petak, 26.09.2008.
ogledalce, ogledalce...
pričala sam vam priču o zrcalu?
bila jedna Djeva (tako počinju priče)...
i otišla malo raditi i živjeti u jednoj drugoj državi.
imala je cimericu (samo prvih par tjedana, poslije radnu kolegicu)
koja je voljela obilaziti trgovine
i tako ubijati svoje slobodno vrijeme...
kako se ispočetka ni Djevi nije svidjelo ondje gdje je došla
iz dosade je vikendima počela obilaziti trgovine.
ali kako joj je kupovina krpica dosadila
ona je odlučila radije obilaziti trgovine s namještajem :)
pa je tako (iz dosade) u jednoj od tih trgovina
pronašla zrcalo koje joj je izgledalo idealno za njen ulazni hodnik.
i samo ga je vidjela, malo se u njemu ogledala, pa joj je bilo još ljepše (hihihi)
pa su joj se svidjele i dimenzije i drveni okvir i sve baš na njemu
te ga je poželjela kupiti.
no racionalni dio Djeve govorio joj je da si ne komplicira život
jer ipak, kako će zrcalo veliko kao vrata
i teško toliko da ga dva odrasla muškarca moraju nositi
preseliti iz jedne države u drugu.
pa je tužna srca zaključila da od tog zrcala u njenom hodniku neće ništa biti.
kupit će si sliku koju je već rezervirala u svom gradu, veliku kao ona
pa će opet njezin hodnih biti lijep.
istina da je slika deset puta skuplja od zrcala, no što je - tu je,
nemoguće je prevesti ogledalce.
vremenom je zavoljela život ondje pa je pronalazila druge oblike trošenja vremena
umjesto shoppinga, za koji i onako s prihodima koje je imala, nije imala novca.
i tako, mjeseci su prolazili...
kako joj je cimerica i dalje obilazila trgovine
baš se dogodilo da je vidjela to njezino zrcalo i nekakvu markicu obješenu na njemu
te kako ne pozna jezik zemlje u kojoj je, shvatila je da se sigurno radi o sniženju cijene istoga.
žurno je nazvala svoju cimericu i rekla joj radosnu vijest.
a Djeva, kao prava plavuša, od prve nasjela :)
pa kako je zrcalo veliko kao vrata, organizirala ekipu
koja će odvesti i smjestiti zrcalo na sigurno
dok je ona u stranim zemljama.
pa kad se vrati, s njom će i ogledalce ogledalce :)
iako nije ništa pojefitnilo, kad je već ekipa bila na nogama, odlučila ga je kupiti.
pa je dio plana i proveden.
od točke A (trgovina) prevezeno je na točku B (obiteljska kuća drage joj osobe).
a onda je trajalo zatišje od par mjeseci.
pa se dogodilo da jedna druga ekipa iz njezine zemlje stiže u posjetu
i to sa ogromnim kamionom u kojemu se njezino zrcalo može i izgubiti.
pa je opet maltretirala svoju ekipu da prevezu ogledalo s točke B
do točke C (jedan ogroman sajam) sa koje će druga ekipa
zrcalo odfurati do domovine joj i ostaviti ga privremeno na točki D (ured kolege joj).
kako ne bi dugo ondje stajalo, Djeva nazove svog dragog frenda
(onog koji joj svira klavir na telefon i glača košulje s njom preko telefona u nedjelju navečer)
i pojasni mu svoju tešku situaciju
te se on smiluje njenim plavim okicama i još ljepšim trepušama (naravno, sve preko telefona)
te nazove ekipu koja u kamionu čuva njezino blago
i oni ga se sretni riješe odvoženjem zrcala na točku E (njegov ured).
nakon Djevina povratka u zemlju izvornicu (aha, novi izraz, a?)
na razne načine pokušavala je sirota pronaći jednu barem tvrtku (prijevozničku)
koja bi joj prevezla ogledalce iz metropole u njezin grad na kraju svijeta.
no, nije uspijevala jer su dimenzije tog slatkog ogledalca tolike
da ga nitko nije htio preuzeti.
posebno kad se naglasilo dase radi o zrcalu :)
prijatelji, nisu kamiondžije, pa nemaju takva prijevozna sredstva u koja bi to stalo.
ona sama nema s čime prevest ga.
vlakom? kako do njega doći s preteškim paketom?
busom? isto.
sve veće prijevozničke kuće ušljakale su joj dvojku.
prijatelj je strpljiv bio i šutio mjesecima,
prije ljeta pokušao se na fini način riješiti ogledala
s izgovorom kako ga neće biti par tjedana u uredu
pa bi bilo zgodno prenijeti ga prije godišnjih.
ništa. nema se čime.
i nema.
i onda, prijatelj javlja da stiže
a Djevi već toliko neugodno što ga muči da kod sebe drži njezino zrcalo
a ne može se u njemu niti ogledati
da je ponovo započela potragu prijevoza.
i slučajno, dobila pravi broj telefona, nazvala, organizirala,...
i ne možete vjerovati, nakon silnih mjeseci čekanja,
ogledalce ogledalce krasi napokon Djevin hodnik (točka F) :)
nakon obavljena posla, stiže porukica
(od osobe kod koje je stajalo to isto ogledalce mjesecima):
'nemoj sad stalno biti pred ogledalom, to je pomalo narcisoidno...'
:)
- 10:28 -
četvrtak, 25.09.2008.
...
nakon skoro dva tjedna nejavljanja
evo me sa par riječi :)
dakle,
moje pretrage se privode kraju
jučer sam od svih nalaza dobila prvi koji je dobar (pozitivan)
uskoro bih (hope so) trebala krenuti s terapijom
i bit ću opet ona 'stara' ;)
privatno, rješavam u svojoj glavi jednu dilemu
i taman kad mislim da sam već skoro stigla do odluke
i da je to ona prava,
nešto me vrati na početak.
vrijeme će, kažu, pokazati svoje.
za sad balansiram dobro
i lijepo mi je, ne mogu se požaliti.
jedan moj dragi frend kaže mi:
tebi se situacija mijenja iz sata u sat,
kao da gledam seriju '24h'.
ipak,
činjenica je da svakim danom postajem svjesnija
koliko sam zaj... kao osoba
koliko ne odstupam od svojih stavova
pa ni zbog osobe do koje mi je stalo,
koliko volim svoju 'slobodu',
kako nema cijene kojom me možeš 'kupiti',
kako cijenim tuđe, no i svoje još i više
valjda zato što sve što sam stvorila
sama sam napravila
svojim rukama, svojim mozgom
nitko mi ponudio na tacni nije
i rekao: posluži se.
'netko' mi je rekao: blago tebi
ne znaš kako lagodan život imaš.
nitko nego sama sam si ga stvorila.
'lagodan' ima više značenja,
nemojte misliti samo materijalno lagodan
jer u odnosu na osobu koja mi je to isto rekla
ja sam bogec ubogi :)
vidim koliko sam neprilagodljiva
tvrdoglava
uporna
svadljiva (borbena, kad se radi o obrani svojih stavova).
nikada nisam bila timski igrač
uvijek samostalno
počinjala i završavala svoje zadatke, obaveze.
i tako sam najbolje funkcionirala.
dobro, to je posao.
pokušala sam vidjeti kako funkcioniram u vezi.
na žalost, ili na sreću (no sumnjam) vrlo slično.
uvijek su oko mene bili muškarci koji su imali slične interese kao i ja,
koji su u području mog djelovanja bili poznati i priznati
od kojih sam mogla svaki dan, stalno, nešto novo naučiti.
hranim se novim informacijama, putovanjima,
svime onime što još nisam vidjela, znala, doživjela.
ne podnosim autoritete
pa koliko god se nekome divila
zbog njegova znanja, iskustva,...
i koliko god bila neuka,
ne podnosim da mi netko s visoka nešto govori,
posebno naređivačkim tonom.
u stvari,
pokazuje se da ne mogu raditi s osobom s kojom sam u vezi
jer ako mi je nadređen
ne doživljavam ga niti malo drukčijim nego sebi ravnim.
moja je dobra volja što odrađujem nešto
ako sam lijepo zamoljena, jedino tako.
inače u meni podivlja životinja imena 'prkos' :)
i bez obzira na sve to,
do sad se nije pojavila osoba (muška)
koja se uspjela 'nosit' sa mnom,
u smislu da je radila isto što i ja
i da je to znala bolje od mene
pa da sam mu zbog toga skinula kapu
i rekla: priznajem, bolji si.
ako je znao više od mene i naučio me tome poslu,
vrlo brzo sam savladala 'tehniku' i našla lakši, jednostavniji način
te je on meni trebao to isto reći.
naravno, teško.
no opet
ako izuzmemo posao
svjesna sam da je lijepo uz nekoga zaspati
pa čak sam to počela osjećati,
tu prazninu velikog kreveta.
lijepo je znati da kad si bolestan netko brine o tebi
misli na tebe
voli te, iz bliza ili na daljinu
lijepo je osjetiti tu ljubav.
pa zato, pitam se
je li bolje imati nekoga pokraj sebe
samo kad si ti dobro raspoložena i željna njegove pažnje,
pa si nasmijana, odmorna, neopterećena, hihoćeš se, koketiraš, zavodljiva si,
i on isto tako,
te provodite rijetke trenutke zajedno ali kvalitetne
ili
imati nekoga stalno uz sebe
i kad si umorna, iscrpljena,
kad ti se ne priča,
kad bi se uvukla u krevet i samo šutjela,
kad ti se ne kuha,
kad imaš migrenu,
kad imaš rokove i nemaš vremena za nježnosti,
kad si se posvađala s nekim od rodbine
i ne možeš se osloboditi viška negativne energije koji te i dalje drži,
a on želi da baš tad prošetate ili idete u goste,
ili je pozvao goste doma
ili želi da otputujete na par dana ne razmišljajući o tvojim obvezama,
kad je on zamračio od posla
i zaboravio da ti je nedavno još govorio koliko te voli
i za tebe bio spreman učiniti sve
kad je toliko iscrpljen da jedva želi leći u krevet i zaspati
a ti bi tako željela da te mazi, samo te zagrli, bude uz tebe
na tvojoj strani kreveta.
kad tražiš trenutak njegove pažnje da mu možeš reći ono što te muči, podijeliti s njim
a on nema vremena niti saslušati te.
je li bolje zadržati sve na određenoj razini i ne upuštati se u više od toga
jer znaš da će svakodnevica uništiti ljepotu
pa uživati u javljanjima i slatkim porukicama sad dok su takve
makar i ne bilo više od toga,
nego dopustiti da pozivi zbog načina života postanu vremenom grubi,
bez nježnosti, opterećeni poslom
a porukice sve rjeđe, dok ne nestanu.
što prihvatiti?
protiv čega se boriti?
jesam li ja uopće borac?
hoću li izgubiti u prvoj bitci?
ne znam
je li doza ljubavi koja mi je potrebna
baš to, imati nekoga pokraj sebe 24/7
i zbog njega preokrenuti cijeli svoj svijet
ući u njegov i nastaviti zajedno ondje gdje on gazi
moći i htjeti prihvatiti njega sa svim plusevima i minusima
a istovremeno biti svjestan i svojih velikih
te znati da neće uvijek biti sunčanih dana,
ili paralelno svatko ići svojom stazom
imati vidljivu stazu onog drugoga, ići u istom smjeru
ponekad ubrzati, ponekad usporiti, biti vrlo 'blizu'
no ne mijenjati svoju brzinu, svoje kotače niti način vožnje
zbog onog drugog
jer ovako nitko nikoga ne sili ni na što
a oboje uživamo u vožnji pod vedrim nebom.
ja sam jedna neznalica.
- 10:02 -
četvrtak, 11.09.2008.
Rođendanologija
Moj dragi Micko danas slavi rođendan :)
Dobila sam ga na današnji dan prije 6 godina
(?!??, tek sad kad ovo pišem svjesna sam koliko je vremena prošlo)
ovo mu je neslužbeni rođendan jer službeni ne znam kad je
obzirom da je pronađen mačak.
No meni zato još draži :)
- 14:04 -
srijeda, 03.09.2008.
bolovanje
i tako,
po prvi put u mom radnom životu
bila sam puna dva dana na bolovanju :)
toliko sam izdržala.
jutros sam otišla k liječnici i molila je da me vrati nazad raditi
jer ne mogu više biti doma,
sve moguće i nemoguće sam oprala,
pročitala tri knjige u tri dana
i više ne mogu biti doma ni sata.
što je previše previše je.
istina je da me je u subotu strefila nekakva valjda crijevna viroza
no ne ide ni na jedan otvor ništa pa baš niej specifična
no stomak rastura od boli
i od tad pa još i danas glava me boli bez prestanka
(lažem, kad spavam ne boli i kad se nakrkam jednom tabletom prestane na koji sat)
te malo imam temperaturu (37,7 u prosjeku).
no ne mogu više sjediti doma.
pa sam se evo vratila među žive ;)
mali update (11.9.):
bila jučer kod hematologa, nakon još nekih pretraga koje moram obavit odlazit ću na injekcije željeza tri put tjedno u bolnicu kako ne bih ondje ležala.
- 10:28 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
