U gustišu sivom
staza bezizlaza,
u prsima čvor!
Ti svjetlošću živom
moja si oaza,
utjehe izvor!
Kad čujem melodiju riječi
natopljenu bujicom duše
moji se temelji tresu.
Ja dršćem, i letim, i plačem
što do dna ne mogu sići.
Uronjena u ljepotu slutim
da strana postoji druga,
a ja joj ne mogu prići.
Pustinja,
vjetar,
zrno pijeska u kosi.
Sparušena riječ na usnama,
gluhe uši bešćutnika,
tražim rame za plakanje.
Neuslišana
riječ zapela u grlu.
Istisnu suzu.
Može li kiša suza
potrošiti oblake
da zasja sunce?
Može li moj pogled
pročišćen tugom
proniknuti tajnu?
Mogu li kroz privid propasti
i zatvorenost školjke
ugledati biser?
O, Bože neshvatljivi,
budi ojađenoj duši
izvor utjehe!
(Pjesme nastale od 1995. do 2000.)
Post je objavljen 01.12.2015. u 15:08 sati.