četvrtak, 21.08.2008.
ljudi
nisam nikada zivjela kao svetica.
uvijek sam se dobro zabavljala.
neke moje prijateljice govore da zivim i njihov zivot,
misleci pri tom da se zabavljam i za njih.
nikada nisam razmisljala tko ce i sto ce reci o meni.
jer to je moj zivot.
onaj tko me voli prihvatit ce me takvu kakva jesam.
onaj tko me ne pozna dovoljno upoznat ce me
ako me smatra vrijednom njegove paznje, energije i vremena utrosenog na upoznavanje.
onaj tko me osudjuje a nije me upoznao dovoljno, ne zna sto osudjuje.
onaj tko me ne voli, osjetim to jako dobro,
ne mora me voljeti, mogu zivjeti i bez njegove ljubavi.
onaj tko je sam prekinuo nekakav kontakt sa mnom
zna sto mu je on donosio a sto vise ne postoji izmedju nas.
onaj tko je sa mnom i dalje dobar zna da nikada nisam postavljala nikakve uvjete za prijateljstvo.
bila sam uvijek prijatelj.
u svim situacijama.
onaj tko me jako dobro zna, zna kakva sam kad sam u nekoj krizi,
zna koji su zidovi oko mene i izolacija.
ali zna i kako prodrijeti do mene tad
i biti prisutan, biti prijatelj.
jer i ja ponekad trebam prijatelje
da bih podijelila s njima i lijepo i ruzno.
svatko odlucuje za sebe.
svatko zivi svoj zivot, samo jednom.
netko kratko, netko dugo,
netko zanimljivo a netko dosadno.
ono sto je nekome dosadan zivot
drugome je super dinamican i bogat, zanimljiv zivot.
razliciti smo.
i to je dobro.
ili?
ipak, gotovo svakodnevo susrecem se sa podmetanjima bliznjih,
zamjeranjima osoba od kojih to najmanje ocekujes,
licemjerjem.
i nije mi jasno kako ljudi zaborave odakle su poceli,
kroz sto su prosli,
kroz sto jos neki i danas prolaze.
kako na pomisle da sutra vec netko njihov moze raditi ili zivjeti
na nacin koji oni jos danas strasno osudjuju.
i obicno bas tako i bude.
jel problem u vremenu u kojemu zivimo?
jesu li se vrijednosti 'pomakle'?
jesu li roditelji sve losiji roditelji
zato sto prolaze kroz krize menopauze ili 'drugoga puberteta'?
nisam majka, mislim da nikada niti necu biti.
ne zato sto ne zelim, cini mi se da mi je sat otkucao.
ipak, uvijek sam se divila ponekim roditeljima
koji su znali na postavljena pitanja svoje djece tako mudro odgovoriti.
uvijek sam se pitala hocu li i ja jednoga dana biti tako mudra u slicnim situacijama.
danas gledam oko sebe neke cudne ljude.
roditelje koji ostavljaju drugom roditelju svoju malodobnu djecu bez objasnjenja,
da bi nasli srecu u narucju osobe koju vole
ne pitajuci se sto ce sa tom djecom biti,
kako ce ona to sve shvatiti u svojim malim glavama,
koliko ce to traga na njima i njihovim buducim zivotima ostaviti.
ne kazem da ne razumijem ako brak ne ide pa je bolje razici se nego zivjeti u paklu,
pa onda i ta djeca prozivljavaju isto,
ali razgovarati, ljudi, razgovarati,
cini mi se da smo to zaboravili.
danas gledam kako majka podmece svoje dijete da otkrije ocevu nevjeru,
jer je preslaba da sama ucini isto,
suoci se sa problemom i pita se zasto joj brak nije dobar,
koliko je ona u tome kriva,
sto moze napraviti da ga popravi, je li kasno?
danas susrecem oca koji brani svojoj kceri sve moguce
jer je izabrala krivog 'partnera',
dok je jos samo koju godinu prije
on trcao za svakom suknjom u gradu
i svi su pa i to isto njegovo danas odraslo dijete za to znali
i cekali kad ce ga 'proci'.
gledam kako draga mi prijateljica prica
kako je njezin oduvijek bio savrsen
a jako dobro znamo obje koliko puta je sjedila sa mnom i plakala
pricajuci mi tuzne dogadjaje iz tog istog braka.
druga mi zna spocitati kako izabirem krive muskarce
dok svoga pokusava idealizirati
i meni dati do znanja kako bih se trebala ugledati na nju
i 'konacno skrasiti'
a zaboravila je pri tom da je jos prije manje od dvije godine
dolazila je k meni s trbuhom do zuba i masnicama po tijelu
od istog joj idealnog supruga.
jos uvijek se pitam
koliko ustvari znamo osobe s kojima smo
i koliko se one mijenjaju tijekom godina zajednickog zivota?
koliko smo sigurni da su oni bas osobe
s kojima mozemo iz sebe dati maksimum pozitive i biti bolji ljudi?
ili biti ono sto jesmo?
isto i s njihove strane.
koliko smo sigurni da cemo za koju godinu biti sretni sto smo bas uz tu osobu
i sto vidimo kako se i ona, ne samo mi, razvila od trena naseg upoznavanja do danas
u plemenitu, dragu, vrijednu divljenja osobu?
idealiziram li previse?
ili sam prerealna?
ili samo razocarana u ljude?
- 19:56 -
srijeda, 20.08.2008.
...i dva tjedna belgije...
nakon leda,
silne kishe,
putovanja po noci,
nekulturnih vozaca kroz Njemacku
i mene prestravljene sto opet vozim skoro cijelu noc (previse za mene)
pred jutro stigli smo u Bruxelles.
dogovor je bio tjedan dana Hrvatske - tjedan dana Belgije :)
naravno, nisam bas previse vjerovala da cemo stvarno direktno s mora ici do gore
pa sam u svom povecem koferu uglavnom (99%) ponijela samo ljetnu odjecu i obucu.
lanene hlace najdeblje je sto imam :)
dvije koncane vestice, tek toliko da mi na moru navecer ne bude hladno :)
ovdje, prosjek 13 stupnjeva i kisha barem pet puta na dan, nakratko ali mora pasti :)
kako u kuci zive i dva bigla, Micko je dobio svoju sobu u potkrovlju
da ga ne bi nitko plasio.
koliko mi je drago sto ima toliki luksuz (vlastita soba),
toliko ga ja svejedno stalno vucem u svoju sobu gdje je sa mnom svo moje slobodno vrijeme.
na godisnjem sam, naravno,
no stalno sam ili u automobilu ili u jednom uredu gdje nesto raduckam.
dobila sam ovdje svoj automobil kako ne bih ovisila o javnom prijevozu,
pa se vozam i pokusavam prisjetiti se puteva kojima su me prije par mjeseci vozali drugi,
do grada, do mojeg bivseg ureda, do druge firme, do trgovine, centra, trznice, svakodnevne rute.
i opet sam free, vozikam se po gradu
s osobom sam koju volim
i lijepo mi je.
i onda mi se prije tjedan dana javi moja draga prijateljica iz Osijeka
i posalje poruku kojom se javlja da je na godisnjem u Nizozemskoj i Njemackoj.
kako je ovdje sve na par sati, nazvala sam je i pitala da dodje s deckom do nas.
sutradan ujutro bli su kod nas na dorucku,
obilazili cijeli dan sa mnom centar Bruxa,
obisli poslovni dio grada sa Komisijom, Parlamentom, moju Firmu, ured nase zupanije,
na glavnom trgu u Bruxu taj dan (i vikend) slozen je tepih od cvijeca,
prelijepo je izgledalo, na zalost slika nemam, nisam ponijela digitalac :(
nesto je ona slikala, cekam slicice :)
moje slicice sa nase obale (ne previse, tek poneku)
mozete pogledati na pticici, ako vas zanima :)
i tako, sad sam ovdje vec drugi tjedan, malo smo produzili,
sto zbog strajka nosaca prtljage u Zaventemu
a sto zbog toga sto mi je ljepse biti ovdje nego sama doma.
ovaj vikend polako cu put kuce, autom ili avionom,
jos je nepoznanica ;)
Micko je dobro, iako jedva ceka da se vratimo svojoj kuci :)
a moram reci da i meni pomalo nedostaje moj grad ;)
e da, bili prije dva dana u Bonnu, na veceri u libanonskom restoranu
i prvi put sam pusila shi-shu (nargilu),
i mogu vam reci da uopce nije lose.
ja kao bivsi pusac (ne pravi, malo sam se folirala, pola godine)
mogla bih odmah preci na to, uopce se ne osjeti miris i okus duhana
vec samo tih dodatnih okusa, ja sam probala okus crvene i zelene jabuke
milina!
a sto vas opusti....
mislila sam da ce me morati nositi do automobila,
ipak nije bilo potrebno, he he :)
- 13:40 -
ponedjeljak, 18.08.2008.
..i njegov nastavak (godisnjeg) ;)
vec prije sam rekla da nikuda ne idem bez Micka?
da, tako smo nas troje lagano tijekom noci krenuli preko Bosne do mora.
ispocetka Micko se bunio a onda se privikao
na nove uvjete, automobil, stajanja na janjetinu u 3 u noci,
i mene koja ga maltretiram stalnim provjeravanjima jel mu sve stima.
kako je 'netko' vozio cijeli dan ranije
bio je toliko umoran i rekao: ajd sad ti malo vozi.
ja, koja nikada nisam vozila automobil s automatskim mjenjacem
bila sam prestravljena
jer sam cula hrpu prica o nezgodama vozaca
koji su naucili voziti automobile s normalnim mjenjacem pa su presli na automatski.
ipak, bilo je ili stati i odmoriti se ili voziti.
pa sam uz osnovne upute prevezla cijelu BiH
i stigli smo u rano jutro u jedno malo mjesto odmah iza granice
i ondje se nasli na jutarnjoj kavi s dragim prijateljem.
ubacio nam je u automobil dvije ogromne lubenice od 15ak kg svaka
i uputili smo se na Peljesac, prosli ga cijelog i presli trajektom na Korculu.
na Korculi sam bila kao djevojcica, nekoliko puta, no zadnjih desetak petnaestak godina nisam.
Prelijepi otok, prelijepi grad, proveli smo nezaboravnih nekoliko dana u njemu.
Micko je imao sav komfor, ipak, maltretirao nas je tijekom svake noci
obilaskom svojeg novog teritorija i hodanjem preko nasih glava,
pa bas nismo previse spavali.
I jedno jutro dok smo pili kavu u 'nasem' jutarnjem kaficu i doruckovali,
netko me zove imenom.
moja draga prijateljica iz Osijeka, sa svojim zarucnikom, sva u cudu sto me vidi :)
bas me ugodno iznenadila, zajedno smo proveli vecer.
sutradan smo krenuli dalje, polako prema gore, prema Zadru.
vratili smo se na Peljesac
i ugodno sam iznenadjena malim lijepim mjestom Orebic,
prepunim prelijepih vila sa vrtom uz samu obalu.
navodno, mjesto velikih kapetana brodova
koji su u davna vremena gradili vile dostojne njihova statusa.
odusevljena!
pri povratku na Peljescu stali smo u svako mjesto koje nam se s puta cinilo simpaticno
i okupali se u svakoj uvali koja je izgledala savrseno za zadnji brc :)
i tako, laganini prema Zadru.
javila mi se priajteljica iz Biograda i pozvala nas da navratimo do nje i njezine obitelji
no kako je radila nismo je zeljeli previse smetati.
ideja je bila provesti par dana na Ugljanu, u kuci mojih
malom mjestu Kali, koje mi je priraslo srcu.
toliko se veselio tome da je i taj kabrio nabavio
samo zbog zelje da nam bude lijepo.
cak sam se bojala da ce se razocarati kad bude vidio mjesto
jer ga je idealizirao u svojoj glavi nakon mojih prica kako ondje provodim ljeta.
dogodilo se da je dva dana prije naseg dolaska
kuca iznenada bila prepuna i za nas ondje nije bilo mjesta.
ne mogu opisati koliko me sve to povrijedilo
jer se znalo mjesec dana prije da dolazim, ne tocno u dan ali znalo se.
ipak, obisli smo cijeli otok jer je to silno zelio
pronasli privatni smjestaj i unajmili apartman u Preku
te proveli tri prelijepa dana ondje,
plaza nam je bila ispod kuce, restoran isto, more cisto,
te ipak nisu mi moji uspjeli unistiti ljepotu godisnjeg odmora.
pri povratku proveli smo vecer u Zadru s prijateljima i krenuli put Zagreba.
postala sam 'proficka' (u voznji, hehe), te sam odfurala cijeli put do gore
jer smo oboje od kupanja, sunca i mora bili crknuti doslovno
i u Zg smo prespavali u nekom hotelu, prvom na koji smo u 2 ujutro naisli.
o hotelu ne bih, iako je s tri zvjezdice i ne tako mali :)
obavili smo posao u Zagrebu
Micku rijesili svu potrebnu dokumentaciju za ulazak u zemlj EU
i tek sto smo izisli iz njega prema Sloveniji zasuo nas je led :)
to be continued.... ;)
- 10:15 -
ponedjeljak, 11.08.2008.
pocetak godisnjeg
netko je trebao doci po mene u Zg
i zajedno bismo nastavili put prema moru...
kako vise nigdje ne idem bez Micka
a kako sam vec duze vrijeme bez automobila,
ne moram govoriti koliko je kompliciran put do mora :)
ipak, ili s Mickom ili uopce ne!
pa tako, spakirala sam stvari
jedan ogroman kofer pun mojih i njegovih 'krpica'
i kupila to prije podne kartu za vlak do Zagreba :)
oko 15 h bit cu u njemu i laganini se truckati do metropole.
taj netko krenio je dan prije na put prema Hr
i nije mi to cak niti rekao
a ja naravno pop... jer nisam navikla neplanski putovati
ni na dva dana a ne na tjedan ili dva :)
pa ipak, suzdrzala sam se od pretjeranih komentara
i strpljivo cekala razvoj situacije :)
negdje oko 22 h prijasnjeg dana saznala sam da je na putu
i da bi tijekom sutrasnjeg dana trebala doci do Zagreba.
oko 5 ujutro zove me i javlja da je u Austriji i da su kolone ogromne,
da je vec dva sata u koloni a znam li ja koliko ih on mrzi?
oko 10 prije podne zove da mi kaze kako mu je svega dosta,
kupi se iz kolone i vraca nazad za Belgiju.
super, bas lijep godisnji :)
ne mogu vjerovati.
no dobro, ne bi bio niti prvi niti zadnji godisnji da sam provela sama
cak i volim takav odmor (na sveopce zgrazanje mojih prijateljica).
idem sama.
bit cu u kuci od mojih, odmorit cu se i vratiti nazad.
on mijenja plan: 'kupi kartu za Bruxelles i dodji prvim letom'
'ne, ja bih radije bila na moru tjedan dana barem nego u kisnom Bruxu, ne ljuti se.
ako se tebi ne ide na more, reci, nema problema,
mogu ja i ovako, sama. ja idem na more.'
'ali sto ces na moru, dosadjivati se?'
'mozda je to tebi dosadno no meni vise nego potrebno
napuniti baterije suncem, morem, Jadranom'
'ja nisam navikao tako ljetovati'
'mozda nisi imao s kim'
'moguce'
i tako, ja ipak idem prema moru, donijela sam odluku.
u 15h krece vlak, karta je u dzepu, a ja uskoro u vlaku.
s Mickom, naravno.
dva sata prije polaska vlaka zove me i pita:
'sto radis?'
'odijevam se'
'koliko me volis?'
'najvise'
'onda sidji ispred kuce'
'zasto?'
'zato sto te ja dolje cekam'
'ma daj, zezas me?!?'
'sidji dolje'
zavrsava razgovor a ja ostajem zacudjena
ne znam bih li nastavila sa odijevanjem
ili bih pozurila i spustila se dolje
ili...?
zovem ja njega nazad
'molim te, reci mi gdje si ti?'
'pa sto jos nisi sisla? dolje sam ti pred ulazom'
'ne mogu vjerovat'
silazim dolje, ispred kuce s druge strane ulice
sjedi u srebrnom kabriu i ceka me.
srce mi je veliko kao kuca
'nisam zelio da se patis s mackom do Zagreba
a i htio sam te vidjeti sto prije'
nakon kave u mom kaficu,
rucka u mom restoranu
i malo odmora
preko BiH krenuli smo put mora...
to be continued... :)
- 11:53 -
