SONETI MUKE
9. POSTAJA
I opet pade sred te uzbrdice,
pa se još jednom iz prašine diže.
Snaga je veća što je vrhu bliže.
Upravlja Ocu svoje bolno lice.
Pred očima mu povorka se niže
svih što će sveto popljuvati čelo.
Otkupit' želi čovječanstvo cijelo.
I, evo ga, na Kalvariju stiže!
Tad stisnu križ uz krvavo odijelo
pozljeđujuć' sve više rane vruće,
i hladni srsi prožimlju mu tijelo.
Dok uokolo razbojnici buče,
usne mu žedne ko lišće uvelo,
krvavu halju krvnik s njega svuče.
PROLJEĆE
SUNOVRATI
U mom vrtu cvatu sunovrati,
nježni cvijeci na tananoj vlati.
Ne znam čemu ime po Narcizu
kad im voda ne protječe blizu?!
Tek glavama ponikoše nikom
pred svemira tajnom prevelikom!
(U Makarskoj je ime Narcizo!)
LJUBIČICA
(jednog kišnog dana na moru)
Borovi, čempresi, sjenoviti puti
aloji, mrtine, smreke, vrijes i drače,
u tišini srce mir i sreću sluti,
dok nestalno nebo nad prostranstvom plače.
Šušteć' vlažnom stazom koraci se gube,
dok umorno oko nit radosti traži,
i gle: ljubičica sred živice grube,
jedvo vidljiv cvijetak neobične draži.
Srcoliko lišće oslikala tama,
a cvijet pun modrine dotaknutog neba.
Da osjetiš miris tog skrovitog hrama
u prirodi tihoj prignuti se treba!
(I priroda nas potiče na poniznost!)
SONETI MUKE
8. POSTAJA
Nariču žene, crne se marame,
tuguju majke videć' tuđeg sina
i suze tjera sućuti silina
niz obraze da one teku same.
O, kako mučna prava je istina:
„Ta sinci vaši ištu raspinjanje!“
Na stup sramote šalju kao janje
Božansko čedo, sina Materina!
Čovječe grešni, shvati svoje stanje,
otvori oči grijehu sučelice,
nad sobom plači, pobudi kajanje!
Nadom će zasjat' suze okajnice,
jer sve su zloće od Ljubavi manje!
I opet pade sred te uzbrdice.
SONETI MUKE
7. POSTAJA
A On, izmučen, opet pade nice!
Čistoća blatom svoje skute valja,
al' obraza mu blato ne ukalja,
tek rane doda na umorno lice.
Ta što je prosjak, odjeća od tralja,
dok srce često pravi biser krije,
od zloga svijeta što prepoznat nije,
tek Bog milostiv vidi sve što valja!
U blatu ležat' baš nitko ne smije!
Dići se treba iz grešnosti tame,
prihvatit' ljubav što sva srca grije
i napuštene spašava osame!
On križ svoj nosi, znoj i suze lije.
Nariču žene, crne se marame!
PREDAH UZ SJEĆANJE
Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul* bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i svoj grad s Puntina.
Kotišina
1994.
Podno crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Kandalora
1993.
«Kandalora, zima ora!»
Bilijo se snig do mora.
U kuneti isprid kuće
glistina se tanka vuče.
U đardinu kraj Kačića
gledali smo, ko iz priče:
leden boket bilog cvića
zagrlijo anđeliće.
Bura puše, ledon diše,
u kantunu snig na smetu.
Na Potoku, na Lištunu
zaigrane grude letu!
«Kandalora, zima ora!»
pivalo se potla dugo.
Bili snig i ledno cviće
otopilo toplo jugo.
Na Potoku
1993.
Brimenice, sići, teće, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule, uz kalete.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Na lamure
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane i bolcuni,
viči, suji, žmule puni!
«Šije, šete, kurbin zete,
ukra si mi tri gazete!»
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju se sve kočete.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove.
«Šije, šete,» a od žala
friška arija od meštrala.
Mrak se fata, pasi laju,
Imoćani lamuraju.
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta i dice!
Magare gre
1994.
Šugarale, pismo, zmija,
Igrat' ću se svama i ja.
Ali mater to ne voli
jer se prošupju postoli.
„Am-salam“, po cili dan.
„Čaralo-baralo, na crtu se stvaralo!“
Na moj spas i na pic-klic,
oko jame kavalaric.
Za kavalet daska duža
ili cungalo od uža.
„Cungala se barka
Na svetoga Marka.“
Ajmo skakat na konop:
„Crvena, bila, modra“ hop!
„Galo-galino, pirus-pipino!“
„An-tan-tinu, savaraka-binu“,
sakrijmo se u zidinu!
„Magare gre!“ „Neka gre!“
„Zaveži ga tude!“
pa šta mu bude!
Krneval
1996.
«Krnevalu, grdna rano,
šta se skitaš tudan tamo,»
kroz kalete i kunete,
priko Rive, Marinete,
«od kantuna do kantuna,
da ti dadu makaruna!»
Skupi zloće, skini muke,
nosi jih do Donje luke,
do Gorinke i do Ratca,
kad si tako mudra faca!
Daj nan pisme, šale, smija,
to je dobra terapija.
Ne govori, smij se, muči,
šutnja j' zlato, to nauči!
«Makaruni nisu riči,
uzmi pinjur pa jih smiči!»
Vepric
1994.
Oči Majke, čempresi vitki,
šum vjetra, nebeske antene,
kraj plavog cvijeća brzaci pitki
bjelinom ogrću stijene.
SONETI MUKE
6. POSTAJA
Veronika mu znojno otra lice,
sućutna žena, sred okrutne mase,
pomoći želi ne misleći na se.
Nasilju nježnost stade sučelice!
Neznana žena ne oklijeva da se
suoči s hordom obijesnih vojnika.
Krv i znoj taruć' s paćeničkog lika
Otisak dobi – vjernu sliku za se!
Ljubavi dokaz njegova je slika.
Nagradi sućut i posrami zlice!
Zauvijek znana posta Veronika.
U srca lik svoj tisne danomice,
plaću za dobra djela svekolika,
a On, izmučen, opet pade nice!
SONETI MUKE
5. POSTAJA
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
Umoran težak iz polja se vraća,
pomoći hoće, osuđenog shvaća
jer pozna kušnju patnje i osame.
Zavidni rabe ruku osvajača
da na kraj stanu Božanskoj besjedi,
što ljubav nudi, melem svakoj bijedi.
Carska je sila od tog Krista jača,
a život njegov baš puno ne vrijedi!
„Pomozi mu sred ove uzbrdice!“
Prihvati i ti križ i njega slijedi!
Cirenčev umor – kučine i trice!
A Krist se znoji, krvari i blijedi.
Veronika mu znojno otra lice.
SONETI MUKE
4. POSTAJA
Majčino srce kida se od muke
gledajuć' tako jedinoga sina.
O, Bože Oče s nebeskih visina,
Spasi Jedinca od raspeća bruke!
O, kolika je ljubavi silina
majčina srca, dokle motri blijeda
čovjeka boli! Kako da ga preda?!
Gdje je tu pravda, a gdje li istina?!
„O, kad bi srce bilo santa leda,
il gore ove da se sruše na me,
da oko moje više to ne gleda!“
I danas svijetom vlada zakon tame
kad istini i pravdi šansu ne da!
Cirenac banu. „Pomozi!“, galame.
SONETI MUKE
3. POSTAJA
Koljeno kleca od težine same,
stopalo bolno po kamenu kliže.
Pod snagom biča ubrzo se diže
Spasitelj svijeta pod diktatom krame!
I duh je viši što je tijelo niže.
Logika svijeta pred duhovnim blijedi,
a čovjek mali kada njega slijedi
već na tom svijetu Kraljevstvo dostiže!
Poniznost sama ponajviše vrijedi
kad noseć' teret slabe dršću ruke,
a pravednosti mali su izgledi.
I poznat pogled susrete sred buke.
dok u žilama njemu krv se ledi.
Majčino srce kida se od muke!
Misli Majke Terezije
1. Ako ne možeš nahraniti stotinu ljudi, nahrani samo jednog čovjeka.
2. Oni koji osuđuju ljude, nemaju ih vremena voljeti.
3. Neki ljudi uđu u tvoj život kao blagoslov, a neki kao lekcija.
4. Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.
5. Usamljenost i osjećaj da nisi voljen najveće je siromaštvo.
6. Nije važno koliko radiš, već je važno koliko ljubavi unosiš u ono što radiš.
"Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi"
7. Kako bi vratili mir, ne trebaju nam oružje i bombe. Treba nam ljubav i suosjećanje.
8. Mir započinje osmijehom.
9. Dočekujte jedni druge s osmijehom, jer je osmijeh početak ljubavi.
10. Pronašla sam paradoks. Ako nekog voliš do bola, to znači da boli više neće biti, već samo puno ljubavi.
11. Mir ne postoji. To je zato što smo zaboravili da pripadamo jedni drugima.
12. Što možete napraviti kako bi promicali mir u svijetu? Idi kući i voli svoju obitelj.
13. Nađi vremena za igru, to je tajna vječne mladosti
14.Svatko tko ti se približi neka ode od tebe bolji i sretniji.
15. Više je gladi u svijetu za ljubavlju i poštovanjem, nego za kruhom.
Majka Terezija je žena koja se je zalagala za promjenu srca, pa uz njezine misli želim svim ženama sretan sutrašnji Dan žena!
SONETI MUKE
2. POSTAJA
I drvo križa Kristu tišti rame,
trnova kruna znojno čelo para.
Čovjeka gle, ponestalo mu čara!
Orgije to su, plešu sile tame!
I ljubav sama ko da se razara,
dok patnik teške odbraja korake,
i sjaje iskre iz kapljice svake
u porama na licu što se stvara.
Ni danas nisu grede križa lake,
dok obijesni u svijetu galame
i valjaju se sred pijanstva mlake,
u svoje kolo lakovjerne mame,
šarama lažnim zavode nejake..
Koljeno kleca od težine same.
SONETI MUKE
Odlučila sam da ću kroz korizmu svakog petka i nedjelje objavit po jedan sonet Križnog puta.
1. POSTAJA
„Što istina je?!“ Pilat pere ruke,
osvrnuvši se pogleda po sali,
dok zora hladna prva svjetla pali,
a čovjek boli znoji se od muke.
Što može činit' čovjek smjeran, mali,
kad politika svemu pečat daje,
a moćnik tek za položaj svoj haje
s razbora glasom kao da se šali?!
Dok neizvjesnost u gomili traje,
žena mu javlja da se kloni tame
i pravednika smaknuti ne daje!
Poruka žene, to su tlapnje same,
fotelja čvrsto na mjestu neka je,
i drvo križa Kristu tišti rame!
