ponedjeljak, 11.08.2008.

pocetak godisnjeg

netko je trebao doci po mene u Zg
i zajedno bismo nastavili put prema moru...
kako vise nigdje ne idem bez Micka
a kako sam vec duze vrijeme bez automobila,
ne moram govoriti koliko je kompliciran put do mora :)
ipak, ili s Mickom ili uopce ne!
pa tako, spakirala sam stvari
jedan ogroman kofer pun mojih i njegovih 'krpica'
i kupila to prije podne kartu za vlak do Zagreba :)
oko 15 h bit cu u njemu i laganini se truckati do metropole.
taj netko krenio je dan prije na put prema Hr
i nije mi to cak niti rekao
a ja naravno pop... jer nisam navikla neplanski putovati
ni na dva dana a ne na tjedan ili dva :)
pa ipak, suzdrzala sam se od pretjeranih komentara
i strpljivo cekala razvoj situacije :)
negdje oko 22 h prijasnjeg dana saznala sam da je na putu
i da bi tijekom sutrasnjeg dana trebala doci do Zagreba.
oko 5 ujutro zove me i javlja da je u Austriji i da su kolone ogromne,
da je vec dva sata u koloni a znam li ja koliko ih on mrzi?
oko 10 prije podne zove da mi kaze kako mu je svega dosta,
kupi se iz kolone i vraca nazad za Belgiju.
super, bas lijep godisnji :)
ne mogu vjerovati.
no dobro, ne bi bio niti prvi niti zadnji godisnji da sam provela sama
cak i volim takav odmor (na sveopce zgrazanje mojih prijateljica).
idem sama.
bit cu u kuci od mojih, odmorit cu se i vratiti nazad.
on mijenja plan: 'kupi kartu za Bruxelles i dodji prvim letom'
'ne, ja bih radije bila na moru tjedan dana barem nego u kisnom Bruxu, ne ljuti se.
ako se tebi ne ide na more, reci, nema problema,
mogu ja i ovako, sama. ja idem na more.'
'ali sto ces na moru, dosadjivati se?'
'mozda je to tebi dosadno no meni vise nego potrebno
napuniti baterije suncem, morem, Jadranom'
'ja nisam navikao tako ljetovati'
'mozda nisi imao s kim'
'moguce'
i tako, ja ipak idem prema moru, donijela sam odluku.
u 15h krece vlak, karta je u dzepu, a ja uskoro u vlaku.
s Mickom, naravno.
dva sata prije polaska vlaka zove me i pita:
'sto radis?'
'odijevam se'
'koliko me volis?'
'najvise'
'onda sidji ispred kuce'
'zasto?'
'zato sto te ja dolje cekam'
'ma daj, zezas me?!?'
'sidji dolje'
zavrsava razgovor a ja ostajem zacudjena
ne znam bih li nastavila sa odijevanjem
ili bih pozurila i spustila se dolje
ili...?
zovem ja njega nazad
'molim te, reci mi gdje si ti?'
'pa sto jos nisi sisla? dolje sam ti pred ulazom'
'ne mogu vjerovat'
silazim dolje, ispred kuce s druge strane ulice
sjedi u srebrnom kabriu i ceka me.
srce mi je veliko kao kuca
'nisam zelio da se patis s mackom do Zagreba
a i htio sam te vidjeti sto prije'
nakon kave u mom kaficu,
rucka u mom restoranu
i malo odmora
preko BiH krenuli smo put mora...

to be continued... :)