Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul* bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i svoj grad s Puntina.
Kotišina
1994.
Podno crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Kandalora
1993.
«Kandalora, zima ora!»
Bilijo se snig do mora.
U kuneti isprid kuće
glistina se tanka vuče.
U đardinu kraj Kačića
gledali smo, ko iz priče:
leden boket bilog cvića
zagrlijo anđeliće.
Bura puše, ledon diše,
u kantunu snig na smetu.
Na Potoku, na Lištunu
zaigrane grude letu!
«Kandalora, zima ora!»
pivalo se potla dugo.
Bili snig i ledno cviće
otopilo toplo jugo.
Na Potoku
1993.
Brimenice, sići, teće, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule, uz kalete.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Na lamure
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane i bolcuni,
viči, suji, žmule puni!
«Šije, šete, kurbin zete,
ukra si mi tri gazete!»
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju se sve kočete.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove.
«Šije, šete,» a od žala
friška arija od meštrala.
Mrak se fata, pasi laju,
Imoćani lamuraju.
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta i dice!
Magare gre
1994.
Šugarale, pismo, zmija,
Igrat' ću se svama i ja.
Ali mater to ne voli
jer se prošupju postoli.
„Am-salam“, po cili dan.
„Čaralo-baralo, na crtu se stvaralo!“
Na moj spas i na pic-klic,
oko jame kavalaric.
Za kavalet daska duža
ili cungalo od uža.
„Cungala se barka
Na svetoga Marka.“
Ajmo skakat na konop:
„Crvena, bila, modra“ hop!
„Galo-galino, pirus-pipino!“
„An-tan-tinu, savaraka-binu“,
sakrijmo se u zidinu!
„Magare gre!“ „Neka gre!“
„Zaveži ga tude!“
pa šta mu bude!
Krneval
1996.
«Krnevalu, grdna rano,
šta se skitaš tudan tamo,»
kroz kalete i kunete,
priko Rive, Marinete,
«od kantuna do kantuna,
da ti dadu makaruna!»
Skupi zloće, skini muke,
nosi jih do Donje luke,
do Gorinke i do Ratca,
kad si tako mudra faca!
Daj nan pisme, šale, smija,
to je dobra terapija.
Ne govori, smij se, muči,
šutnja j' zlato, to nauči!
«Makaruni nisu riči,
uzmi pinjur pa jih smiči!»
Vepric
1994.
Oči Majke, čempresi vitki,
šum vjetra, nebeske antene,
kraj plavog cvijeća brzaci pitki
bjelinom ogrću stijene.
Post je objavljen 21.03.2017. u 10:51 sati.