Nije lako
Odškrinuh malo vrata svoje duše
moj prijatelju, pod pogledom Tvojim,
jer kako biti sol, kad sni se ruše,
i plam na vjetru biti ja se bojim.
I kako gradit grad na skliskom sprudu,
o, tako rijetki su na Tvojoj liti!?
I sama često dadoh vjeru tvrdu.
Kako je teško lučonoša biti!
Slavimo rado blagdane vedrine
i zadovoljstva pjesmom punom žara,
al istina je prepuna gprčine,
a Ti si čovjek boli, kralj bez čara.
I opet shvaćam: lako biti neće
života rijeci dolit kaplju sreće.
(devedesete)
