Potok42

četvrtak, 12.09.2019.

gdje smo

sjetim ih se sa sjetom ponekad.
nestali su mi iz vidokruga,
ili ja više ne gledam na njihovu stranu
na kojoj su se miješali smiješno i tužno.

govorio sam sebi tada da sakrijem
svoj podrugljivi osmijeh dok mi je dobra,
prostodušna čistačica d. pričala kako je
oženila sina. sigurno si se za svatove
dotjerala kao djevojka, upitao sam ju.
još pitaš, kupila si je mama novu trenirku.

nisam si mogao pomoći kadgod bih ga sreo.
suzdržavao sam se pokazati svoje nakreveljno lice.
uvijek bih pomislio na strašan potres koji je
zatresao naš grad i školu u koju smo išli. bili smo
osnovci. istrčali smo van, uplašeni, a on je rekao
da zločesti potres treba istući i poslati u kut.

znao sam da ću čim ga vidim spustiti pogled
kako ne bi otkrio moje čudnovato smijuljenje.
bio je zidar. sazidao je mom ocu bajtu od opeke.
jednog dana radilo se udarnički. ožednio,
od izrazito tamnopute susjede, zatražio je vode.
viknuo je: požuri da ti napravim malog crnca.

sjetim ih se sa sjetom ponekad. i s nemirom.
nestali su mi iz vidokruga, a možda su i mrtvi;
smrt je dobro raspoređena, pored svega je živog.
ili ja gledam na stranu na kojoj je samo tuga.