SRETNA NOVA!
Čini mi se da je jučer bilo Silvestrovo 2014.
Što sam starija godine mi brže prolaze, a evo jedne prikladne pjesme koju sam sastavila 1960.
VRIJEME
Tren, koji je prošao sada
više se vratiti neće,
ni rijeka što tiho teče
u bojama prekrasnog sklada,
ni cvijet što raste rasti
neće baš kao sada,
baš nikada!
I zato sve što možeš
uradi još ovog časa,
jer vrijeme brzo leti,
ustavitt nećeš mu kasa.
Života nosi meti
sve što na putu sreta,
od mrava i sitnog cvijeta
do ljudskih masa.
SVIMA ŽELIM SRETNU 2016. I JOŠ PUNO SLJEDEĆIH GODINA!
Dopuna 1.siječnja 2016.:
Naknadno sam utvrdila da je ova pjesma objavljena na mom postu i kao čestitka za 2015., ali "od viška glava ne boli!"
Ili jutros nekoga boli od viška pića? -:)
Nas dvoje, koji smo dočekali Novu u svom domu, ne boli. Godine donose obaveznu umjerenost u piću!
Ovaj dan slavim kao zapovjedni blagdan, što je i bio, do prije tridesetak godina, pa ću otić na misu, a i po običaju kod Tomića, po treći put palit božićnu sviću za ručkom. (Palimo na Božić, svetoga Ivana i Novu godinu.)
Nevina dječica
Sutra se spominjemo nevinih žrtava koje je kralj Herod dao pobiti nebi li među njima bio i Isus.
I danas mnoga djeca stradavaju kao žrtve gladi i drugih nepravdi, a u nekim dijelovima svijeta pogibaju mali vojnici, koji nisu svjesni za što ginu i protiv čega se bore.
Zadivljujuća je briga oko novorođenčadi u bogatijem djelu svijeta (u koji spadamo i mi!), pa je smrtnost dojenčadi minimalna, ali se selekcija izvrši ranije, pa se nekima uskraćuje pravo da budu oupće rođeni, što je paradoks suvremene medicine. Radi se o tome da nam je bitno da je ubijanje skriveno od očiju javnosti, a to je pravo licemjerje, jer time samo štedimo naše osjetljive oči a ne živote, koje pokušavamo imenovati dijelom tijela žene.
Ovo je godina milosrđa, a i bez toga, nikoga ne želim osuđivati, javno mišljenje određeno komoditetom urezalo se u psihu mnogih pa je uništavanje potomka "na neviđeno" samo izvršenje prava na raspolaganje "vlastitim tijelom".To mi sliči na ono kad malo dijete pokrije lice pa misli da ga nitko ne vidi...
Znam da ovo nije "politički korektan" govor, ali radi se o bićima koja ne mogu odlučivati za sebe.
Danas je prošlo 63 godine od kad je pokopan moj mali brat, novorođenče koje je napunilo samo 15 dana, pa budući da ni tada nije bilo poštivanje života na visini moju su mater tješili da nas još dosta ima, našto je ona još više plakala. Moji roditelji nisu mogli zamislit da bi svjesno uništili začeti život i na tome sam im zahvalna.
I opet navodim priču koju je napisao STJEPAN LICE kao primjer stradavanja bića koja n ikome ništa nisu skrivila:
ALMEDINA
Na početku ramazanskog posta, u Sarajevu je, u svojemu stanu, izravno granatom pogođena, poginula Almedina, malena djevojčica kojoj, da bi pokazala koliko joj je godina, nisu bili potrebni ni svi prsti jedne ruke. Pokopana je na jednom od sarajevskih groblja, na kojima mnogobrojni svježi grobni humci, bezazleni i zbunjeni, priliježu jedni uz druge. Ime joj na grobnom znaku nije ispravno ispisano. Jednostavno, ponestala su neka od potrebnih slova. Ni godina u kojoj je poginula nije ispravno ispisana. Broj tri je potrošen. Nadomjestili su ga brojem dva. Bit će – privremeno.
Slušam tu vijest, vijest koja razdire biće, vijest izdvojenu iz niza srodnih. Kolike stotine, kolike tisuće djece na kolike okrutne načine stradavaju, i ovih dana, širom svijeta – i onog u kojem ljudi oskudijevaju i u najosnovnijem, i onog u kojem se ratuje kako bi ljudskost u što više ljudi bila poražena, i onog u kojem se obiluje nebrojenim ispraznostima, naizgled bezazlenim, a u biti podmuklim nadomjescima smisla...Koliko nevine, koliko dječje krvi natapa ovaj svijet. Kolikoj djeci ne dopuštaju da se rode, kolikoj djeci ne dopuštaju da žive. Kolikoj ne dopuštamo. Za koliku ne marimo.
Ponekad se pitam kako ovaj svijet još uopće može postojati. Ovaj svijet u kojem je komad zemlje, trenutak moći neusporedivo značajniji od čovjeka, od njegova života. Ovaj svijet u kojem je prošlost uvjerljivija, poticajnija od nade budućnosti. Ovaj svijet u kojem je sadašnjost zatrpana samodostatnošću, ohološću, površnošću i grubošću, u kojem bol tek sama sebi uspijeva svjedočiti. Ovaj svijet koji se raduje mraku samo da bi imao čime opravdati ravnodušnost svojih očiju.
Almedina, za veliku će povijest tvoje ime biti odveć maleno da bi ga spominjala. No – ne želim te time tješiti – velika će povijest će za mene uvijek biti beznačajna u odnosu na povijest tvojega života, na povijest života ma kojeg djeteta kojemu ljudi nisu dopustili da odraste, da bude čovjek – i umjesto njih.
Almedina, u dubini srca već te volim. A tek ćemo se upoznati.
(1993.)
Budući da se kod nas blagdan 28. prosinca zove Sv. Mladenci, svim Mladenima i Mladenkama želim
SRETAN IMENDAN!
Drugi dan Božića
Veliki blagdani se slave po dva dana, tako imamo Uskrsni ponediljak, Duhovski ponediljak,a blagdan sv. Stjepana prvomučenika se još zove i Drugi dan Božića.
Zanimljivo je da je i Taržanin Savao (kasnije sv. Pavao) bio nazočan pri kamenovanju đakona Stjepana, koji je u smrtnom času molio za svoje mučitelje. Sigurno je taj prizor potakao i budućeg najvećeg kršćanskog apostola na razmišljanje i bio važan čimbenik na putu njegova obraćenja.
"On umire radi vire,
mladih lita plemenita,
biše mu krunica stavljena ta."
Uz riječi ove stare božične pjesme želim SRETAN IMENDAN svim Stjepanima, Stipama, Stipicama, Štefima, Šteficama i sličnima!
BOŽIĆ 1996.
Noć je prepuna sjaja,
petardi, šarenog kiča
i ispričanih priča
dalekog, betlemskog kraja.
Veliko mnoštvo se slilo
tražeći uzbuđenja,
S licem punim čuđenja:
„Nekad je ljepše bilo!“
I, tako, snovi se ruše
sred bučne promenade.
Svečari hladne duše,
bez svjetla vječne nade
plamen djetinjstva guše
Uzalud Mamonu kade!
(O, Bože, iskru upali
da opet budemo mali!)
Po povratku iz progonstva, Božić, 1996.
U ŽELJI DA OVAJ BLAGDAN BUDE VIŠE OD BUČNE ZABAVE I DA POBUDI OSJEĆAJE ZAJEDNIŠTVA I LJUBAVI,
SVIM LJUDIMA DOBRE VOLJE ŽELIM
SRETAN BOŽIĆ !
Čudo života
U ruci mi je knjiga LITANIJE MOJIH SVETIH kojoj je autor Stjepan Lice, pjesnik i pripovjedač kršćanske orijentacije.
Crtica koju vam prenosim doista me oduševila, pa evo:
MALENI BIJELI ANĐEO
Nedavno sam na dar dobio malenu skulpturu, veliku tek toliko da se može staviti na dlan i obgrliti prstima jednne ruke. Skulpturu je izradila Sanja Fališevac, likovna umjetnica koja ne vidi i ne čuje. No njezina sljepoća i gluhoća nisu zaslijepile njezinu dušu i njezinu vedrinu. Ona gleda i sluša svojim rukama. Dodirom. Dodirom duše i tijela. Skulptura prikazuje malenog bijelog anđela, djevojčicu anđela, neki bi rekli - anđelesu. Anđeo je u neuobičajenom položaju. Prilegao je na zemlju i, oslanjajući se o nju svojim laktovima i krilima, zagledan je u nebo. Toliko je povjerenja i strpljivosti, toliko zauzetosti u njemu. Toliko povjerenja podjednako i u nebo i u zemlju. Toliko strpljivosti i zauzetosti za njih.
Anđeo se ne ponaša kao da čezne za nebom. On svojim položajem jasno pokazuje da pripada zemlji.Da mu valja biti ovdje. Uz čovjeka. I stoga, bez imalo dvojbe, iščekuje da će i nebo sići na zemlju i nastaniti se među nama. Da će sići odmah i do dna nas prožeti. Uistinu, ni anđele ni nebo nije dobro odlagati za sutra.
Uz skulpturu, koju sam dobio umotanu u celofan, bio je privezan i komadić papira. Na njemu su ispisane riječi Helen Keller, jedne od najzauzetijih žena našeg vremena, žene koja je unatoč tome što je bila gluha, slijepa i nijema, proživjela život vrijedan svakog poštovanja i, uz veliku i upornu podršku poluslijepe Anne Sullivann, stekla iznimnu naobrazbu te učinila mnogo za ljude lišene vida i sluha. "Sljepoća odvaja od stvari, gluhoća od ljudi..." - njezine su riječi.
Dok držim malenoga bijeloga anđela u svojoj ruci, dublje osjećam i razumijem snagu duše. Dok je duše, dok je anđela, čovjek nije odvojen od života. Bez duše, bez anđela, sve postaje ništa. Dušom je moguće i vidjeti i čuti i govoriti. Biti anđeo. I tek ako je to moguće dušom, bit će moguće i tijelom.
Prije no što ću poći kući, u dlan Sanje Fališevac slovo po slovo upisujem riječi zahvalnosti. Ona mi, kao da je to nešto najobičnije, odgovara srdačnim i vedrim glasom. I dok pun tišine idem kući, zahvalan sam za nevidljivi i nečujni svijet anđela koji je ovdje među nama, za anđele bez kojih ne bi bilo moguće niti tako dobro biti čovjek.
( Ovaj tekst prenosim, jer je prikladan baš u vremenu došašća, kad iščekujemo "da će nebo sići na zemlju i nastaniti se među nama" čemu može doprinijeti svatko, pa i oni koji su u nečemu prikraćeni, jer često u nevolji otkrijemo skrivene mogućnosti.)
Darovi svete Lucije
Pitala sam jednom mamu da mi ona razlog reče,
zašto djeca bogataša dobivaju dare veće?!
Vidjela sam na paketu ime znano, koje piše,
a ja sama dobila sam par kolača, ništa više!
"Drago dijete," kaže mama, "bogatom je uvijek malo
i njegovo gladno srce sve bi blago progutalo:
igračaka i kolača, tričarije raznorazne,
a police zadovoljstva ostale bi uvijek prazne!
A u srcu kad je radost i dar skromni jače sjaje,
jer od svega na tom svijetu samo ljubav vječno traje!"
Iako sam bila mala shvatila sam njene riječi,
samo ljubav i toplina od pohlepe dušu liječi.
Uz ovu davno napisanu pjesmu
SVIM LUCIJAMA, LUCAMA, LUČIMA, LUĆIMA, LUCIJANIMA, SVJETLANAMA, SVJETLANIMA i nositeljima sličnih, svjetlosnih imena
ŽELIM SRETAN IMENDAN!
Jutros sam posijala pšenicu!
Adventska noć
U noći adventskoj
Očistite svoje sobice, zidove obijelite,
U postelje stavite nove slame
I čiste navlake:
U peći nek tinja vatra
I širi ugodnu toplinu,
Jer stižu hladni vjetrovi
Donoseć snijeg i sive oblake.
I kad vam sred noći studene i mračne
Neko pokuca na vrata skoro nečujno,
Bojeć se, da se nezvan ne narine,
Bio to prosjek, siromašak, starac,
Ili, putnik bijedni iz zemlje daleke,
O, primite ga, dajte mu večeru toplu
I krevet čisti- bez stanarine!
Čitavu noć budite mirni
I samo molitvom toplom
Prekidajte zimske noći tišinu:
Jer možda…
Možda ćete, draga braćo,
Tu malu pomoć i neznatnu ljubav
U ovo vrijeme adventsko
Iskazati Kristu gospodinu.
Aleksa Kokić, 1913. - 1940.
Ovom pjesmom vojvođanskog, hrvatskog pjesnika, svećenika Alekse Kokića doprinosim adventskom ugođaju na svom blogu.
Molitva ( ususret Božiću)
Poravnaj staze koje vode k Tebi,
nek ulegne se svaka neravnina
i ispuni se svaka udolina
da s pravog puta odlutali ne bi!
Uklonit daj nam iz srca taštinu,
vrednota lažnih zov sirenski svijeta,
u tihoj noći da ništa ne smeta
Božiću pružit zaklon i toplinu!
U ponoć, dokle tvoja zvijezda sija
i pjev se ori radosni anđela,
po cijeloj Zemlji nek jekne: GLORIA,
a širom naših gradova i sela
zavlada radost, mir i harmonija,
i ljubav vječna iz božićnog vrela!
SVETA BARBARA, uz današnji blagdan
Kao i kod tolikih drugih svetaca i mučenika iz prvih kršćanskih vremena, tako i kod svete Barbare moramo priznati da znamo jako malo pouzdanoga o njezinu životu i smrti, već smo upućeni na kasnije nastale legende koje su se plele oko njezina lika. Pri tom je, također, dobro imati na pameti ono što kaže Hans Himmeler, koji je napisao veliku knjigu o svecima, da vjera ima drugo vrednovanje nego razum. Vjera u moćni zagovor svetaca uvrstila je svetu Barbaru medu 14 velikih pomoćnika u nevoljama. Kršćanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliko je tu svetu djevicu štovao mladi poljski svetac sv. Stanislav Kostka i osjetio njezin moćni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju anđela, od kojih ga je jedan i pričestio, jer njegov stanodavac, fanatični protestant, nije dopustio pristup katoličkom svećeniku u svoju kuću.
Seljaci zazivaju sv. Barbaru za nevremena protiv groma. Njoj se utječu i rudari koji su, radeći pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci i to ne samo katolici već i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca.
S blagdanom Svete Barbare povezani su i neki adventski običaji. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje opet siju pšenicu tek na blagdan sv. Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odrežu na blagdan sv. Barbare grančicu s trešnje, stave je u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta. Tako je sveta Barbara jedna od adventskih glasnica koja nam naviješta Božić, dan u koji je procvao najljepši cvijet na stablu čovječanstva, Isus Krist. To je već naviješteno u Starom zavjetu od proroka Izaije: »Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena« (Iz 11,1).
I sveta Barbara divan je cvijet koji je procvao na stablu kršćanstva. Legenda pripovijeda je bila kćerka Dioskorusa, bogatog trgovca purpurom u gradu Nikomediji u Maloj Aziji. Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala učiniti oboje: tri prozora, da je podsjećaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeća na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao je na muke. Kako je Bog čudesno iscijelio njezine rane, otac ju je ponovno predao sucima i sam je ubio vlastitom rukom.
Neki misle da je, po svoj prilici, poginula za svoju vjeru god. 306., a iz mučeničke smrti i sv. Barbare i tolikih drugih mučenika izrastao je život i snaga duha koja nadvladava svako progonstvo. Vjerujemo da se pobožni kršćanski osjećaj ne vara zazivajući u pomoć svetu Barbaru. U likovnoj umjetnosti ovjekovječio je sveticu prekrasnom slikom H. Holbein stariji.
(Preneseno sa stranice Laudato hr.)
SVIM BARBARAMA ŽELIM SRETAN IMENDAN!
Iskre, razmišljanja u došašću
U gustišu sivom
staza bezizlaza,
u prsima čvor!
Ti svjetlošću živom
moja si oaza,
utjehe izvor!
Kad čujem melodiju riječi
natopljenu bujicom duše
moji se temelji tresu.
Ja dršćem, i letim, i plačem
što do dna ne mogu sići.
Uronjena u ljepotu slutim
da strana postoji druga,
a ja joj ne mogu prići.
Pustinja,
vjetar,
zrno pijeska u kosi.
Sparušena riječ na usnama,
gluhe uši bešćutnika,
tražim rame za plakanje.
Neuslišana
riječ zapela u grlu.
Istisnu suzu.
Može li kiša suza
potrošiti oblake
da zasja sunce?
Može li moj pogled
pročišćen tugom
proniknuti tajnu?
Mogu li kroz privid propasti
i zatvorenost školjke
ugledati biser?
O, Bože neshvatljivi,
budi ojađenoj duši
izvor utjehe!
(Pjesme nastale od 1995. do 2000.)
