neću dužit,
ipak, ne mogu ne napisat jer mi je digla tlak u sekundi.
ma ni tlak toliko koliko iznenadila svojim stavovima.
prijateljica s kojom sam godinama bila stvarno dobra,
četiri godine dijelile smo klupu u razredu,
nakon završetka škole svaka je krenula svojim putem no ostale smo dobre.
kako je imala obitelj nisam je previše viđala no mogle smo o svemu pričati.
u međuvremenu se razvela, otišla iz doma,
pokupila jedno dijete, drugo ostavila ocu,
u nekim postupcima me iznenadila jer je gledala prvo sebe pa tek svoju djecu,
no uvijek pomislim kako samo ona zna kroz što je prolazila
pa ne mogu suditi, nisam u njezinoj koži.
danas smo se srele nakon više od godinu dana
na žalost, na pokopu našeg kolege iz razreda.
pri povratku sa groblja pita me:
'i znači, nećeš ti ni imati djece?'
nisam stigla na to niti odgovoriti kad evo nove rečenice:
'ma imaš i pravo,
meni moja ponekad tako idu na živce da bi ih se najradije riješila'
ja ponovno u šoku,
ne mogu vjerovati kako može uopće doći do takvih zaključaka,
a od šoka ne mogu progovorit niti riječ.
pitam se jesam li je krivo procijenila i prije
ili je u njezinoj glavi došlo do određenih pomaka tijekom vremena.
Post je objavljen 02.10.2008. u 15:55 sati.