Dvije suze

(Odlomak iz romana „Tuturuza i šeh Meco“, Alija Nametak)

U Bagdadu, u glavnoj džamiji Azamiji, pred džumu bilo je puno svijeta, ali vaiz nije došao. Svijet se osvrtao neće li ga opaziti kako ulazi na glavna vrata, da ustane ispred njega na noge, da se razmakne i napravi mu prolaz do ćursa. Ali, nije ga bilo. Bilo je još uleme, ali njega nije bilo, a nije svakom dano da vazi. Je li bilo tako udešeno da on taj dan ne dođe pa da se zamoli učeni šejh Musaddik iz Kufe, koji je tih dana boravio u Bagdadu i upravo bio u Azamiji, da on taj dan vazi, jer je bio nadaleko znan kao učenjak i vaiz, ne znam. Kako ne bi stalnog vaiza, nekoliko hodža zamoli šejha Musaddika da im on toga dana provazi. On se malo nećkao, ali ga zamoliše da im barem ispriča o čemu se u posljednie vrijeme priča u Kufi. Napokon pristade i pope se na ćurs.
Svi su u nj uperili oči, a slijepi, i takvih na istoku ima uvijek dosta, pomalo su zakrenuli glavu ustranu da im uho na koje bolje čuju bude okrenuto prema ćursu.

Šejh Musaddik se pomolio Bogu onom dovom kojom se Musa pejgamber obratio Bogu da mu rasprostrani prsa i odriješi čvor s jezika, a onda prešao na začudnu priču o događaju koji se nedavno zbio u Kufi, gdje se naširoko prepričavao.
U Kufi je bio jedan trgovac vrlo bogat, koji je pošteno trgovao, lijepo zarađivao, ugledao sirotinju, davao robu i na veresiju, pozajmljivao i gotovinu bez kamata, a svijet mu se pošteno oduživao i nikad ga niko nije zakinuo, a ni on nikoga. Jednom trgovcu iz Basre dao je na veresiju dosta skupocjene robe i u tome je i umro, a da nije obavijestio ni sina koji je uza nj radio i naslijedio ga.
I taj njegov sin je trgovao, radio, stanovao u očinskoj kući, imao ženu i djecu i dobro živio. Jedno vrijeme je trgovina napredovala, a on, kao otac mu, dijelio, kupovao, zaimao i posuđivao drugima, neki vraćali posuđeno i oduživali se, a neki ga, namjerno ili slučajno, zakidali pa se u dugu zemanu desilo da je spao na najtanje grane. Čak mu se trgovina potpuno ispraznila, kuća ogoljela, pa je došlo vrijeme da nije mogao sebe i svoju kućnu čeljad ni prehraniti.

Smišljao šta da uradi pa odluči prodati kuću ne bi li se time neko vrijeme izdržavao, pa jeda jednom krene posao naprijed. All mu se nije dalo dati kuću na telala pa da se javno prodaie. Imao je jednog dobrog prijatelja pa ga poče tražiti da od njega uzajmi nešto malo novca dok ne proda kuću. Tražio ga je po svoj Kufi, a nigdje da ga susretne. Ni kući ga nije bilo. Gladan on, gladna mu kućna čeljad - mora ga naći pa gdje bilo da bilo. Pođe prema džamiji da klanja jer se primaklo vrijeme akšama, kad ugleda ahbaba kako nosi u ruci somun. Pozdraviše se, a trgovac ga odmah zamoli da mu pozajmi nešto novca dok ne proda kuću, a najprije je njemu nudi da je on kupi. Gladna su mu kućna čeljad, a i on, pa... Postiđen je oborio oči preda se, a prijatelj mu se popipa po džepovima, po pasu, ali kese s novcem nema.
Evo ti ovaj somun pa hajde kući, kad ste gladni, a ja ću ti poslije naći para koliko ti bude trebalo.
Zahvali se onaj trgovac, uze somun pa se uputi odmah kući. Podigao onaj somun do usta da odgrize barem zalogaj, a hljeb miriše kao duša. Ne, neće ga načinjati nego će ga cijela donijeti kući.
Tako misli trgovac i uputi se najbližim sokakom kući, kad niz sokak ide jedna žena, vodi dijete. Dijete kao švrače mršavo, izvalilo krupne crne oči pa njima jede onaj somun u trgovčevim rukama. Gurka mater i pokazuje na trgovčev somun. Kad dođoše uprema se žena zastade i zamoli trgovca da radi Allaha otkine samo zalogaj somuna jer joj je dijete gladno - i ne pamti kad su posljednji put jeli. Trgovac htjede otkinuti komad, ali kad ču da nisu odavno jeli, a on i njegova djeca su ipak nešto jučer pregrizli, dade ženi cio somun.
Dijete razvuče lice od veselja, a materi potekoše dvije suze kao dva alema niz obraze.

Pođe trgovac kući, all od umora i gladi ne rnože dalje pa se spusti ukraj ulice i poče razmišljati:
- Šta ja uradih? Kod kuće gladna moja djeca, gladna moja žena, ja gladan, a dadoh somun neznanoj ženi i njezinu djetetu. Jest da je sevab što sam nahranio gladnu ženu i gladno dijete, ali sam zgriješio prema svojoj porodici što sam ih ostavio da gladuju. Na jednoj strani sevab, a na drugoj grijeh. Ali nije to grijeh. I tu sam zaradio sevab, jer sam tuđina nahranio. To su tri sevaba. Dijete sam nahranio, mater mu nahranio, a treći je sevab što sam ono što je u onoj prilici bilo najpreče meni i mojoj čeljadi poklonio onima koji trpe kao i mi.
Šejtan mu je došaptavao da to i nije sevab, da je grijeh što je uradio jer je zanemario one koji su mu najpreči, koji ovise o njemu, a on, trgovac, odgonio ga je u mislima od sebe i bio raspoložen što je dijete nahranio, što je svojim darom obradovao majku koja nije mogla uzdržati suze zahvalnice, a nikakav alem kamen nije vrijedan kao iskrena suza.

Mrak se počeo spuštati nad zemlju kad eto ti onog njegova prijatelja što mu je dao somun, sav se oznojio i zapuhao se od umora i trke. Ugleda trgovca pa će kao izvan sebe:
- Gdje si, pobogu? Izgubih noge tražeći te... Svu sam Kufu obio, a tebe nigdje, kao da si u zemlju propao.
- Šta je, što me tražiš? Jesi li mi našao kupca kući?
- Kakav kupac, kakva kuća? Došao ti kući trgovac koji ti se zadužio kod oca, pa eno sad na tri deve donio blago, sav dug i hedije. Nije ni znao da ti je otac umro, pa hajde sad ti primi to imáće.
I tako trgovac opet zaimade i više nego što je prije imao. Radi i zarađuje, radi i dijeli. Čini dobra djela. Pravi se negdje džamija, svijet daje: neko groš, neko dva, neko dukat, neko dva, a on pedeset dukata. Gradi se negdje mekteb, svijet daje: neko dirhem, neko aspru, a trgovac sto dukata. Pravi se negdje medresa. Neko daje rijal ili dva, trgovac šakom zagrabi dukata i dadne.
Pa malo se i kao ponio, uzoholio se. Govori sam sebi: Vidiš kako ja to s draga srca dajem. Nisam kao drugi. Ne otkida mi se od srca kad dajem za hajirli stvar veliku paru. Koliko bi ljudi za nešto sakupljali po gradu ili po vilajetima pare da ja odjednom ne dajem obilato! A fala Bogu, i ide mi posao! Što više dijelim sve više imam - misli trgovac sjedeći na šiltetu, oslonjen na mekahne jastuke za leđima. Želudac probavlja ručak, vlažna toplota sklapa očne kapke, a trgovac sebe vidi na nekoj orgromnoj širini. Nepregledan narod je okolo, a nasred srijede su mizan-terezije.
Uh, pa ja sam ovo umro! Ovo je Mahšer. Eno se i ljudska djela vagaju. Vidi on kako se tasovi na terezijama dižu i spuštaju, kako otjelovljene duše lete u Džennet, a one druge, neuzubillah, vuku u Džehennem, kako se čuju izdaleka uzdasi, plač, jecaji i urlikanje, a on je miran - toliko je dobrih djela uradio, da nema brige ni straha. Kad dođe red na njega pravo će u Džennet.
I dođoše na red njegova djela: sevabi i grijesi. Jest da sevaba ima mnogo, all nekakvi su kao šuplji, bez sadržaja. Spuste se u tas od terezije oni dukati što ih je dao za mekteb, tas pretegne, a na onom drugom tasu se ukaže ona samohvalisavost trgovčeva koja je, makar i u mislima, popratila dar, pa se tezulja za sevabe digne, a ona druga pretegne. Metnu se sevabi od onih dukata što su dati za džamiju, za medresu, tas se spusti, a onda dođu na onaj drugi tas neke trgovčeve primisli kako je on zbilja dobar čovjek, kako je on to dao od svega srca, ali se u isto vrijeme čuje odnekud glas "To si ti uradio da se znadne da nije niko više od tebe dao", a tas sa sevabima opet se digne.

Zabrinuo se trgovac šta bi od njegovih dobrih djela. Izađe da to i nisu neka dobra djela jer su ih njihove primisli ogolile, pa se valja spremati onamo gdje se nije nadao, kao da nije ništa dobra ni učinio.
On sad čeka da će ga samo kakva šaka za perčin, pa s njim u gajjakujiju, kad se oču glas: "Ima li još išta što je trgovac za života uradio?" I oču se drugi glas:
- Ima! Dao je somun jednom djetetu kad je bilo gladno. - Dajte taj somun ovamo!
I somun se stvori na tezulji, a tezulja sevaba se izravna s onom drugom i poče pretezati.
- To je jedan sevab. Ima li još išta da se izmjeri?
- Ima - čuje se onaj drugi glas. - On je taj somun poklonio kad je i sam bio gladan.
- Još jedan sevab.
I tezulja dobro preteže. - Ima li još šta?
- I njegova kućna čeljad su tada bila gladna kad je on poklonio somun.
- To su tri sevaba.
Tezulja se spustila gotovo do talâ. - Ima li još šta?
- Ima! Kad je mati ugledala kako joj se gladno dijete obradovalo, potekle su joj dvije suze niz obraze.
- Dajte te suze!
Spustiše dvije suze u tezulju, a tezulja prepuna sevaba spusti se sasvim i iz nje poteče čitava rijeka sevaba, pa se pretvori u more koje poče zapljuskivati sve do trgovca i on, iz bojazni da se ne utopi, skoči i - probudi se.
I postade sasvim drugi čovjek. I otada je radio dobra djela i zarađivao sevabe, ali je sve radio bez ikakve primisli. Kao kad insan diše. Kad diše ne misli: sad ću udahnuti, pa: sad ću izdahnuti. Tako je i on radio i trošio na Božijem putu, a nikad nije pomišljao zašto to radi, jer ga je san poučio da dobro treba raditi radi samoga dobra.
I dok se mujezin javio ezanom s munare, šejh Musaddik je završavao priču: - Eto, to se u najnovije vrijeme priča u Kufi.

- 23:06 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 18.11.2006.

Lijepa zena

Bila je neobicno atraktivna, iako je imala veo preko glave i lica. Kao da je bila svjesna njegovog upornog pogleda, ona se okrenu i lagano ali znacajno mu klimnu glavom, prije nego skrenu iza coska medju prodavace svile.

Kao pogodzen munjom s neba, covjekovo srce zauvijek postade zatvorenikom tog pogleda. Bezuspjesno je poceo da se bori sa svojim srcem, nudeci mu razor do razloga da krene njegovim putem - zar nije vrijeme za namaz? - vrijeme je proslo: nije ostalo nista drugo nego da slijedi zenu...

Covjek je prolazio pijacom jednog popodneva i bas kad se zacu glas muezina, njegov pogled se zaustavi na ledjima jedna zene.

Covjek ubrza, skrecuci iza coska gdje se prodavala svila, ubrzano disuci...

Bila je vec dosta udaljena od njega, skoro na kraju pijace. Ona se okenu prema covejeku a njemu se ucini kao da je vidio bljesak izazovnog osmijeha ispod crnog vela, dok mu ona (ako mu se nije samo pricinilo?) ponovo klimnu glavom.

Bio je izvan sebe. Ko je ona? Mozda kcerka nekog bogatasa? Sta zeli od mene? Covjek ubrza korake i skrenu prema putu gdje je ona nestala. Tako ga je vodila, uvijek nedokuciva, vijugajuci sad izmedju trgovaca oruzjem, sad izmedju
trgovaca uljem, pa medju trgovce koze; sve dalje i dalje od mjesta gdje su se tek vidjeli.

Uzbudjenje u covjeku je sve vise raslo. Da nije mozda luda? I tako dalje i dalje ga je vodila, sve do samog kraja grada.

Kada je sunce zaslo, zena se odjenom ukaza ispred covjeka. Pored svih drugih mjesta, oni se uputise prema 'Gradu Grobova'. Da je covjek bio u svom normalnom stanju sigurno bi osjecao strah. Medjutim, ovo mjesto mu se ucinilo kao normalno za asikovanje.

Bilo je jedva 10-ak metara izmedju njih kad je covjek opet opazio zenu kako mu daje znak silazeci niz stepenice prema velikim bronzanim vratima nekakvog starog groba. U normalnom, svjesnom momentu covjek bi zastao, ali u ovom stanju, nije bilo povratka nazad, pa se i on spusti niz stepenice za zenom.

Unutra, covjek ugleda stepenice koje vode za sprat nize,odakle je dopirala svjetlost, te se uputi prema dole. Nasao se u ogromnoj sobi osvjetljenoj svjetlom svijeca na zidovima.

Tu je sjedila zena nasuprot vratima, na bogatom mimberu, oslanjajuci se na jastuk do zida. Jos uvijek je imala veo na licu. Desno od mimbera, covjek ugleda bunar.

“Zakljucaj vrata za sobom,’ rece zena dubokim glasom, skoro sapcuci, “ I ponesi kljuc.”
On uradi sto mu je receno. Ona pokaza prema bunaru.
“Ubaci unutra.”
Zracak svjesnosti kao da se pojavi kroz oblake njegovog razuma i da je neko posmatrao, mogao bi osjetiti malu pauzu.
“Hajde,” rece zena smjeskajuci se, “ Nisi se dvoumio kada si zanemario namaz da bi me slijedio ovamo, zar ne?”
Covjek je sutio.
“ I vrijeme za aksam je skoro proslo, “rece ona podrugljivo.
“ Cemu briga? Hajde, ubaci. Zar neces da mi udovoljis?”
On pruzi ruku prema otvoru bunara gledajuci kako kljuc pada. Nekoliko momenata prodje, ali nikakav zvuk se ne cu. Covjek osjeti mucninu u stomaku. Osjecao je nekakav uzas.
“ Vrijeme je da me vidis,” ona rece i podize veo da bi pokazala lice ne mlade lijepe djevojke, vec neugledne starice, tamne i ruzne, bez imalo svjetlosti na licu.

“Dobro me pogledaj,”ona rece. “Ja se zovem Dunjaluk. Ja sam tvoja voljena. Proveo si svoje vrijeme trceci za mnom I sad si me stigao. Ovdje u svom grobu. Dobrodosao, dobrodosao!”

Smijala se i smijala sve dok se tresuci nije pretvorila u prasinu, cije sjene kao i svjetlosti svijeca, nestade...

- 08:28 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 15.11.2006.

U istini je spas

Jednoga dana spremi majka djecaka Abdulkadira da pojseti šejha u Bagdadu. Majka mu spremi dukate za putni trosak, a baška mu u jedan kraj njegovog odijela zaši dvadest dukata, te na polasku rece:"Hajde sine sretno ti bilo!Ove dukate što sam ti zašila podaj bagdadskom šejhu."

Djecak je na taj daleki put krenuo sa trgovačkom karavnom. Putovanje je dugo trajalo. Jednog dana,dok su prolazili šumom, pred njih izadju naoruzani razbojnici.Zaustavili su karavanu i opljačkali putnike.Kad su dosli do Abdulkadira, oduzeli su i njemu sav novac sto mu je majka dala za putni trosak. Vodja razbojnika upita djecaka da li ima jos dukata.
Abdulkadir se,prije nego sto je išta odgovrio, sjeti kako ga je majka savjetovala da uvijek govori samo istinu. Pomislio je da po prvi put slaze, ali nije. On odgovori da ima jos dukata, ali da nisu njegovi.A kad ga razbojnik upita čiji su , on mu kaza da je taj novac njegova majka poslala kao hediju šejhu.
Harambaša začudjen upita:
"Zasto mi kazujes za taj novac kad si to mogao zatajiti?"
"Ja ne znam drukcije -reče on-majka me je naucila da govorim samo istinu.
Ove djecakove rijeci začudise i postidješe razbojnike. Pokajaše se što su dosada pljačkali, te putnicima vratise novac i s njima podjoše u Bagdad da sebi traze posla od kojeg ce posteno zivjeti.

- 13:21 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 14.11.2006.

Vrijednost bismille

Priča se da je živjela neka žena koja bi uvijek učila "Bismillahi", šta god da je radila i govorila. lmala je muža munafika, kojem je to smetalo, pa njen muž odluči da joj na neki način naudi i da je nadmudri.
Muž joj dade jedan paketić i reče joj da mu to dobro čuva, a žena to po običaju bismilletom ostavi na sigurno mjesto. Kada je muž vidio gdje je ona to ostavila, onda kradom dođe, uze onaj paketić i baci ga u bunar.
Pošto se uvjerio da žena ništa nije primijetila, on zatraži od nje onaj paketić. Žena dođe na mjesto gdje je to ostavila, prouči bismillahi, a u tom momentu Uzvišeni Allah naredi Meleku Džebrailu da brzo dohvati onaj paketić iz bunara i stavi ga tamo gdje je i bio.
Žena pruži ruku i normalno uze onaj paketić te ga preda mužu, a on, vidjevši to veoma se začudi pa se iskreno pokaja od svoga licemjerstva i Uzvišeni Allah mu primi njegovo pokajanje.

- 17:32 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.11.2006.

Važnost nijjeta - namjere

Živjela dva brata od kojih je jedan bio pobožan, a drugi griješnik. Ovaj pobožni je stalno želio da vidi Iblisa, pa mu se jedanput želja ostvari te mu se Iblis ukaza i reče mu:
- Jadan bio, u šta utroši sav svoj život. Samo se patiš i umaraš s tim ibadetom umjesto da daš sebi oduška u uživanjima i strastima.
Pobožnjak reče: -Otići ću ja svom bratu pa se malo opustiti u njegovom društvu, predaću se neko vrijeme uživanjima, jelu i piću, a poslije toga ću učiniti tevbu i pokajati se.
Što se njegovog brata tiče, on se prenu iz svog jadnog griješničkog stanja, osjeti se odbačenim i bezvrijednim te pomisli: - Sav svoj život upropastih u griješenju, a moj brat uživa u pokornosti i ibadetu.
Tako on odluči da se pokaje i da bude Allahu pokoran, a njegov brat, pobožnjak, odluči da malo okusi tog griješničkog života. Oni odlučno krenuše jedan drugom i Allahovom odredbom obojica umru, sudarivši se jedan s drugim!
Pobožnjak će na onom svijetu biti proživljen sa ružnim nijjetom, a griješnik sa lijepim nijjetom, a sve je opet u Allahovim rukama...

- 17:25 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 11.11.2006.

Čvrsta vjera i sumnja

Priča se da su u doba Musa a.s. živjela dvojica Israelićana od kojih je jedan bio među najpobožnijim ljudima toga vremena, a drugi je opet bio veliki griješnik.
Kada je taj pobožni čovjek umro Musau je objavljeno da je on u Džehennemu, a kada je umro taj griješnik Musau je rečeno da je taj čovjek u Džennetu.
Pošto ga je to veoma začudilo Musa ode ženi onog pobožnog i upita je o njenom umrlom mužu. Žena mu odgovori: - Bio je veoma pobožan i dobar!?
Musa je ponovo upita: - A da li si još nešto posebno primijetila kod njega?
Žena odgovori: - Često bi govorio: "Blago nama ako ovo što Musa propovijeda i što mi slijedimo bude istina'?!"
Onda Musa ode ženi onog umrlog griješnika i upita je o njenom mužu, a ona reče: - Bio je veoma veliki griješnik i loš čovjek!
Musa i nju upita da li je njen muž imao nešto posebno kod sebe, a žena odgovori: - Moj muž bi često govorio: "Nema drugog boga osim Allaha i hvala Allahu što nam je poslao Musa'a a.s.!"
Onda Musau bude jasno da je Uzvišeni Allah onog pobožnog čovjeka kaznio Džehennemom zbog njegove sumnje u Allahovo postojanje i istinitost Musaovog poslanstva, a da je onog griješnika nagradio Džennetom zbog njegove ubijeđenosti da Allah postoji i da je sve istina što Musa a.s. propovijeda ljudima.

- 17:20 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 10.11.2006.

Dijeli i pomaži u ime Allaha!

Ubu Umer pripovijeda:
Znameniti vaiz, Osman Nasafi jednog dana je držao narodu vaz sa minbera. U toku vaza reče:
- Ljudi! Htio bih da vas zamolim da mi učinite nešto. - Šta je to? - upitaše.
- Potrebno mi je hiljadu drahmi - odgovori. – Hoćete li mi dati?
Niko ne odgovori. Po drugi put reče:
- Zar među vama nema nijednog Božijeg prijatelja koji bi mi iz Božije ljubavi dao što mi je potrebno?
Niko ništa ne odgovori i on po treći put reče:
- Ako ne može jedna osoba da to da, neka daju dvije - tri ili deset osoba.
Ništa ne odgovoriše. On siđe sa minbera i ode kući. I ja - priča dalje Abu Umar - uzeh hiljadu drahmi i uputih se njegovoj kući. Pokucah na vrata. Jedna služvaka iziđe i upita:
- Ko si ti i šta hoćeš?
- Reci šejhu da ga neko traži van - rekoh joj.
Šejh iziđe i ja mu predadoh onih hiljadu drahmi i rekoh:
- Bogati, nemoj nikome reći da ti je Abu Umar dao novac. Možda se pohvala ljudi pomiješa sa licemjerstvom. Ne tražim pohvalu ljudi, nego želim da vidim ljepotu Milostivog i da postupim shodno naredbi Gospodara Sudnjega dana, Koji kaže:
"Ko se nada da susretne svoga Gospodara neka čini dobro i neka ne pridružuje nikoga u obožavanju svoga Gospodara."
Zbog prijetnje ovog časnog hadisa koji je Uzvišeni Allah izrekao u odnosu na licemjerje, Abu Hurejre (neka je Allah zadovoljan njime) priča da je naš vjerovjesnik Muhammed (neka je Allahov blagoslov i spas na njega) rekao:
- Svemogući Allah kaže: "Ja sam Bog, Koji nema potrebe da Mi se pridružuje neko. Ko god učini jedno djelo za nekog drugog, Ja, koji sam Bog, čist sam od tog djela." Smisao hadisa je da u svakom poslu i djelu, koji su pomiješani sa licemjerstvom, postoji pridruživanje (širk). Uzvišeni Allah ne prima nijedno djelo koje je učinjeno u ime nekog drugog. U drugom hadisu stoji da Allah prima samo ono djelo koje je učinjeno sa iskrenošću i radi Njegova zadovoljstva. Ako djelo nije učinjeno sa iskrenošću, Uzvišeni Allah ne prima to djelo. Nema nagrade za njega na drugom svijetu, a mjesto onoga koji ga je učinio bit će u Džehennemu.
Sutradan je bio vaz kome sam i ja prisustvovao. Osman Nasafi je počeo da vazi i u toku vaza reče:
- Prisutni, imam pravo na vašu pomoć. Ja sam zatražio, ali mi niste udovoljili. Međutim, Uzvišeni Allah mi je poslao, putem jednog od Svojih prijatelja, tih hiljadu drahmi.
Nastavio je da vazi, ali nakon jednog časa ponovo će:
- Prisutni, ako kažem preko koga mi je Uzvišeni Allah poslao taj novac, kakve tu ima štete? Poslao mi je novac putem Abu Umara (neka je Allah zadovoljan njime).
Abu Umar priča:
- Bilo mi je teško jer sam one drahme dao radi Allahova zadovoljstva i htio sam da niko ne zna za to da se ne bi licemjerstvo pomiješalo, da to bude samo radi Allahova zadovoljstva. Kada je Osman Nasafi to razglasio, ustao sam, navukao ogrtač na glavu i počeo lažno da plačem. Približio sam se minberu i uhvatio se za skut Osmana Nasafija rekavši:
- Taj novac koji sam ti dao jučer bio sam ukrao od oca. Sada je on doznao da sam počinio krađu. Mnogo me mučio. Boga ti, daj mi onaj novac da mu ga vratim i da se spasim lukavstva.
- Kradljivče, zato si mi rekao da nikome ne govorim - reče Umar.
- Da - odgovorih. - Bojao sam se da moj otac ne sazna i zbog toga sam ti rekao da ne kazuješ nikome. Međutim, ti si ipak rekao. I on je primio vijest i sada me prisiljava govoreći: - Uzmi moje drahme od onoga kome si ih dao!
- Malo sačekaj da odem kući! - reče.
- Tako mi Boga, neću ti pustiti skut odjeće dok mi ih ne vratiš!
- Idi i donesi mi novac ovog kradljivca - reče najzad slugi, a meni je rekao prijekorno:
- Sjedi, varalico! Sad će doći! Bog mi je svjedok da nisam potrošio nijedan novčić od te sume.
Sluga donese novac i dade mi ga rekavši: - Uzmi, davo nek nosi i tebe i tvoje pare!
Uzeo sam novac i vratio se na svoje mjesto. Prisutnima je teško padao ovaj moj neuljudni postupak. Izgubiše raspoloženje i sakupiše se oko mene uputivši mi bezbroj
prijekora i kletvi:
- Prljavi nitkove! Škrti licemjeru! Neka je prokletstvo na tebe i tvoj novac! Pokvarenjače! Kad si mu ranije dao novac u potaji, trebao si ga sada u potaji i tražiti. Zar se ne stidiš Boga da javno naneseš uvredu tako učenom i savršenom čovjeku?
- Ljudi, - rekoh - ja nisam vlasnik tih novaca! Ukrao sam ih od oca!
- Idi, nesrećo! Tvoj otac je nesretan zbog tebe, a ti si zbog njega nesretniji. Proklet bio i ti i tvoj otac! - rekoše i na kraju se raziđoše kućama.
Ja, međutim, uzeh šest hiljada drahmi i odoh kući Osmana Nasafija. Pokucah na vrata. On iziđe i reče mi:
- Kradljivče, šta je još tvoje ostalo kod mene pa si došao da to tražiš?
- Ništa mi nije ostalo kod tebe - rekoh. - Evo, donio sam ti šest hiljada drahmi. Uzmi, ali pod uvjetom da nikome ništa ne kažeš. Donio sam ih samo radi Božijeg zadovoljstva.
Bogami, ako budeš rekao da ti je Abu Umar nešto dao, opet ću ih uzeti od tebe.
- Lopove, mora da si to ukrao od roditelja pa insistiraš da ne kazujem nikome.
- Nema potrebe da to činiš - rekoh. - Ako nikome ne kažeš, to je moj novac. Bogami, niko ga neće uzeti od tebe. Ali, ako se odlučiš da ispričaš da sam ih ukrao od roditelja, sigurno će ti ponovo biti oduzeti.
- Stavi ih tamo - reče. - Neću da uzmem ništa iz tvoje ruke. Stavio sam ih pred njega i vratio se. Poslije toga nije pokušavao da ikome kaže.

- 17:14 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.11.2006.

Zulumćar nikada ne uspijeva

Neko je rekao: Vidio sam čovjeka odsječene ruke do ramena koji je vikao: "Ko me vidi neka nikome ne učini nepravdu." Prišao sam mu i upitao ga: "Brate, kakva je tvoja priča?" Rekao je: "Brate moj, moja priča je čudna. To je zato što sam bio pomagač nepravednika. Vidio sam jednog dana ribara koji je ulovio veliku ribu. Riba mi se jako dopala. Prišao sam mu i rekao: Daj mi ovu ribu. Rekao je: Ne dam ti je, ja za njenu vrijednost uzimam hranu mojoj djeci. Udario sam ga i silom mu uzeo ribu te otišao s njom. Dok sam tako išao i nosio je, ujela me je za palac. Kada sam je donio kući bacio sam je iz ruke. Palac me je zabolio i osjetio sam tako jaku bol da čitavu noć nisam zaspao. Ruka mi je natekla. Kad je svanulo otišao sam doktoru i požalio mu se na bol. Doktor je rekao: Ovo je početak gangrene. Odsjeci palac ili ćemo morati čitavu ruku odsjeći. Odsjekao sam palac. Zatim me je ruka zabolila tako da nisam mogao ni spavati ni mirovati. Rekli su mi: Odsjeci šaku. Ja sam je odsjekao. Bol se proširio i u podlakticu i bolilo me tako jako da nisam mogao mirovati. Počeo sam da zovem u pomoć od jakog bola. Rekoše mi: Odsjeci je do lakta. I odsjekao sam je. Bol se proširio i u mišicu (nadlakticu). Zabolila me je više nego prije. Rekoše mi: Odsjeci je do ramena jer će se u suprotnom proširiti po cijelom tijelu. Odsjekao sam je.

Neki čovjek me je upitao: Šta je razlog tvog bola? Pa sam mu ispričao o ribi. Rekao mi je: Da si u početku vratio ribu njenom vlasniku i da si od njega halala tražio i da si ga zadovoljio ne bi te bol snašla i ne bi ti dio tijela bio odsječen. Idi sada njemu i traži mu halal prije nego što bol dospije u tvoje tijelo. Rekao je: Tražio sam ga po gradu dok ga nisam našao. Pao sam na njegove noge ljubeći ih i plačući, govoreći mu: Prijatelju moj, tako ti Allaha, molim te da mi oprostiš. Upitao me je: Ko si ti? Rekao sam: Ja sam onaj koji ti je uzeo ribu silom. Ispričao sam mu šta mi se desilo i pokazao sam mu ruku. Zaplakao je kada ju je vidio. Zatim je rekao: Brate moj, ja sam ti halalio kad sam te vidio u ovom iskušenju.
Rekao sam: Prijatelju moj, tako ti Allaha, jesi li me prokleo kad sam ti je uzeo? Rekao je: Jesam. Rekao sam: Allahu moj, zaista je ovaj nadjačao moju slabost svojom snagom i nasilno mi uzeo ono čime Si me opskrbio pa pokaži mi Svoju moć na njemu. Odgovorio sam mu: Prijatelju moj, Allah ti je pokazao svoju moć na meni i ja se kajem Allahu Uzvišenom što sam bio u službi nasilja. Nikad mu više neću stati na vrata niti mu pomagač biti dok sam god živ, ako Bog da.

U priči je veliko upozorenje onome ko pomaže zulum (nepravdu) i da se dove onog kome je nepravda nanesena primaju.
Abdullah ibn Selam kaže: "Kada je Uzvišeni Allah stvorio stvorenja i kada su stali na svoje noge i podigli glave rekli su: O Gospodaru, s kim si ti? Uzvišeni je odgovorio: Sa onim kome je nepravda nanesena dok mu se njegovo pravo ne vrati''.

- 17:12 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Vrijeđanje i šejtan

Jednog dana Ebu Bekr sjedio je zajedno sa Muhammedom, a.s. Naišao je neki čovjek i počeo riječima vrijeđati Ebu Bekra. Ebu Bekr se okrenuo i prošao pored njega ne uzvraćajući na njegove uvrjede. Nakon toga čovjek je intenzivirao svoje vrijeđanje što je Ebu Bekra naljutilo i počeo mu je uzvraćati.
U tom momentu Poslanik je ustao. Ebu Bekr je krenuo za njim i rekao mu: "Božiji Poslaniče, dok je onaj čovjek nas vrijeđao ti si sjedio! Kada sam mu ja odgovorio ustao si. Šta znači takav tvoj postupak?"
Poslanik je odgovorio: "Ebu Bekre, dok ti nisi odgovarao, bio je došao melek i umjesto tebe uzvraćao onom čovjeku. Pošto si se ti naljutio i počeo mu uzvraćati, melek je otišao, a pristigao je šejtan. Nakon što je došao šejtan, ja sam ustao."

- 07:20 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 08.11.2006.

Pohlepa uvijek vodi u propast

Putovao Isa a.s. sa jednim čovjekom pa pošto silno ogladniše i dođoše u blizinu nekog sela Isa mu reče davši mu nekoliko novaca:
- Idi i nabavi nam nešto za jelo!
Čovjek ode a Isa se pripremi za namaz i poče da klanja. Kada čovjek dođe donese sa sobom tri pogačice i sjede isčekujući da Isa završi svoj namaz, a kako mu se to čekanje odulji on pojede jednu pogaču.
Isa je, kada je čovjek dolazio, primjetio da on nosi tri pogače, a kada završi namaz vidje da imaju samo dvije te on upita čovjeka:
- Gdje je ona treća pogačica?
Čovjek odgovori: - Samo dvije pogače sam donio!
Onda oni pojedoše te dvije pogače i krenuše dalje. Kasnije naiđoše na krdo gazela koje su pasle travu i Isa pozva jednu gazelu koja im odmah sama dođe. Oni je zaklaše i jedoše koliko im je bilo potrebno, pa onda Isa reče tom čovjeku:
- Tako ti onoga koji ti je omogućio da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogaču?
Čovjek odgovori: - Samo dvije pogače sam donio!
Oni krenuše dalje i dođoše u neko selo a Isa pozva Uzvišenog Allaha da im dadne nekog ko će ih izvijestiti o tom selu. Allahovim izunom i moći jedna cigla progovori i izvijesti ih o svemu što je Isa pitao i htjeo da zna. Čovjek koji putovaše s njim se čudio svemu tome, a Isa ga opet upita?
- Tako ti onoga ko ti je dao da vidiš ovo čudo, reci mi ko je pojeo onu treću pogačicu?
Čovjek opet odgovori: - Samo dvije pogače su bile!
Nakon što su krenuli dalje naiđoše na jednu rijeku a Isa uze čovjeka za ruku i pređoše preko rijeke hodajući po površini vode. Čovjek začuđeno uzviknu:
-Subhanallah!
Isa ga i tada upita za onu treću pogaču, a čovjek opet jednako odgovori da su samo dvije pogače i bile!
Idući dalje naiđoše na napušteno selo, a na sred sela tri velike gomile pijeska. Isa tada reče: - Sa Allahovim izunom budi zlato!
Na veliko čuđenje tog čovjeka sve tri hrpe pijeska se pretvoriše u tri hrpe zlata, a Isa dalje reče:
- Jedna hrpa meni, jedna tebi, a treća onom ko je pojeo onu treću pogaču!
Tada čovjek uzviknu: - Ja sam pojeo onu treću pogaču!
Isa mu dade sve tri hrpe zlata i napusti ga te ode svojim putem, a čovjek ostade ne znajući kako toliko zlato da ponese sa sohom.
Tuda naiđoše tri čovjeka, razbojnika, pa kada ga vidješe sa tim zlatom ubiše ga kako hi sve uzeli sebi. Onda jednog između sebe poslaše u susjedno selo po hranu, a kada on ode reče jedan od one dvojice što ostadoše drugome: - Kada onaj dođe ubićemo ga i svo zlato podijeliti između nas dvojice! - Drugi razbojnik se odmah složi s tim.
Što se tiče onog trećeg, on ode razmišljajući kako da se riješi svojih ortaka. Tako odluči da u hranu koju im donese stavi otrova, pa kada je njih dvojica pojedu da se otruju.
On tako uradi, donese hranu, a ova dvojica ga po dogovoru ubiju a zatim pojedu onu otrovanu hranu pa i njih obojica umru!!
Kasnije Isa ponovo tuda naiđe pa kada ih četvoricu ugleda kako mrtvi leže oko onog zlata reče: - Ovako dunjaluk postupa sa onima koji se samo za dunjaluk bore!

- 17:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Zar ja nisam tvoj brat?

Čovjek koji je okoncao jedna vijek, a započeo drugi, koji je trčao iz pobjede u pobjedu, veliki vladar koji je dobio titulu Fatih, u svome srcu gajio je ljubav prema dervišima. Veoma je volio da razgovara sa njima i d aih daruje...
Jednog dana pred Fatih-sultanom pojavi se čovjek u otrcanoj odjeći… Želio je da se okoristi o darežljivosti sultana:
-Cijenjeni Sultane! Ja sam tvoj brat, podari mi nešto!
Darežljivi padišah odmah naredi da se ovom čovjeku da jedan zlatnik... Mežutim, ovaj nije bio neko ko će se zadovoljiti jednim zlatnikom. A i usta su mu znala plaho govoriti:
-O, padišahu svijeta, zar priliči jednom slavnom vladaru kao što si ti da svom bratu da ovako malo novca?
Na svijetlom licu Fatih’sultana prošeta nur. Reče:
-Kako to biva da smo ja i ti braća?
Čovjek je bio uporan:
-Moj sultane, zar Adem nije i tvoj i moj otac, i zar nam Hava nije zajednička majka?
Fatih se slatko nasmija:
-O, brate, ne potcjenjuj pare koje sam ti dao! Jer ako ostala braća čuju, neće ti pripasti ni toliko… Zato hajde uzmi ovaj zlatnik I izgubi se odavde da te niko ne vidi!

- 07:23 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 07.11.2006.

Od smrti se ne može pobjeći

Dođe jednom prilikom Azrail kod Allahovog Poslanika Sulejmana, te poče nekako čudno da se zagleda u jednog od njegovih velikaša koji tu sjeđaše. Kada Azrail izađe taj čovjek reče Sulejmanu:

- O Allahov Poslaniče! Ko je onaj nepoznati čovjek"
Sulejman a.s. mu odgovori: To je Azrail, melek smrti.
Čovjek onda reče: - Primijetio sam da me nekako dugo i čudno zagleda, pa se bojim da je došao da mi uzme dušu. Nego, de ti mene nekako spasi od njega!
Sulejman ga upita: - A kako da te spasim?
Čovjek reče: - Naredi vjetru da me odnese u najudaljenije krajeve Indije, pa ne bi li mi Azrail izgubio trag i zaboravio na mene.

Sulejman a.s. to učini i vjetar u istom momentu odnese tog čovjeka u daleke zemlje Indije. Taman kad je stigao tamo, melek Azrail mu uze dušu i usmrti ga.
Kasnije Melek Azrail ponovo svrati kod Sulejmana. a on ga upita:
- Zašto si se ti onda onoliko zagledao u onog čovjeka koji je sjedio sa mnom.
Azrail mu odgovori: - Čudio sam se tom čovjeku jer mi je bilo naređeno da ga usmrtim u Indiji, a on se nalazi ovdje kod tebe, veoma daleko od Indije. Međutim, kada sam ja po naredbi Allahovoj otišao u Indiju, vidjeh kako i njega vjetar tamo donese, te ga ja po Allahovoj odredbi usmrtih.

- 17:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Lažna dobrota

Šejtan se bijaše udružio s nekim čovjekom, pa tako idući putem prolazili su pored jednog nagetog zida.
Najednom će šejtan ovom čovjeku reći: "Prodji brzo pored zida, jer se može na tebe srušiti."
Tome se začudiše oni koji su to čuli, pa upitaju šejtana zašto pakazuje toliko dostluka (prijateljstva) prema čovjeku, a šejtan će na to:
"GOLEMU BELAJU (nevolji) GA ŠĆEDIM." Pa shvati ovo.

Mula Mustafa Bašeskija

- 07:18 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.11.2006.

Hikaja o fadiletu sadake

Prenosi se da je Abdullah ibnul Mubarek išao na hadž, pa kada je došao u Kufu ugleda jednu ženu koja je perutala patku. Abdullah pomisli kako je to uginula patka, pa o tome zapita ženu, a ona reče:
- Jeste, ja sam je našla mrtvu i hoću da je pripremim sebi i svojoj djeci za večeru.
- Allah je zabranio ono što je uginulo! - reče Abdullah.
- Ima već tri dana kako ja i moja djeca ništa nismo jeli, pa nisam ni imala drugog izbora.
Abdullah povede svoju devu koja je hila natovarena hranom, odjećom i drugim potrebštinama, te ode kući te žene i reče joj:
- Uzmi ovu devu i sve što je na njoj, vama je potrebnija nego meni!
Onda se Abdullah ibnul Mubarek vrati u svoj grad i te godine nije ni otišao na hadž. Pošto mu je deva nedostajala on je dugo putovao do kuće, i desi se da je stigao baš kada i hadžije koje su te godine bili na hadžu.
Kada ljudi koji su dočekivali hadžije počeše i njemu čestitati obavljanje hadža, on im reče: - Ja nisam obavio hadž ove godine!
Onda jedan od hadžija reče: - Subhanallah! (Slavljen neka je Allah!) Zar mi nisi u Meki čuvao one stvari dok sam ja išao u to i to mjesto?
Drugi hadžija dodade: - Zar mi nisi dao vode na onom mjestu?
Treći reče: - Zar nisi sa mnom kupovao tu i tu robu?
Abdullah im začuđeno odgovori: - Ja ništa ne znam o tome što govorite!
Te noći on u snu vidje čovjeka koji mu reče:
- O Ahdullahu! Allah je primio tvoju sadaku i poslao Meleka u tvom suretu (liku), pa je on za tebe obavio hadž, jer si onu sadaku dao iskrena nijjeta, tražeći u tome Allahovo zadovoljstvo i nagradu od njega, a ne nešto od ovosvjetskih nagrada i uživanja!

- 17:05 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Nepravedni vladar

Jedan car upita šejha: "Koje dobro djelo je najbolje, pa da ga činim?"

Šejh mu odgovori: "Najbolje je za tebe da stalno spavaš i da nikada nisi budan."

Car na to uzvrati: "Zašto mi to preporučuješ kada znaš da je pokudjeno mnogo spavati?"

A šejh mu na to odgovori: "Kada bi ti stalno spavao, ne bi nikada zuluma(nasilja) činio."

Mula Mustafa Bašeskija

- 08:14 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.11.2006.

Kaburski azab

U Medini živješe jedan čovjek koji je često odlazio u predgrađe da obiđe svoju sestru koja je tamo živjela. Jedanput mu sestra oboli, a nakon kraćeg vremena i umrije.
Čovjek se pobrinu oko njenog ispraćaja sa ovog svijeta, klanjaše joj dženazu i odnesoše je na mezarluke, a kada je ukopaše on se vrati kući. Tada primjeti da je prilikom ukopa izgubio kesu s novcem kod sestrinog kabura.
Zovnu jednog rođaka pa ponovo odoše na mezarluke i dok malo odgrnuše zemlju nadoše onu kesu i novce. Tada čovjek reče svom rođaku:
- Odmakni se malo, da ja pogledam u kakvom je stanju moja sestra!
Kada se njegov rođak odmače u stranu, čovjek skloni ono malo zemije što je još bilo na lahdu (dio kabura gdje se položi umrli), a unutra u kaburu hukti vatra. On brže-bolje vrati sve kako je i bilo, poravna kabur i vrati se kući te ode svojoj majci. Kada je došao reče joj:
- O majko, ispričaj mi sve o mojoj sestri što znaš.
Majka mu reče: - Zašto pitaš za nju sad kad je ona već mrtva?
On reče: - Hoću da mi kažeš sve o njoj!
Onda mu majka reče ovako: - Tvoja sestra je često kasnila sa namazom i nije ga obavljala na vrijeme, a klanjala je i kada nije bila potpuno čista. Imala je običaj da sluša razgovore u komšiluku, a onda je to prenašala drugima, iako je znala da je to veliki grijeh.
Kada je to čovjek čuo onda mu bude jasno zašto je njegova sestra isti dan kako je ukopana u kabur, bila izložena kaburskom azabu i kazni Uzvišenog Allaha.

- 17:02 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Jesi li ti stariji ili tvoja brada?

Jednog dana sultan dusa, Dzenab-i Mevlana, srete na putu jednog popa…Odmah ga upita:
-O, pope, jesi li ti stariji ili tvoja brada?
Drhtavim glasom pop odgovori:
-Ja sam od moje brade stariji dvadeset godina!
Hazreti Mevlana se slatko nasmijesi pa mu rece:
-Stidi se!Dvadeset godina mladja brada potpuno je pobijeljela, a ti jos stojis crn!… Zasto ne postanes musliman i ne ocistis dusu, o pope?
Pop se uzbudi i poce izgovarati Kelime-i Sehadet…od sada je on msuliman.

- 08:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.11.2006.

Povjerljivi trgovac i bogataš

Jedan mladi trgovac iz naroda Musaa a. s., tj. plemena Benu Israil propade sa svojom trgovinom i spade gotovo na prosjački štap. Međutim, nije očajavao, nego odluči da pokuša ponovo da se bavi kupovinom i prodajom robe ne bi li ovaj put bio bolje sreće. Ali, za novi početak trebale su mu i nove pare, koje on nije imao. Ponada se da će mu neko od njegovih poznanika trgovaca priteći u pomoć. Išao je od jednog do drugog i tražio hiljadu dinara da mu pozajme, a on bi im vratio za mjesec dana. Međutim, kod kog god bi došao, dočekao bi ga sa istim pitanjem: „Čime mi garantuješ, da ćeš mi vratiti pozajmljeni novac za mjesec dana? Šta ako ponovo propadneš, ko će mi isplatiti moj novac? Moraš imati svjedoka, kako bih bio siguran da ćeš mi novac vratiti!" On je odgovarao: „Allah dž. š. ti garantuje. Kunem se njime da ću novac vratiti u dogovorenom roku." Trgovci nisu bili zadovoljni sa ovim odgovorom i odbijali su da mu posude traženi novac. Mladi trgovac izgubi gotovo sve nade da može od nekoga dobiti pozajmicu i ponovo započeti sa trgovinom. Odluči da pokuša posljednji put, pa kako Allah odredi. Sa istim zahtjevom se obrati jednom starom trgovcu, dedi, duge, bijele brade. Dedo mu postavi isto pitanje kao i drugi trgovci: „Ko garantuje za tebe, da ćeš mi novac vratiti?" Mladić mu dade isti odgovor kao i drugima: „Allah dž. š. ti garantuje, kunem se njime da te neću prevariti i da ću tačno za mjesec dana vratiti sve što mi pozajmiš."
Za divno čudo ovaj trgovac pristade: „Vjerujem u Allaha dž. š.! Evo ti novac koji tražiš!" Mladić uze novac i zahvali se svom dobročinitelju, moleći Allaha dž. š. da ga nagradi.
Odmah potom se ukrca na trgovačku lađu, koja je kretala na put i za pozajmljeni novac kupi razne robe, koju po povratku kući odmah dobro prodade i ostvari finu zaradu.

Pošto je mjesec već bio na izmaku, zadnji dan dogovorenog roka, on požuri da vrati posuđeni novac. Međutim, na putu do trgovca, koji mu je dao pozajmicu morao je preći veliku rijeku. Tih dana su padale velike kiše, pa je rijeka nadošla, poplavila okolinu i odnijela most. U blizini nije bilo ni čamca, a do sljedećeg mosta mu je valjalo pješačiti nekoliko dana. Nije mogao nikako prijeći. Zabrinu se šta da uradi. Dogovoreni rok je isticao, a on se Allahom zakleo da će biti tačan. Pogleda u mutnu i nabujalu rijeku, koja je nosila panjeve i komade drveća. Dohvati jedan panj iz vode. lzdubi mu sredinu i u nju stavi kesu sa novcem. Uz novac stavi i ceduljicu na kojoj napisa svoje izvinjenje i žaljenje trgovcu što nije mogao biti tačan, kako je obećao. Nekoliko ljudi ga je posmatralo, i kad vidješe da hoće tolike pare da baci u vodu, pokušaše da ga odvrate: „Zar se ne bojiš da će ti novac struhnuti u vodi ili se zagubiti? Šta to radiš?" On im odgovori: „Ne, ne bojim se! Ja se uzdam u Allaha dž. š.," i još u sebi zamoli: „Dragi Allahu, ostavljam ovaj mal Tebi na čuvanje. Ti si mi bio garant kada sam ga i uzimao. Neka dođe onome kome je i namijenjen!"

Prouči bismillu i panj sa novcem baci u nabujalu rijeku.
Nekoliko kilometra nizvodno, sa druge strane rijeke, u gradu u kome je živio i stari trgovac dobročinitelj, ljudi su izašli pored rijeke i hvatali grane i drveće koje je sa sobom nosila nadošla voda. Zima se približavala i to drveće im je trebalo za ogrev. Taj dan je izašao i stari dedo, da i on uhvati koje drvo. Riječni talasi su sami nosili drveće prema njemu. Kada je došao kući, počeo je da cijepa drva koja je donio sa rijeke. Udario je sjekirom po prvom panju i gle čuda! Iz panja posuše novci. On se začudi: „Allahu ekber! šta je ovo?" Dohvati cedulju i pročita: „Pa ovo je moj novac! Subhanallah! Siroti trgovac je održao zadatu riječ."

Nekoliko dana poslije, kad su kiše prestale i rijeka se smanjila, mladi trgovac pođe da ponovo vrati dug. Kad vidje starog trgovca poče mu se izvinjavati i tražiti halala što dug nije vratio u obećano vrijeme. Dedo se samo nasmija i reče: „Allah dž. š. je učinio da mi se dug vrati. Panj su donijeli valovi... To drvo je bilo jedan od Allahovih vojnika. Voljom Svevišnjeg, sve mi je stiglo zdravo i čitavo. Elhamdulillah!!!" Mladić se duboko zamisli..

- 16:58 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Namaz u dzematu

Ihnu Omer Kavariri, jedan od učitelja Buharije, Muslima i Ebu Davuda, priča:
- Nikad me nije prošla jacija namaz a da je nisam klanjao u džematu, osim jedanput. Te noći mi je došao neki gost zbog kojeg sam se zadržao i zakasnio u džamiju na jaciju. Požurio sam od džamije do džamije i tako obišao cijelu Basru nebi li gdje zatekao džemat. Svagdje je džamija bila zatvorena i već je svak bio obavio namaz. Ja se vratih kući i pomislih: "U hadisu se kaže: - Namaz u džematu je bolji od namaza pojedinca dvadeset sedam puta! - Ja ću toliko puta klanjati kako bih nadoknadio to što nisam klanjao u džematu."
Onda ja klanjah jaciju tačno dvadeset sedam puta, a zatim, umoran, legoh da spavam. Te noći sanjah kako neki silni ljudi jašu na konjima, a i ja jašem svoga konja i tako se utrkujemo. Međutim, koliko god da sam gonio svoga konja nikoga od tih ljudi nisam mogao sustići. Jedan od tih jahača se okrenu pa mi reče:
- Nemoj džaba da umaraš svoga konja, jer ti nas ionako nikada ne možeš stići!
- Zašto to? - upitah ja.
On reče: - Zato što smo svi mi klanjali jaciju u džematu, a ti si je klanjao sam!
Ja se onda probudih jako ožalošćen zbog toga što sam propustio tako važnu stvar kao što je klanjati namaz u džematu.

- 16:55 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2006.

Voda u mlijeku

Neki čovjek drž’o krave, a mlijeko prodavo. Bio je vrijedan i trudio se ali mu je pos’o i pored toga nekako potanko iš’o. On se požali jednom trgovcu, a ovaj mu reče da mu je mlijeko gusto pa da sipa pomalo vode, pa će bolje ići. Tako i bi.
Kako poče sipati vodu u mlijeko, poso mu krenu, i ubrzo zaima i zamali. Domalo spremi se i na hadž da krene.
U onaj vakat išlo se brodom do Džidde, pa na devama do Mekke i Medine. I on prisjede na brod sa ostalim hadžijama. Kako se dugo putovalo, hadžije su kratile vrijeme šetajući se po palubi i eglenišući, i prebirajući kese s parama, računajući šta će potrošit i šta će darova kupiti. Tako i onaj trgovac mlijekom sjede na palubu, pa izvadi kesu da se preračuna u parama; kad zaskoči se jedno majmunče, što su mornari s njim cirkuz izvodili, ter hlati onu kesu s parama pa uz užad i jedra pobježe i pope se na vrh brodskog jarbola.
Pa onda oni majmun, k’o kakav čojk, uze onu kesu s parama, otvori je, izvadi jedan po jedan dukat, okrene ga tamo i vamo, onjuši nosom, pa neki baci u more a neki vrati u kesu.
Sve to gledaše mornari i hadžije sa palube. Mornari se zaletiše da ga fataju, ali onaj hadžija ne dade, nego veli:
- Voda u vodu, a mlijeko na hadž!
U tome i onaj majmun, k’o čojk, zategnu kesu i baci je na palubu, a bio je skoro prepolovio.
Jah, šta ćeš!

- 22:47 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

Haram paprike

Ono bio jedan pa gajio paprike. Gajio i prodav’o. Ali, kad bi dođi na pazar niko mu u paprike ne gleda, a kamoli da ih kupi. Onda on ode pa se požali nekom učenjaku i sve mu opriča: kako on sobom sve sam sadi, okopava, zaljeva i bere paprike, ali kad ih iznese da proda niko ih i ne gleda.
Onaj učenjak mu reče:
- Kad drugi put budeš na pazaru, a ti ukradi malo paprika od onog do sebe kad on ne gleda, pa umiješaj u svoje, pa gledaj šta će biti.
On tako i učini. Pa kad bi prvi pazar sve posluša, ukrade malo tuđije paprika u svoje, ja kad narod navali, da je moro od kuće nekoliko puta paprike donosit’. Čim prije ode onom učenjaku, pa reče: - Ja kakvo je ono čudo. Prošle hefte niko u moje paprike ni ne gleda a danas ih sve razjagmiše?
- Prošle hefte tvoje paprike su bile halal, a za halal paprike trebaju i halal pare, a njiha na pijaci taj dan nije ni bilo. Kad si u svoje paprike umiješo haram lahko si ih rasprodo jer je haram para puna pijaca.

- 16:42 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>