Makarska
1994.
Planina te na dlanu nudi,
prstima bilin more te prosi,
a ti si uvik ka cvit u kosi
borove šume, šta se budi.
Osejava
1994.
Zelena stabla, pod njima tepih smeđi,
jutarnja magla, njen veo sve je bljeđi.
Pod suncem vrelim modro se more ljeska,
Prstima bijelim na rubu igra pijeska.
Svud spokoj struji tišina što ga stvara.
Trabakul bruji, modrinu mora para.
S Puntina
1994.
Modra dubina, strma, bila stina,
puteljak uski, šum zelenih bora!
U zagrljaju kamena i mora
pučinu motrin i moj grad s Puntina.
Kotišina
1994.
Podno crvenih stina tišina caruje,
a vitar miris nosi žuke i kaduje,
i miris vrisa do mora, da liči ga od umora.
I vraća miris soli, to more kamen voli.
A unda muk i stina,
samoća, Ko - tišina!.
Na Potoku
1993.
Brimenice, sići, teće, svako jutro, svaku večer,
na Potoku, na Kantunu, sve u trci i balunu!.
Inadu se, suju, viču, jedna drugon kune sriću.
Ko je prvi jutros bijo i svoj bronzin obisijo?!
Nije lako brigu vodit i u priši fatat zgode,
oprat, skuvat, vrtle zalit, napunit sve sude vode!
Ma je draga ova trka od Kantuna do Lištuna,
Ispod kule, Marinete, niz kongule, uz kalete.
Proklet standard, televižjuni, vode ima po komodu!
Di su lipi konfužjuni kad smo išli fatat vodu?!
Aloji
1993.
Aloji zeleno-plavi na straži stoje,
cvjetovi snježno bijeli i makadamski put.
Sjećanja vraćaju mene u djetinjstvo zvjezdanog svoda,
kad nas je u večeri ljetne pratio mjesec žut.
Aloji zeleno-plavi na rubu borove šume,
a mjesec, pratilac vjerni, tajanstveno zurio u me.
Aloji zeleno-plavi, na njima srca i slova,
netko je volio nekog, pod suncem ništa nova!
Aloji zeleno-plavi na straži više ne stoje.
Netko je ukrao djetinjstvo moje!
Na lamure
1994.
«Šije, šete, šije, šete»,
odjekuje s Marinete!
«Šije, šete, oto, tuti!»
Obrazi jin zategnuti
Demejane i bolcuni,
viči, suji, žmule puni!
«Šije, šete, kurbin zete,
ukra si mi tri gazete!»
«Šije, šete!» s Marinete,
cungaju se sve kočete.
«Oto, tuti, duve, nuove!»
Od vike se tresu buove.
«Šije, šete,» a od žala
friška arija od meštrala.
Mrak se fata, pasi laju,
Imoćani lamuraju.
Ledenice
1994.
Sive, gole stine i bilo žalo, zvizdan!
Grad trepti ko izdan, vode malo.
Samo se bilobrdski ledar smantat ne da,
s Bijokova goni ploče leda, na magaretu.
Dica očima led idu, jer u njemu vidu sladoled.
Sive, gole stine i duboke ledenice,
na veseje furešta i dice!
Magare gre
1994.
Šugarale, pismo, zmija,
Igrat' ću se svama ija.
Ali mater to ne voli
jer se prošupju postoli.
„Am-salam“, po cili dan.
„Čaralo-baralo, na crtu se stvaralo!“
Na moj spas i na pic-klic,
oko jame kavalaric.
Za kavalet daska duža
ili cungalo od uža.
„Cungala se barka
Na svetoga Marka.“
Ajmo skakat na konop:
„Crvena, bila, modra“ hop!
„Galo-galino, pirus-pipino!“
„An-tan-tinu, savaraka-binu“,
sakrijmo se u zidinu!
„Magare gre!“ „Neka gre!“
„Zaveži ga tude!“
pa šta mu bude!
Vepric
1994.
Oči Majke, čempresi vitki,
šum vjetra, nebeske antene,
kraj plavog cvijeća brzaci pitki
bjelinom ogrću stijene.
Post je objavljen 01.06.2016. u 10:18 sati.