Potresi

Jutros rano iznenadila me je ćerina poruka: "Treslo je, ali svi smo dobro."
Odma san je nazvala i čula strašnu vijest. Shvatila sam kako joj je jer znam šta znači kad ti biži tlo pod nogama.
Ubrzo sam čula i mlađu koja je rekla kako se je dvogodišnja Dora silno uplašila, te kako nisu izlazile u park, ali su kroz prozor vidile puno ljudi, normalno, bez potrebnog razmaka. Odma san promislila kako se s potresom povećava opasnost od korone...
Sin i njegovi su izašli iz zgrade, mogu mislit kakav je šok doživio stariji, dok je mlađi prispava prvi udar pa je na drugi već bio pripremljen i konstatira da je "baš fora"!
U svemu je najteže ranjavanje petnaestogodišnjakinje!

Sjetila sm se 1962. kad je 7. siječnja, dok sam bila na koru u crkvi sv. Marka zatreslo žestoko, žbuka je otpadala sa zidova, kupola popucala, a mi smo izašli dosta disciplinirano, inače bi kogod slomio nogu niz uske skale.
Zaredalo je dosta manjih potresa, pa smo priselili u jaču, armiranu kuću kod rođaka.
Kad smo već mislili da je gotovo, 11. siječnja oko 6 i 30 zatreslo je još jače, prvi potres je bio 5,9 po Rihteru a ovaj nakon 4 dana
6,1 .Našla sam se na poslu, u Uljari, pa je kotrljanje boca i bačava stvaralo jeziv osjećaj...
Bilo je dosta oštećenih kuća, normalno i naša, a i srušenih posebno u selima, te dvoje mrtvih, a malih ili srednjih potresa 58.
Tada smo evakuirani. Proveli smo neko vrime u Dječjem selu (odmaralište i dječje lječilište u Promajni). U Makarskoj je ostalo dvjestotinjak stanovnika.

I dandanas sam na i najmanji potres osjetljiva ko seizmograf te najčešće čujem potmulu tutnjavu koja prethodi samoj trešnji.
Na to se čovik ne može naviknit niti zaboravit.
Normalno je da ne možemo do kraja shvatit smisao katastrofa, ali jedino šta možemo upotrijebit zdrav razum, slušati one koji znaju više a ostalo prepustit Bogu koji jedini vidi sve.
U ovim situacijama ispliva solidarnost, čak i Torcida nudi pomoć Zagrebu (!), a u konačnici shvatimo da prioritet nije materijalno, osim ergzistencijalnog, te da smo mali pred prirodom .
Nema mista oholosti i glumljenju gospodara života.

22.03.2020. u 22:03 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (4)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (8)
Ožujak 2020 (8)
Veljača 2020 (7)
Siječanj 2020 (3)
Prosinac 2019 (7)
Studeni 2019 (5)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (3)
Svibanj 2019 (5)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (6)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (8)
Studeni 2018 (6)
Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (8)
Kolovoz 2018 (4)
Srpanj 2018 (5)
Lipanj 2018 (7)
Svibanj 2018 (14)
Travanj 2018 (7)
Ožujak 2018 (11)
Veljača 2018 (12)
Siječanj 2018 (11)
Prosinac 2017 (16)
Studeni 2017 (14)
Listopad 2017 (13)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić