Kako sam odustala od kućnih ljubimaca
Smatram se prijateljicom životinja, iako nisam vegeterijanka.
Protivim se mučenju bilo kojeg Božjeg stvora, kao i ubijanju radi običnog užitka.
Ako ubijamo radi hrane, ili kukce radi higijene i zaštite zdravlja, to je jedna karika u lancu održavanja života, jer na kraju i nas bakterije i virusi dođu glave, ukoliko nas ne napadne neka zvijer ili čovjek-zvijer.
A što reći o kućnim ljubimcima?!
Već sam jedan post posvetila svom ljubimcu Mici, kojega je došla glave ispražnjena mesna konzerva (A čula sam naknadno da je priča ipak sretno okončana, ali se osobno ne sjećam...)
Kasnije smo opet imali mačke, međutim ni s jednom nisam uspostavila prisan odnos, tek onako, više korektan!
U međuvremenu je pas Živ (kratko-silazni naglasak), kojemu su bez problema pristupala sva djeca na Potoku, uspio ugristi moga starijeg brata, od čega sam imala noćne more bojeći se da bi ugriženi mogao pobješnjeti (slušala sam iz prikrajka priče koje nisu bile meni namijenjene).
Živ je svoj "nestašluk" platio glavom, a najvjerojatnije je bio izazvan! Izgleda da ga je moj brat malo pričepio nogom po repu, onako u prolazu!
Otada se bojim pasa (osim dobro poznatih) i često sam se iz škole vraćala kući zaobilaznim, trostruko dužim putem, tako da tu vrstu kućnog ljubimca nisam poželjela, a možda bih se na njega navikla!
Jedanput smo dobili mačku, ali sam tada imala malu kćer od nepune godine dana i nisam mogla dopustiti da maca leži na kauču pokraj nje, jer znam za slučaj infekcije oka usljed dodira mačje dlake, pa smo radi toga otuđili nesuđenu ljubimicu, na veliku žalost mog mlađeg sina. On je danima gledao prema polju nadajući se da će se mačka pojaviti!
Ipak, nabavili smo ribice i imali ih petnaestak godina. Laže tko tvrdi da zlatne ribice ne pamte, jer su se okupljale na onoj strani akvarija gdje smo ubacivali hranu. Više puta se mijenjao sastav stanovnika ribljeg "dvorca", kad su nam neke jedinke iz toplih mora ugibale, i na kraju smo imali samo crvene, potočne ribice, koje su dosta rasle, pa smo ih mijenjali u dućanu ili puštali u rijeku. Promatranje tih stvorenja stvarno djeluje umirujuće...
Ali opet nezgoda, počelo je curiti na sastavu stijenki akvarija i pobojali smo se da bi se mogla dogoditi poplava dok nismo u kući...
Ribice su odnesene u jedno jezerce u Siveriću gdje i dandanas žive, bar jedan dio njih.
Mačaka ima u susjedstvu i rado nahranim jednu koja navraća, ali obavezu držanja ljubimaca ne mogu prihvatiti.
Muž održava poneku kućicu za ptice, i to je sve!
(Ovo ispunjavam obećanje @Lastavici, a može se reć: Tko želi nađe način, a tko ne želi, nađe ispriku! Ili, bolje nikako, nego svakako!)
