Sveti Petar i Pavao
Danas je blagdan dvaju najznačajnijih kršćanskih apostola Petra, Isusovog učenika i prvog pape, te Pavla, obraćenog progoniitelja kršćana, koji je širio kršćanstvo među poganima u Rimskom carstvu.
Oba su dala svoj život za vjeru i tako učvrstila temelje Crkve, jer je "krv mučenika sjeme kršćana".
Danas kad se smatra da je vrhunac sreće udovoljavanje trenutnim prohtjevima mi kršćani trebamo posvijestiti činjenicu da svako istinsko dobro zahtijeva žrtvu, za koju nas može osposobit samo predanje u Božju volju.
Života bez križa nema a s Isusom ga je lakše nositi!
Svima koji nose ime jednog od današnjih svetaca želim
SRETAN IMENDAN!
S. S. Kranjčević: MOJ DOM
Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijetom prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve, njoj što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlađe sne!
Kroz požar, koji suklja, da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
...Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mukom
Na javi i u snu,
I preplašen je trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema, taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankon joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam, na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!
SRETAN DAN DRŽAVNOSTI!!!
Sv. Ivan Krstitelj
SALOMA
Zanosno pleše Saloma djeva
uz bubanj i cimbal što zveči.
Herodu žudnja iz oka sijeva,
pripit je, ne bira riječi!
Obećava joj, ko mag iz bajke,
najtajniju ispunit' želju.
Zatraži ona, na nagovor majke,
smrt sužnju Krstitelju!
"Ah, što to rekoh?!" sad Herod veli,
al' riječ se pogazit' ne da!
I pade glava ko otkos zreli,
na pladnju Saloma je gleda.
"Napokon, evo, Krstitelj šuti!"
klikče Herodijada!
Al' kratka je sreća i na zlo sluti
kada pravednik strada!
(Mk, 6, 21 - 28)
Danas je rođendan sv. Ivana Krstitelja, koji je platio glavom svoju otvorenost, jer se usudio opomenuti Heroda što je uzeo ženu svog brata. To je svjedočanstvo o vječnom problemu kad se od nekoga traži da zataji svoje uvjerenje uime političke korektnosti!
Herod je na neki način cijenio Ivana, tog posljednjeg starozavjetnog proroka, s kojim je mogao voditi ugodne, pametne razgovore, i bilo mu je žao što ga "mora" dati smaknuti, ali se vodio strašću radi koje je kćeri svoje ljubavnice dao brzopleto obećanje.
Svim Ivanima i Ivanama koji danas slave imendan, želim da ga provedu u zdravlju i veselju!
NI SPORT NAS NE MOŽE UJEDINITI?
Žalosno je da postoje ljudi koji nam serviraju izgrede u Milanu, svastiku na Poljudu i nerede na sinoćnjoj utakmici!
To se ne može događat slučajno i nepovezano, kao došlo par mulaca, začas nacrtalo svastiku i uteklo, pa ih ni policija ne može nać.
Ili sinoćnji izgrednici znaju u kojem dijelu stadiona će operirat, a nemaju vezu na licu mista!?
Pa ako nisu zadovoljni situacijom u HNS-u (ili Mamićem), bar prema vani svi navijači moraju bit jedinstveni, a ne pravit štetu i sramotu svojoj državi!
Navodno je i francuska policija bila obaviještena o najavi nereda. Pa nikomu ništa!
A bili smo ponosni kad smo gledali druženje naših i čeških navijača, primjer svitu, i onda ovi uzurpatori sve srušili!
Žalosno i prežalosno!
SVETAC SVEGA SVIJETA
Danas je blagdan sv. Antuna Padovanskoga, rođenog Lisabonca, ali preminulog u Padovi, po kojoj je dobio pridjevak, za razliku od Pustinjaka, kojega je daleko nadmašio u popularnosti.
U mojoj bliskoj rodbini ima puno Anta: sin, pok. otac, pok. ujac, pok. svekar, svak (sestrin muž), starije sestre zet, dva nećaka, dva pranećaka, Antonija - nevjesta moje sestre, ukupno njih dvanaest, pa svima koji nisu pokojni želim SRETAN IMENDAN, a isto tako dalekim rođacima, znancima i prijateljima koji nose to ime.
U čast svecu, kojega ne časte samo katolici (sjećam se stare pravoslavke koja je postila 12. lipnja) već se njegovom zagovoru utječu i drugi, radi čega je i dobio epitet "Svetac svega svijeta," donosim popularnu pjesmu:
Ak' od Ante tražiš čuda
bič, smrt, tugu on ustavlja
napasnika goni huda
bolne krijepi i ozdravlja
Mora i kopna svaka sila
moć njegove sluša vlasti
stvari, život,uda čila
on izbavlja od propasti
Od pogibli koje spasi
od zla svaki sačuvani
kako haran njega glasi
neka kažu Paduani
Uvijek slavno hvaljen budi
u tri sopstva Bog jedini
koji taka na spas ljudi
po Antunu čuda čini.
Tekst je stari, nije u skladu sa suvremenim jezikom, ali radi tradicije se pjeva neizmijenjen.
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
Kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav
Ovim hvalospjevom želim istinsku sreću svojoj Barbari i njenom odabraniku, koji su u subotu, 4. lipnja zapečatili međusobnu ljubav i vjernost!
NEUMA, Drniš (zbor u kojem pjevam)
Na Međunarodnom natjecanju zborova u folklornoj glazbi "Adria cantat" održanom u Šibeniku, 28. svibnja 2016., Neuma je nastupom u kategoriji A7 (nacionalna folklorna glazba, veliki ženski zbor) osvojila srebrnu nagradu.
To je mali korak za čovječanstvo, ali veliki za nas jer nam je ovo bilo prvo sudjelovanje na nekom takvom događaju i prvo predstavljanje stručnjacima koji će procijeniti naš rad.
Zahvaljujemo svima koji nas prate i podržavaju, nastojat ćemo i ubuduće svojom pjesmom zaslužiti vašu pozornost.
(Eto, i to je jedna obaveza, koju sam rado prihvatila i aktivnost koja mi puno znači, ali su česte i vježbe, jer bez muke nema nauke.
Vijest sam prenijela sa fejzbuka Zbora.)
Ljeto u rodnom kraju
Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i moj grad s Puntina.
Kotišina
1994.
Podno crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Na Potoku
1993.
Brimenice, sići, teće, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule, uz kalete.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Na lamure
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane i bolcuni,
viči, suji, žmule puni!
«Šije, šete, kurbin zete,
ukra si mi tri gazete!»
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju se sve kočete.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove.
«Šije, šete,» a od žala
friška arija od meštrala.
Mrak se fata, pasi laju,
Imoćani lamuraju.
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta i dice!
Magare gre
1994.
Šugarale, pismo, zmija,
Igrat' ću se svama ija.
Ali mater to ne voli
jer se prošupju postoli.
„Am-salam“, po cili dan.
„Čaralo-baralo, na crtu se stvaralo!“
Na moj spas i na pic-klic,
oko jame kavalaric.
Za kavalet daska duža
ili cungalo od uža.
„Cungala se barka
Na svetoga Marka.“
Ajmo skakat na konop:
„Crvena, bila, modra“ hop!
„Galo-galino, pirus-pipino!“
„An-tan-tinu, savaraka-binu“,
sakrijmo se u zidinu!
„Magare gre!“ „Neka gre!“
„Zaveži ga tude!“
pa šta mu bude!
Vepric
1994.
Oči Majke, čempresi vitki,
šum vjetra, nebeske antene,
kraj plavog cvijeća brzaci pitki
bjelinom ogrću stijene.
