Potok42

subota, 11.12.2021.

mati (kada glasovi utihnu)

tada nisam niti pomislio
kako ju vidim posljednji put,
kako je naš rastanak započeo.
dok je trajao naš posljednji susret
djelovala mi je odlučna
suprotstaviti se smrti
još neko vrijeme, kratko, ali
dovoljno dugo za dati savjete
o kući, životu, nekim jelima.
osjetio sam ja da smrt je bila
u istoj prostoriji s nama,
u uglu, mirna, sigurna u sebe,
kao lavica na obali isušenog
blatnog jezerca, u dvojbi hoće li
i sama zagaziti u blatnjavu
vodu za nemoćnom antilopom,
ili pričekati da ova sama izađe.

bila je kost i koža, žedna,
s očima punih suza na spomen
unuka, božića, malog pariza.
bila je stara, bez zdravlja, slaba.
davao sam joj kriškice mandarine,
i glasno, glasno joj govorio:
draga, ne brini se, odmaraj,
i traži vode kada si žedna. ne plači,
doći ću i sutra. možda sam i vikao,
vjerujući da svojim glasom udaljavam
gladnu lavicu od antilope.
a kada glasovi utihnu,
smrt ništa ne može zaustaviti.