U ruci mi je knjiga LITANIJE MOJIH SVETIH kojoj je autor Stjepan Lice, pjesnik i pripovjedač kršćanske orijentacije.
Crtica koju vam prenosim doista me oduševila, pa evo:
MALENI BIJELI ANĐEO
Nedavno sam na dar dobio malenu skulpturu, veliku tek toliko da se može staviti na dlan i obgrliti prstima jednne ruke. Skulpturu je izradila Sanja Fališevac, likovna umjetnica koja ne vidi i ne čuje. No njezina sljepoća i gluhoća nisu zaslijepile njezinu dušu i njezinu vedrinu. Ona gleda i sluša svojim rukama. Dodirom. Dodirom duše i tijela. Skulptura prikazuje malenog bijelog anđela, djevojčicu anđela, neki bi rekli - anđelesu. Anđeo je u neuobičajenom položaju. Prilegao je na zemlju i, oslanjajući se o nju svojim laktovima i krilima, zagledan je u nebo. Toliko je povjerenja i strpljivosti, toliko zauzetosti u njemu. Toliko povjerenja podjednako i u nebo i u zemlju. Toliko strpljivosti i zauzetosti za njih.
Anđeo se ne ponaša kao da čezne za nebom. On svojim položajem jasno pokazuje da pripada zemlji.Da mu valja biti ovdje. Uz čovjeka. I stoga, bez imalo dvojbe, iščekuje da će i nebo sići na zemlju i nastaniti se među nama. Da će sići odmah i do dna nas prožeti. Uistinu, ni anđele ni nebo nije dobro odlagati za sutra.
Uz skulpturu, koju sam dobio umotanu u celofan, bio je privezan i komadić papira. Na njemu su ispisane riječi Helen Keller, jedne od najzauzetijih žena našeg vremena, žene koja je unatoč tome što je bila gluha, slijepa i nijema, proživjela život vrijedan svakog poštovanja i, uz veliku i upornu podršku poluslijepe Anne Sullivann, stekla iznimnu naobrazbu te učinila mnogo za ljude lišene vida i sluha. "Sljepoća odvaja od stvari, gluhoća od ljudi..." - njezine su riječi.
Dok držim malenoga bijeloga anđela u svojoj ruci, dublje osjećam i razumijem snagu duše. Dok je duše, dok je anđela, čovjek nije odvojen od života. Bez duše, bez anđela, sve postaje ništa. Dušom je moguće i vidjeti i čuti i govoriti. Biti anđeo. I tek ako je to moguće dušom, bit će moguće i tijelom.
Prije no što ću poći kući, u dlan Sanje Fališevac slovo po slovo upisujem riječi zahvalnosti. Ona mi, kao da je to nešto najobičnije, odgovara srdačnim i vedrim glasom. I dok pun tišine idem kući, zahvalan sam za nevidljivi i nečujni svijet anđela koji je ovdje među nama, za anđele bez kojih ne bi bilo moguće niti tako dobro biti čovjek.
( Ovaj tekst prenosim, jer je prikladan baš u vremenu došašća, kad iščekujemo "da će nebo sići na zemlju i nastaniti se među nama" čemu može doprinijeti svatko, pa i oni koji su u nečemu prikraćeni, jer često u nevolji otkrijemo skrivene mogućnosti.)
Post je objavljen 17.12.2015. u 19:44 sati.