Dok na uskoj daski preostalog smisla
plutam po oceanu vremena,
čekam poziv ravnatelja Gradske knjižnice
da se dogovorimo za susret i razgibavanje
planova, njihovo postrojavanje u
borbenu kolonu za egzistencijalni spas,
jer ja sam tekstopisac
koji živi i od narudžbi.
Mobitel nervozno šuti, a ja se laćam žice,
nazivam prijatelja, člana PEN-a, feljtonistu.
Tračamo jadni Grad, lokalnog radijskog mudonju
koji je otpustio ljubavnicu s posla, jer mu nabi rog,
oca grada, paranaoika više nego što je to normalno,
suvlasnika istiskovine, nemuštog, ljigavog
pisca kuloarskih difamacija i druge.
Iz telefonske slušalice cure žablja jaja
i osjeća se miris paljevine sa smetišta.
Morat ću, kaže mi odjedanput feljtonist,
naručiti kod A. P. da me neko ubije,
ili ću se kolima zaletjeti u neki zid.
Samobojstvo mi ne leži, nekako je prljavo,
ponižava, sažaljevaju te poslije, odurno je.
Ma daj, zar da čekam kisik,
cijevi u grlu, igle u venama,
starost i oživljavanje, nemoć i brigu drugih?
Odvraćam ga glupim frazama,
a on mi kaže da mu ne kvarim radost
planiranja, da mu ne smanjujem volju
za životni naum u obliku pečata.
Smijemo se onda obojica iskreno kad mu kažem:
ti barem ne čekaš novac za naručiti naum, a ja
čekam da mi naume naručiti za novac.
lipanj, 2011 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Ja u svijetu, svijet u meni