Danas je Dan Hrvatskog sabora
Na ovaj dan, koji smo nekad slavili kao Dan državnosti, ne mogu ne istaknuti neke trenutke iz vremena stvaranja naše države, doživljene u progonstvu.
Okruge
1995.
Okruge bijele u nizu
čekaju, jer Ti si blizu.
Sanjaju daleka sela,
dok krijepi ih Hostija bijela.
U holu
1995.
O starice, vi tihe sjene
u holu ove hladne kuće,
što zurite ko izgubljene,
da l' svoje čekate svanuće?
Pognuta leđa, lomni prsti,
a misli, tko zna gdje su sada?!
I gdje je onaj korak čvrsti?
Da l' živi još u vama nada?
Hoće li, makar onog trena
kad tijelo prahu dug svoj vrati,
ta pleća vaša, izmučena,
u svome groblju počivati?!
Prominka
(teti Tomici)
1992.
Uspravna stasa, visoka čela,
stisnutih usta na križanju puta,
shrvana, blijeda, s okrugom bijelom.
Ko crna ptica tvoj pogled luta
tamo, gdje brda draga daleko
skrivaju kosti u groblju starom.
Nijema je tuga, koščate ruke,
i uzdah, i jecaj pred Božjim oltarom!
Iz Promine nikla, na Promini rasla,
s korjenom strgnuta ko čokot što vene,
čeznutljivo sanjaš da tamo se vratiš,
da tamo sklopiš umorne zjene!
Slika
1995.
Ravnica šuti u slici okovana,
nijemi su, zarobljeni domovi naši pusti.
Ukleti strše zidovi sa zgarišta pod Janjem.
Kao beznadne duplje očne opustjeli prozori zjape,
okovani u slici bezglasnim krikom vape!
Mjesečina
1992.
Uvala, teška i tmasta zelena mrlja,
mjesečev zlatast sjaj se niz svod kotrlja.
Miris svjež i slan, spušta se tama,
sama koračam vlažnim sprudom od mulja.
Šetači rijetki razvlače teme mira i rata,
ne mareć' za večeri nježnu mrežu od zlata.
Dok dišem zrak, taj zlatni trak
misao sjetnu mi hvata.
Tamno je nebo i more, poput tuge,
al' zlatna nit me sjeća na daleke duge.
Dok gledam tu ljepotu, ja patnju i strahotu
pretačem u nju i pjevam.
Nema mi druge!
