NEUMA SLAVI
NEK UVIJEK LJEPOTOM CVJETA
Šum rijeke podno Gradine,
s Promine vjetar je prati,
sunce krovove zlati
dok svjetlost danja ne mine.
Sutonom romon se širi,
treptaji toplinu nose.
Suzom se obrazi rose,
uz pjesmu duša se smiri.
Već deset punih ljeta
Neuma nježnim skladom
radost prosiplje gradom
Nek' uvijek ljepotom cvjeta!
Ovo je moja čestitka za desetu obljetnicu zbora u kojem sam bila osam godina.
Od srca hvala za lijepe zajedničke trenutke!
DANI KRUHA
Ovih dana se sjećamo koliko zahvalnosti dugujemo za hranu, koju simbolizira kruh, i koliko smo pozvani dijeliti ga s onima koji su na rubu egzistencije zbog nepravedne raspodjele prirodnih dobara povjerenih nam na upravljanje.
Koliko je u narodu ukorijenjena svijest o nužnosti i blagoslovu kruha svjedoče različiti izričaji:
Dobar kao kruh;
Djeci dati kruh u ruke;
Zaraditi kruh;
Kruh sa sedam kora;
Ići trbuhom za kruhom;
Gorak je to kruh
i t. d.
Na kraju jedna vesela koju sam čula od matere:" Kruv rana, vino snaga, zeje veseje!"
Za kršćane:
"Ja sam kruh života..." kaže Isus, koji se je u Hostiji na otajstven način nastanio među nama. Naučio nas je moliti: "Kruh naš svagdanji daj nam danas!"
Kad smo bili mali učili su nas da kruh koji je pao na pod malo istresemo pa poljubimo, a ako ga moramo baciti to učinimo tako da ga ptice mogu pojesti.
Sjećam se moje babe Ive kad je mijesila kruh ispod cripnje (peke) i stalno ostavljala komadić tijesta da se ukvasi za iduće miješenje.
I kad sam kao udata dolazila u svekrve bio mi je izvrstan kruh ispod peke, kojemu nije ništa falilo ni nakon dva-tri dana.
Iz rodne kuće se sjećam kukuruzovnice, kruha od raži i pšeničnog crnog što je majka mijesila i pekla u peći ili nosila domaćem pekaru...
Danas je 11 godina da nas je napustila moja mater, pa njoj u čast donosim pjesmu, koja me na nju i podsjeća:
ŠTRUCA KRUVA
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva štrucu kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše,
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva.
SVETA TEREZIJA AVILSKA
Sveta Terezija Avilska rođena je 28. ožujka 1515. godine u Španjolskom gradu Avili. Bio je to glavni grad istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji. Terezijini roditelji, Don Alonso Sánchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada, bili su plemići. Imali su dvanaestoro djece. Najmlađa je bila Terezija.
U dobi od 19 godina ušla je u samostan časnih sestara karmelićanki. Činilo joj se, naime, da zbog svoje vesele naravi neće moći spasiti dušu ako ostane u svijetu. Redovnički život shvatila je vrlo ozbiljno. Zbog prevelike revnosti, za samo godinu dana u samostanu toliko se iscrpila, da se nasmrt razboljela. Četiri dana ležala je nepomično ukočena. Već su joj odredili i grob i molili za nju pokojničke molitve. Međutim, Terezija je najednom ustala sa svoje bolesničke postelje. To čudesno ozdravljenje pripisivala je sv. Josipu kojemu se molila u vrijeme bolesti. Nakon ozdravljenja, proživjela je 18 godina, u osrednjem zdravlju.
Ali, od trenutka kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati u razgovoru s ljudima, već s anđelima“ i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima „nastojala uskladiti“ sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.
Radi obnove Karmela Terezija je putovala cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga milosrđa Božjeg „Moj život“, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, „Put savršenosti“, „Zamak duše“, „Osnuci“, kao i nebrojena pisma, te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.
Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: „O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.“
No, Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti.
Umrla je u noći između 4. i 15. listopada 1582. godine. Te je noći, naime, stupio na snagu današnji, gregorijanski kalendar, a tada je radi točnog računanja vremena izbrisano 10 dana. Tako je nakon 4. odmah stupio 15. listopad. Terezija je svetom proglašena 1622. godine. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve.
Njezin kult proširio se u naše krajeve u vrijeme carice Marije Terezije. Tada je sagrađen niz crkava u sjevernoj Hrvatskoj. Popularnost ove svetice ni danas ne jenjava, u današnje vrijeme kad je broj časnih sestara sve manji, bosonoge karmelićanke problema sa zvanjima nemaju.
(Preneseno sa Laudato hr)
Svima koji danas slave želim SRETAN IMENDAN!
DAN HRVATSKOG SABORA
Danas je spomendan Sabora, jer je toga dana donesena odluka o razdruživanju svih veza sa bivšom državom.
Jučer se navršilo 29 godina od raketiranja banskih dvora; neuspješbog pokušaja atentata na hrvatske obnašatelje visokig političkih funkcija: predsjednika RH Franju Tuđmana, predsjednika Predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića i predsjedništva SIV-a Antu Markovića.
Zahvaljujući sretnim okolnostima (a za nas vjernike Božjoj providnosti) imamo samostalnu Hrvatsku, nažalost još bijemo bitke u miru, i o nama svima po malo ovisi kakva će biti...
Podržimo u Saboru pojedince koji su kritični prema svakoj lošoj pojavi,bez obzira na stranku.
MOLITVA ZA HRVATSKU
Molim te, o Bože,da bude vedra čela,
a haljina njena nek je sniježno bijela,
neka dah svježine miluje joj vlasi,
neka svjetlo s neba u njoj se ne gasi!
Neka čista srca svijet u oči gleda,
prkosna i hrabra pokorit se ne da.
U žilama njenim nek krv palih vrije,
a sjeme ljubavi nek u plod dozrije!
Ne daj da kockari haljinu joj kroje
i kraj "Zida plača" srebrnjake broje!
Strvinari moćni našim nebom kruže,
ne daj da mi lice Hrvatske naruže!
Radostan spomen s dozom optimizma želim svima koji Hrvatsku smatraju svojom domovinom!
POPUT VIJENCA RUŽA
U skromnom domu smjerna djeva
odlučno veli: "Nek' bude!",
i vječnu Riječ u krilo prima,
dar neba za sve ljude.
Iz pohrane svog srca blaga
milosti zrake pruža.
Nižu se slike radosti, bola,
poput vijenca ruža.
Ružarij plaha srca grije
kad kušnje nastupi zima,
nadvladat Zloga teško nije
onom tko Majku ima.
Danas je blagdan Gospe od Ružarija, patrona drniške župne crkve, pa svim Rozarijama i Rozarijima želim
SRETAN IMENDAN!
Sveti Vrane
U Asizu, malenome mistu
živijo je mladić odan Kristu.
Iz bogastva velikoga pođe
i prid papu Inocenta dođe.
On se nije prikladno obuka,
u vrići je bijo, koja bruka!
Papa njemu kaže: "Ajde kući,
ti se moraš pristojno obući!"
A naš Vrane, ponizan do kraja,
pošteno se s prascima izvaja.
Poniznosti take nikad nije
Inocento vidijo od prije!
Pa odobri (a nego da šta će!)
redovnički regul Male braće!
Ovako su današnjeg sveca zvali u selima u okolici Makarske, pa sam to primijenila u ovoj šaljivoj pjesmi iznoseći anegdotu o osnivaču najpoznatije redovničke zajednice u Crkvi.
Ovim čestitam imendan svim Franjama, Frankama i nositeljima drugih inačica ovog imena!
