu i čokoladicu.
guram ruku u torbu po novčanik
a žena za blagajnom gleda me kao da očekuje da ću izvaditi pištolj.
pitam je jel sve u redu i plaćam
a ona jadna odgovara kako su svi pomislili da sam neka inspekcija
jer dolazim u odijelu a oni na to nisu navikli
pa je mislila kako sam obišla prostor
da bih našla nekakve nepravilnosti u njihovu radu.
nakon što sam objasnila da nisam nikakva inspekcija,
samo običan kupac koji kupuje čokoladicu i potjeralo ga je na wc,
svi su se nasmijali i nastavili raditi svoj posao.
sa osmijehom ispratili su me iz trgovine.
natjeralo me na razmišljanje
u kakvom mi to svijetu živimo
kad smo od običnih ljudi počeli strahovati
da nisu možda nekakvi kontrolori, nadzori, inspektori.
strašno.
- 14:54 -
četvrtak, 16.10.2008.
ipak je pun mjesec bio sinoć
jučer od jutra ludi dan.
a ja izgleda
ali i unutarnjeg osjećaja
kao ovaj gornji mjesec.
zbog nekakvih 'tehničkih problema' nisam oka sklopila cijelu noć
što mi baš nije pomoglo da se bolje osjećam.
nije mi baš bilo dobro
pa sam odgodila čak i nekakav kratki put.
otišla sam na posao i pokušala imati normalan radni dan.
ponekad ta 'normalnost' liječi.
odmara.
opušta.
ipak...
pitam se ponekad
nalaze li se samo oko mene luđaci
ili ja imam poseban magnet za njih.
zračim li možda nečim što ih posebno privlači?
događa mi se iz dana u dan
da počinjem analizirati osobe s kojima sam se do sad družila
i bila uvjerena kako su iskreni prema meni,
ako ništa drugo.
najgore je što svakodnevno otkrivam
koliko su ljudi čudni i licemjerni, dvolični, lažljivi.
a ja sobarica.
teška naivka.
ovo nije od jučer
no i dalje sam zbunjena.
pozovem frendicu na kavu.
nađemo se, popijemo kavu
ona se 'otima' sa mnom za račun i plati kavu
te predloži ručak.
nisam baš planirala jer sam mislila doma jesti.
osim toga, i nisam baš pri lovi u zadnje vrijeme.
ta moja putovanja potrošila su moje zlatne rezerve.
no dobro, ipak,
i ja sam nju pozvala k sebi dok sam preko ljeta bila u B.
te je navratila sa svojim dragim na dva dana
i bila moja gošća (točnije, mog dragoga ondje).
ipak pristanem.
pojest ću nešto malo.
ono što je meni najgore i kad me netko zove na ručak
je što ne želim toj osobi biti na trošku.
otišle smo na jedno simpatično mjesto
a prije toga skoknule do bankomata da ona podigne novce.
ipak je ona zvala, valjda nema pri sebi dovoljno gotovine.
sjednemo, dobijemo jelovnike, listamo.
kako ne želim biti na trošku nekome,
izaberem najjeftinije jelo,
tjesteninu za četrdesetak kuna
mineralnu za popiti.
'želite li salatu?'
ne bih hvala.
'nešto drugo kao prilog?'
ne hvala.
krenila je njezina narudžba.
steak, prilog jedan, prilog drugi, salata ovakva, može i onakva...
ok, žena plaća, voli jesti, gurman je, pa neka izvoli, tko joj brani.
pojele kolač obje.
'želite li kavu?'
ne hvala, popit ćemo negdje drugdje.
tijekom jela razgovarale smo o odlasku do jednoga robnog centra poslije ručka.
ponudila se da će me povesti i sa mnom ga proći
te me zamolila da joj pomognem oko uređenja novog stana koji trenutno kupuje.
dok smo čekale jelo, malo sam pogledala nacrt
i predložila nekoliko poboljšanja unutranjeg rasporeda zidova.
male preinake mogu učiniti puno.
osim toga, to mi je struka,
i dobra zabava istovremeno.
svidjeli su joj se moji prijedlozi.
stiže konobar i zamoli za naplatu računa.
ona pogleda u mene i pita kako ću platiti.
ja zbunjena ne očekujući takvo pitanje
jer je cijena onoga što sam ja pojela četvrtina iznosa njezinog dijela
no ipak kako se ne znam snaći u takvim situacijama
izvadim karticu i platim.
možda ja ne razumijem što ljudi pričaju?
možda sam trebala izvaditi iznos koji pokriva ono što sam ja pojela
i čekati da doda ostatak.
možda žena misli da sam puna love
pa što je za mene par stotina kuna?
dakle, za sve one koji ne znaju, nisam.
nakon odlaska s tog mjesta, ona se predomisli
i kaže mi da nema vremena za odlazak sa mnom do robnog centra,
možemo li to odgoditi za drugi put?
naravno da možemo, opet zbunjena ja.
naravno da sam otišla sama jedan drugi dan.
što je u toj glavi?
ili točnije,
što je u mojoj?
ta ista prijateljica poslala mi je prije godinu dana
jedan mladi bračni par koji me mjesecima maltretirao
oko projekta njihove obiteljske kuće,
svaki tjedan dolazio sa novom zamisli
ja stalno mijenjala, odgodila jedan drugi projekt zbog njih,
ipak su mladi, trebaju se skrasiti što prije pa ću im pomoći koliko mogu,
i kad smo napokon složili sve onako kako im je odgovaralo
cijena za moj rad im je bila prevelika.
naravno, novce nikada nisam vidjela.
no dobro, nisu niti oni dobili projekt,
barem im je netko morao sve ponovo nacrtati,
ako ništa drugo.
tko zna, možda baš moja prijateljica :)
imam jednu kolegicu
par godina mlađu od mene
godinama prilijepljena za mene,
zvala me telefonom satima pričala o svemu i svačemu,
pomagala sam joj oko posla u njezinim počecima
davala joj svoje predloške, savjetovala je,
toliko vremena na nju gubila
da su i moj bivši i moja obitelj bili na nju alergični.
radila za nju na nekim projektima poslije.
sama mi se najavila u B. i došla
naravno, primla sam je.
i iako sam s njom imala samo probleme
bila mi je draga.
imala je jednu tragediju u obitelji
pa sam je pokušala dodatno zbog toga razumjeti.
svojim postupkom ovih dana toliko me šokirala
da o tome još ne mogu niti pisati.
kad prođe, kako god prošlo, onda ću pisati.
preko posla (na žalost) upoznala sam čovjeka
kojemu sam dobronamjerno željela pomoći
kako bi njegova tvrtka odradila dio posla na jednom projektu
a time bi pomogla i njemu jer je kukao kako teško živi
i koliko mu je teško na poslu.
zašto sam uopće s njim radila?
zato što su me moji nadređeni uputili na njega prilikom jednog problema.
počeo me zivkati,
sam se pozivati na kavu kod mene u ured
dijeliti mi komplimente,
pisati ljubavna pisma,
slati pjesme na mobitel.
i kad sam ga odbila pojasnivši mu da me ne zanima
da naš odnos može biti samo i strogo poslovan
te da ima svoju obitelj kojom bi se trebao pozabaviti
bolje nego sa mnom
rekao je da sam hladni nordijski tip.
prihvatila sam i to objašnjenje mene
samo da me ostavi na miru.
dok sam bila u B. slao mi je poruke.
naravno nisam odgovarala.
obilazio je moju firmu
i govorio mojim kolegama kako im svima jako nedostajem.
kad sam se vratila nastavio je.
kako mi je pukao film rekla sam grubo neka me ostavi na miru.
no valjda tipove (bolesne) više privlači kad ih netko odbija.
tako i njega.
nakon njegovih uvreda o mom ponašanju
i moje molbe da me ostavi na miru
jer ću sve poruke i pisma koja mi je uputio proslijediti njegovoj supruzi
bio je miran punih tjedan dana.
sinoć nakon mog povratka kući stiže mi poruka s njegova broja:
'molim vas da cestu prelazite preko pješačkog prijelaza'.
što reć na to?
žena o kojoj sam već pisala
i kojoj sam se prestala javljati na telefon
jer sam vidjela da je to jedini način
da me ne opterećuje dodatno svojim problemima
počela me izvještavati putem poruka o svojim pothvatima.
pa je sinoć oko 22 h stigla poruka slijedećeg saddržaja:
'pozvana sam ujutro na razgovor u XY tvrtku.
ništa ne znam o njima.
ima li nešto što bih trebala znati?
hvala.'
dakle, ovo je devedeset deveta tvrtka za koju me pita.
i svaki put joj nađem sve potrebne informacije
i osobu koja radi u toj tvrtki kako bi saznala nešto iz prve ruke.
i svaki put prođem s njom razgovor kao da je ja intervjuiram
i razbijam joj tremu.
i svaki put me pita za savjet ali ga nikad ne posluša.
i meni zakomplicira život maksimalno pri tom.
i ne shvaća da mi nije prijateljica
a niti da je to moj posao.
piše li meni nešto na čelu?
imam jednu dugogodišnju prijateljicu
koja kad god je željela sa mnom o bilo čemu razgovarati
posebno o svojim bračnim problemima i poslovnim također
bila sam tu, uz nju.
pomagala
slušala.
dogodilo se da sam joj željela ispričati nešto iz svoje intime.
rekla je kako to što ja živim nije stvarni život.
ne, bajka je.
ili noćna mora prije.
rekla je kako je to što joj pričam ne zanima.
u stvari, ispravila se i rekla kako je to što pričam
s njom u 'sukobu interesa'
pa sa mnom ne može o tome razgovarati.
ne da ne može nego ne želi.
zahvalila sam se na dosadašnjem jednostranom prijateljstvu
i satima slušanja o stvarima koje mene uopće ne zanimaju
ali sam ipak slušala jer sam prijateljica
i kad je bilo priča za koje sam mogla reći
da su sa mnom u 'sukobu interesa'.
tko su ljudi oko mene?
ono što sam uspjela zbrojiti u svojoj plavoj glavi
je da imam samo par pravih prijatelja.
koji nisu sa mnom iz koristi.
koji me stvarno doživljavaju kao prijatelji.
koji su meni prijatelji svim srcem, bezrezervno,
kao i ja njima.
no ti su rijetki.
mogu se izbrojati na prste jedne ruke.
i na njima sam nekome gore beskrajno zahvalna.
- 15:11 -
četvrtak, 09.10.2008.
nešto je u zraku...ili?
počelo je sinoć.
od jednostavnog, ugodnog razgovora
prešlo je u napad na mene
i naravno svađu.
ne podnosim kad me se optužuje bez razloga
ili se nekom mom postupku pripisuju vrijednosti koje ne zaslužuje.
odnosno ja.
naravno, ja sam grozna,
sumnja se u moje postupke, razloge i emocije.
ja naravno, ne trebam pri tome biti niti malo povrijeđena.
ma u stvari, počelo je prije par dana
kad mi je netko u šali rekao nešto grozno
o mom stavu i razmišljanju,
kako to vidi osoba koja me nikada nije upoznala u životu
pa je to prenijela dalje.
zna samo moje ime
gdje radim, gdje živim i ništa više.
ponekad se pitam zašto se ljudi petljaju u stvari koje ih se ne tiču?
imaju li viška energije,
viška svojih problema
pa petljanjem u tuđe živote njihovi su manje jadni?
nastavilo se danas
nategnuti telefonski razgovor
u rano jutro.
odlazak na posao
i nabrijani šef ustao na lijevu nogu.
baš sam mu došla ko kec na jedanaest.
no naravno da nisam prešutjela
jer valjda bih prokuhala do kraja radnog vremena
da nije iz mene izišlo.
pa žena koja me proganja u zadnje vrijeme
i radnim i neradnim danima
i na mobitel i na fixni telefon u uredu
pretpostavljam u nedostatku joj prijatelja
ja sam podmetnula svoje rame,
pustila da se rasplače, raspriča,
pomogla savjetima, ponekom informacijom,
iako ih baš nije poslušala.
i shvaćam da sam preslaba ponekad reći NE
pa sebe sama dovedem u situaciju
da u želji da nekome pomognem
taj netko ne zna kad je dosta.
sad, ako se ne javljam na mobitel
naziva na fixni i bez obzira imala ja stranku ili ne
ne prekida razgovor dok ne saznam sve detalje
iz njenog sadašnjeg ili proteklog dana.
ako se sama pozove k meni u ured na kavu
ne zna otići čak niti kad mi dođe druga stranka
već započinje s tom osobom razgovor
s komentarima potpuno neprimjerenim
razlogu dolaska te druge stranke k meni
a ja se crvenim ne znajući kako je izbaciti iz ureda.
pa jedna osoba
iz bivše firme gdje sam radila
koji me proganjala toliko
da sam između ostalog i zbog njega promijenila posao.
na svu sreću nije iz istoga grada,
pa sam ga tad morala trpiti dva dana u tjednu.
no očito, iako su godine prošle
i mislila sam da sam se napokon manijaka riješila
sad kao dolazi službeno.
koliko god sam oduvijek odbojna bila
toliko ga je valjda još više ta moja odbojnost privlačila.
sutra me valjda očekuje sastanak s njim.
obzirom da je poslovni, odbiti ne mogu,
no mogu sve držati pod kontrolom,
u svom radnom okruženju.
najbolje od svega je
što sve te kontakte i sukobe odnosno napetost u zraku
nisam započela ja.
pitam se zračim li ja čudno
pa se na mene lijepe ovakve osobe
ili sam preosjetljiva pa možda neke situacije
doživljavam previše osobno, emotivno.
i stalno sebe preispitujem,
zašto me takvi ne ostave na miru
zašto su se mene uhvatili i ne puštaju?
ne diram nikoga,
bilo bi lijepo da ti isti ne diraju mene.
- 15:27 -
četvrtak, 02.10.2008.
komentar jedne dugogodišnje prijateljice
neću dužit,
ipak, ne mogu ne napisat jer mi je digla tlak u sekundi.
ma ni tlak toliko koliko iznenadila svojim stavovima.
prijateljica s kojom sam godinama bila stvarno dobra,
četiri godine dijelile smo klupu u razredu,
nakon završetka škole svaka je krenula svojim putem no ostale smo dobre.
kako je imala obitelj nisam je previše viđala no mogle smo o svemu pričati.
u međuvremenu se razvela, otišla iz doma,
pokupila jedno dijete, drugo ostavila ocu,
u nekim postupcima me iznenadila jer je gledala prvo sebe pa tek svoju djecu,
no uvijek pomislim kako samo ona zna kroz što je prolazila
pa ne mogu suditi, nisam u njezinoj koži.
danas smo se srele nakon više od godinu dana
na žalost, na pokopu našeg kolege iz razreda.
pri povratku sa groblja pita me:
'i znači, nećeš ti ni imati djece?'
nisam stigla na to niti odgovoriti kad evo nove rečenice:
'ma imaš i pravo,
meni moja ponekad tako idu na živce da bi ih se najradije riješila'
ja ponovno u šoku,
ne mogu vjerovati kako može uopće doći do takvih zaključaka,
a od šoka ne mogu progovorit niti riječ.
pitam se jesam li je krivo procijenila i prije
ili je u njezinoj glavi došlo do određenih pomaka tijekom vremena.
- 15:55 -
