Jednoga dana spremi majka djecaka Abdulkadira da pojseti šejha u Bagdadu. Majka mu spremi dukate za putni trosak, a baška mu u jedan kraj njegovog odijela zaši dvadest dukata, te na polasku rece:"Hajde sine sretno ti bilo!Ove dukate što sam ti zašila podaj bagdadskom šejhu."
Djecak je na taj daleki put krenuo sa trgovačkom karavnom. Putovanje je dugo trajalo. Jednog dana,dok su prolazili šumom, pred njih izadju naoruzani razbojnici.Zaustavili su karavanu i opljačkali putnike.Kad su dosli do Abdulkadira, oduzeli su i njemu sav novac sto mu je majka dala za putni trosak. Vodja razbojnika upita djecaka da li ima jos dukata.
Abdulkadir se,prije nego sto je išta odgovrio, sjeti kako ga je majka savjetovala da uvijek govori samo istinu. Pomislio je da po prvi put slaze, ali nije. On odgovori da ima jos dukata, ali da nisu njegovi.A kad ga razbojnik upita čiji su , on mu kaza da je taj novac njegova majka poslala kao hediju šejhu.
Harambaša začudjen upita:
"Zasto mi kazujes za taj novac kad si to mogao zatajiti?"
"Ja ne znam drukcije -reče on-majka me je naucila da govorim samo istinu.
Ove djecakove rijeci začudise i postidješe razbojnike. Pokajaše se što su dosada pljačkali, te putnicima vratise novac i s njima podjoše u Bagdad da sebi traze posla od kojeg ce posteno zivjeti.
Post je objavljen 15.11.2006. u 13:21 sati.