Potok42

subota, 11.06.2011.

PRIJATELJSTVA SU RIJEKE PONORNICE

Kada prođe istinska mladost zelenim signirana na brojčaniku našeg biološkog sata, kada sedimenti iskustva smanje protok divlje životne energije kroz naše žile i nerve, kada postanemo otporni na elektrošokove koje izazivaju svjetlost, zvukovi i mirisi svakog nadolazećeg dana, onda lica koja nas okružuju postaju samo galerija slika; i razgovor je samo zvečeći cimbal ondje gdje nema ljubavi. I nenadano, u smijehu i vinu objasni se čovjeku, kaže Krleža, kako su prijatelji koje u mislima nosimo na dlanu i koje svojim simpatijama natapamo kao biljke, spužvasti, mekani, slabi i nedostojni one crne težine koja se oborila na našu glavu. Ta spoznaja da si zapravo sam, da su oko tebe sablasti s istim mislima, da jedeš vlastito srce, da egzistiraš u svijetu stvari kao Skinnerovi štakori i golubovi, da se more nenaslućivanog pretvorilo u močvaru banalnog, da je nestalo radoznalosti, da nikada nećeš ostvariti obećanu pustolovnu sreću- neminovno te pretvara u putnika koji se cestom nostalgije vraća u doba nevinosti, u vrijeme pobjeda, u trenutke kada si ono što si imao dijelio s prijateljima.

Kako se ne sjetiti da smo s prijateljima dijelili sve što je formiralo neuklonjivu bit našeg postojanja: brige, radosti, sumnje, uspjehe, nade, planove; sve je bilo zajedničko, miješajući se kao hranjivi sastojci u procesu osmoze. Nekritički smo međusobno preuzimali stavove, geste, način oblačenja, divili se istim djevojkama, filmovima i automobilima, voljeli ista mjesta. Pecali smo zajedno, kupali se, izležavali na suncu, sanjkali, zajednički slušali muziku, idealizirali avanturu, nismo osjećali ni etičke ni etničke antagonizme, vjerovali smo u svemirsko bratstvo ljudi, bili u stalnoj potrazi za srećom. Gledali smo u prijatelje kao u zrcalo, prepirali se s njima oko kozje vune, slikali se za uspomenu i dugo sjećanje i pri tom si pravili rogove, smijali se i na brašno, šaptali si pod satom, igrali hakla i na male, utjecali si na savjesti, zanemarivali smo zbog njih braću i sestre, podcjenjivali roditelje, povjeravali se do besvijesti, uspoređivali se, davali si savjete, prezirali smrt, žderali jedni drugima vrijeme...

Prijateljstva su tada bile brze, svjetlucave, duboke rijeke čije smo obale bili mi. Rijeke su šumjele, bile bistre i čiste, a obale su bile spojene bujnim zelenilom. U kom trenutku, na kom mjestu rijeke prijateljstva počinju ponirati i nestajati ispod površine u tamu, u nevidljivost, daleko od neba i suhog svjetla- nije moguće sasvim precizno reći, jer opire se definiciji stanje za koje pouzdano ne znamo da li još uvijek postoji ili ne. Razlike narasle u vremenu, socijalne okolnosti, karakterne neusklađenosti, razlike u temperamentima, utjecaj kulturnih vrijednosti, moralne dvojbe, radne obveze, hobistički interesi, novac, društveni prestiž, granične situacije, pritisak dominantnih društvenih skupina, utjecaj straha i neizvjesnosti na sudbinu, sebičnost bračnih partnera, potrebe djece i navala uporne svakodnevice- raskidali su klauzule ugovora o vječnom prijateljstvu.

I dok gledamo nove generacije kako kao isprogramirani, sudbinski ponavljaju iste greške, poželimo da nam se sve ponovi, da otplovimo u zaborav i ničim opterećeni stegnemo prijateljima ruku, smiješeći im se iskreno u lice, da popijemo s njima piće, da važno zapalimo cigaretu, da raspravimo o ludim teorijama ovog i onoga, da planiramo sutrašnji odlazak biciklom na Poloj, a navečer na korzo dobacivati djevojkama, prekosutra da posjetimo Glogovicu i Mrsunju, da duboko u noć slušamo ploče i pričamo što ćemo raditi u životu i kako ćemo osvojiti svijet, da se cerekamo bez veze, i bacamo štosove ne misleći ama baš na ništa, sretni, sigurni zaštićeni. Pa zašto to ne učinimo? Zato što to nije poput puštanja ploča koje nose trajno zabilježen zvuk. Život je šum- muzika kaosa. U životu se sve brzo potroši, on nema ni stila ni milosti. Iako to znamo osjećamo snažnu čežnju da rijeke ponornice još jednom izađu na površinu da uživamo u njihovom sjaju i svježini, jer kad nema rijeka nema ni obala.