SVETA TEREZIJA AVILSKA
Sveta Terezija Avilska rođena je 28. ožujka 1515. godine u Španjolskom gradu Avili. Bio je to glavni grad istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji. Terezijini roditelji, Don Alonso Sánchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada, bili su plemići. Imali su dvanaestoro djece. Najmlađa je bila Terezija.
U dobi od 19 godina ušla je u samostan časnih sestara karmelićanki. Činilo joj se, naime, da zbog svoje vesele naravi neće moći spasiti dušu ako ostane u svijetu. Redovnički život shvatila je vrlo ozbiljno. Zbog prevelike revnosti, za samo godinu dana u samostanu toliko se iscrpila, da se nasmrt razboljela. Četiri dana ležala je nepomično ukočena. Već su joj odredili i grob i molili za nju pokojničke molitve. Međutim, Terezija je najednom ustala sa svoje bolesničke postelje. To čudesno ozdravljenje pripisivala je sv. Josipu kojemu se molila u vrijeme bolesti. Nakon ozdravljenja, proživjela je 18 godina, u osrednjem zdravlju.
Ali, od trenutka kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati u razgovoru s ljudima, već s anđelima“ i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima „nastojala uskladiti“ sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.
Radi obnove Karmela Terezija je putovala cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga milosrđa Božjeg „Moj život“, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, „Put savršenosti“, „Zamak duše“, „Osnuci“, kao i nebrojena pisma, te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.
Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: „O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.“
No, Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti.
Umrla je u noći između 4. i 15. listopada 1582. godine. Te je noći, naime, stupio na snagu današnji, gregorijanski kalendar, a tada je radi točnog računanja vremena izbrisano 10 dana. Tako je nakon 4. odmah stupio 15. listopad. Terezija je svetom proglašena 1622. godine. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. prvom ženom naučiteljicom Crkve.
Njezin kult proširio se u naše krajeve u vrijeme carice Marije Terezije. Tada je sagrađen niz crkava u sjevernoj Hrvatskoj. Popularnost ove svetice ni danas ne jenjava, u današnje vrijeme kad je broj časnih sestara sve manji, bosonoge karmelićanke problema sa zvanjima nemaju.
(Preneseno sa Laudato hr)
Svima koji danas slave želim SRETAN IMENDAN!
