Potok42

četvrtak, 01.03.2012.

Ugnjetava me uljudnost

U gradu nasukanom u plićaku mogućnosti,
u našem gradu mlohavih jedara,
polomljenih vesala, s izbezumljenim kapetanom,
primjetio sam jednog pripitomljenog čovjeka,
raskopčanog putnika, a možda i člana posade,
uzornog primjerka nesposobne tihe većine
mrtve iznutra,
kako kao lutak, ponosno i živo,
nosi ispranu majicu s natpisom
Jutarnji list 365 puta bolji.
Samo zato što me kao i Zerzana
ugnjetava uljudnost,
nisam narušio ravnotežu tog putnika,
ili člana posade,
na palubi broda koji ne zna kuda bi plovio.
I on je neometan nastavio biti privržen
idiotskim ritualima podrške sustavu.
A morao sam mu reči –
grad je poprište bez prestanka, čovječe,
život ti je imitacija radosti,
i svi smo postali zatočenici košmara.
Ljudskost nam je zamrznuta,
putniče, ili članu posade, svejedno,
kad pristajemo na unaprijed
izgubljene bitke, kao lutci
u uniformama s natpisima
što veličaju lutkare koji vuku konce
kao Iliccheva neporažena smrt.