PROSVJED
Poslanica Blogonarodu!
Poštovani blogonarode!
Prije nekog vremena jednoj od nas jer je u nekim svojim fazama dala u potragu za nekim imaginarnim likom, ovdje na ovim stranicama prijetilo da će biti prijavljena svom poslodavcu, nitko od vas izgleda nije shvatio tu prijetnju ozbiljno jer nitko nije osim mene reagirao na isto.
Da budem iskrena ni ja nisam to shvatila naročito ozbiljnim jer sam mišljenja da osoba od koje su dolazile prijetnje laprda bez veze.
Međutim sada se događa da jedna od nas ima probleme zbog pisanja na blogu, i to ne bezazlene probleme, zato vas sve skupa molim da bez obzira na naše podjele damo svi zajedno bezrezervnu podršku našoj dragoj Durici, ovo je nešto što se tiče svih nas i svakoga pojedinačno, jer svako od nas mora dignuti svoj glas protiv suspendiranja prava na slobodu govora.
Obzirom da mene čita ipak ograničen broj blogera budite slobodni na vašim blogovima prenijeti informaciju o ovome.
Pokažimo Durici i svima nama da ni ona niti bilo tko kome se nešto tako dogodi neće ostati sam.
Evo, pridružujem se podršci @Durici i svima koji imaju problema zbog iznošenja svog mišljenja, koje vrijeđa nečiju sujetu!
Sveta Kata
Katarina Aleksandrijska
Svetica Mučenica Djevica
Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris.
Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri monoteističke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.
Evo, prenijela sam sa stranice LAUDATO hr. što piše o današnjoj svetici, a još ću dodati nekoliko izreka vezanih uz pučko štovanje sv. Katarine Aleksandrijske.
SVETA KATA, SNIJEG NA VRATA!
SVETA KATE, PRIPECI VATRI GNJATE!
SVETA KATE, ŠTA SI ZAPRIŠILA,
JOŠ ME MAJKA NIJE OPREMILA!
Ova potonja je vezana za nekadašnji običaj da se u predbožićno vrijeme, advent ili došašće, ne svadbuje, kako bi se što sabranije pripremali za Božić, pa su vjenčanja i svadbe morali biti obavljeni do sv. Kate.
Uz ovaj tekst želim
S R E T A N I M E N D A N svim Katama, Katicama, Katarinama, bračkim Rinama i sl. a posebno
ako ima koja blogoprijateljica :))) s tim imenom! (Kate, napravi barem rožatu, to ti je na brzinu!)
Sastanak
Kitica cvijeća kraj moje kuće,
posljednji pozdrav cvjetni pred svetu Katu,
i snijeg će, kažu za koji dan,
a u mom vrtu "volunjske oči" cvatu.
I sitno cvijeće ivančici slično,
u ovo doba baš neobično!
Sastala se jesen i ljeto vruće
u cvjetnjaku
kraj moje kuće.
Vukovar
PUSTINJA
Moj narod i ja hodamo pustinjom,
zavezani žicom, s čavlom u glavi,
u koloni tri po tri.
Možda ću pod uskovitlanim pijeskom
prepoznati put popločan krvlju,
krikovima rastresen?
Ne bojim se,
jer tko je kročeći pustinjom
svoj narod gledao, smrti se ne boji.
Smrt ukapava munju u svako zrno
pijeska,
i zrno pijeska bljesne nekom svetom
javom.
Pustinjska olujo, sudbino moja,
zatrpaj naše duše
svibanjskim ružama,
jer ne plaši me smrt u pustinji,
već pustinja u smrti!
Rosa Petković, zbirka "Tri po tri", Engelsdorfer Verlag, Leipzig 2015.
Na ovaj dan, uoči spomendana Vukovara, odlučila sam se za pjesmu iz zbirke svoje prijateljice, koja me je posebno dirnula!
Sonet o prolaznosti
Kasna je ova jesen neobična
kad sunce srebrn sjaj na zemlju toči.
I premda hladne zvjezdane su noći
blagost je danja žarkom ljetu slična.
Al ipak staro lišće mora pasti,
užurbano se sa stabala truni,
preljeva žarkih pejsaži su puni,
u pravo vrijeme životom će cvasti.
I moja duša često bljeskom sine,
iako život neumitno teče.
Dok ćutim sreću gledam u visine!
Kad prolaznosti žalac srce peče,
ja molim tada da me tuga mine,
na mojoj stazi trag nek bude sreće!
U Osmini mrtvih
Što više vrijeme prolazi sve više mojih znanaca i prijatelja nestaje sa životne scene. Sasvim normalna stvar ali čovjeku je teško prihvatiti da neke ljude više ne može sresti u ovom životu.
Danas će biti posljednji ispraćaj Marije Jeline, kako smo je svi zvali. Bila je jedina kći majke udovice, koja se je odlično nosila s nesrećom samohrane majke šestero djece, bez ikakvih stalnih prihoda.
Uvijek je bila vedra i nasmijana, a njenu vedru narav je naslijedila i kći. Sjećam se večeri kad bi ostala sa mnom i mojom pok. sestrom, te bismo zaspale sa osmijehom na njezine šale, a i kasnije, kad bi se susrele, uvijek je imala poneku šaljivu pjesmicu...
Međutim kad je ostala udovica Marija se "dala po tuzi", kako bi rekli naši stari, što ju je odvelo u izolaciju iz koje je nisu uspjeli izvući ni njezini najmiliji.
Kad sam je susretala nakon presudne prekretnice u njenom životu nisam mogla prepoznati onu šaljivu osobu iz mladih dana!
Ostaje mi samo da reknem: POKOJ JOJ DUŠI!
Odgovor Glasa koncila jednom čitatelju
Glas Koncila 43 (2157) | 25.10.2015.
Naši razgovori
Smije li na pričest onaj koji lažno optužuje?
Moje pitanje je vezano za knjigu koja se zove »Knjiga istine«, odnosno više za one koji se smatraju sljedbenicima nauka te knjige. S obzirom na to da se u knjizi širi nauk po kojem je sadašnji poglavar Katoličke Crkve papa Franjo zapravo Antikrist, odnosno onaj koji ima uništiti Crkvu koju je Krist utemeljio, zanima me smiju li, mogu li ljudi koji čitaju tu knjigu i slijede njezine ideje primiti pričest na misi? Jesu li svojim uvjerenjem po kojem je papa Franjo zapravo Antikrist ušli u područje šizme (shizme – odjeljenja), odnosno u područje hereze (krivovjerja), te je samim time njihov pristup pričesti upitan?
Naime, neki sljedbenici tih ideja su katolici koji redovito pohađaju svetu misu i idu na pričest pa mislim da bi bilo korisno u tom smislu upozoriti i svećenstvo, a osobito župnike, na opasnost toga učenja za vjerski život njihovih župljana s obzirom na to da taj nauk nije službeno odobren i da se biskup Uzinić vrlo negativno izrazio o samoj knjizi.
Čitatelj Damir
Crkva se kroz cijelu svoju povijest suočavala s lažnim proroštvima i raznim prorocima i proročicama koji su izmišljali, fabulirali i sebi umišljali da su u dodiru s božanskim, a neki da im se izravno obraća sam Bog, Isus, Majka Božja ili neki od proroka. Svi takvi samozvani proroci tvrdili su da imaju neku posebnu poruku, ali ipak na kraju sami sebe raskrinkaju, no prava je šteta što i neki vjernici – ponajprije zbog osobne nesigurnosti i nesnalaženja, ali moguće i zbog svoje oholosti i umišljenosti – počinju prihvaćati njihovo lažno, neprihvatljivo, zbunjujuće učenje. Umjesto da se oslone na katolički nauk, umjesto da se savjetuju sa svojim župnikom ili drugim dušobrižnikom, »istinu« traže s tim »prorocima«, pa često i iz neznanja mogu i sami upasti u krivovjerje. Čudno je i neprimjereno da je i nekim vjernicima danas prihvatljivo ružno govoriti o papi Franji. Pritom se neki širitelji neistina pozivaju na Malahijino proroštvo, koje tumače kako njima odgovara. O Malahijinu proroštvu Glas Koncila je pisao i u godini izbora pape Franje (vidjeti GK 12/2013). Istodobno dok se u katoličkim redovima pobuđuju i šire sumnjičenja, neki – za koje to ne bismo ni očekivali – o papi Franji pišu u vrlo pozitivnom svjetlu.
No u kontekstu Vašega pitanja važno je reći kako odavno o papama i njihovim imenima, kao i o završetku svijeta, postoje razne legende i priče koje nemaju veze s vjerom ili pravovjerjem. Jedna od njih je i ona koja govori o tome da će se posljednji rimski biskup (papa) zvati »Petar Rimski«. Nakon njega bi trebao uslijediti Sudnji dan, a to se proroštvo pripisuje Ircu sv. Malahiji (rođen je 1094., a umro 1148.), po kojemu se i zove »Malahijino proročanstvo«. Malahija je bio nadbiskup Armagha i jedan je od najvećih reformatora Crkve u Irskoj, a oko njega su se ispreplele razne legende, pa tako i ona da je mogao proricati budućnost i predviđati buduće događaje, među kojima i svoju smrt 2. studenoga 1148. Svetim je proglašen samo 42 godine nakon smrti. I tako su iznikla »Malahijina proroštva«, koja su zapravo tobožnje istine te nemaju veze s pravom istinom o papama i njihovim imenima. Smatra se da je ta proroštva sastavio zapravo Arnoldo Wion, benediktinac, zloupotrijebivši ime toga irskoga svetca.
Kao što je sada čak i redovničko ime zloupotrijebila navodna redovnica koja to nije – samoprozvana »Marija od milosrđa«, Irkinja. Na njezine je laži u takozvanoj »Knjizi istine« reagirala Dublinska nadbiskupija i nadbiskup Diarmuid Martin, koji su objavili priopćenje zbog tih njezinih lažnih »viđenja i proročanstava« 15. travnja 2014. Priopćenje je nadbiskupija objavila da bi vjernicima odgovorila na njihov zahtjev za pojašnjenje o »autentičnosti tobožnjih viđenja i poruka koje je primila osoba koja samu sebe naziva 'Marija od Božjega milosrđa' i koja možda živi u Dublinskoj nadbiskupiji«. »Nadbiskup Diarmuid Martin želi izjaviti da te poruke i navodna viđenja nemaju crkveno dopuštenje i mnogi tekstovi u proturječju su s katoličkom teologijom. Te poruke ne smiju se promicati ni upotrebljavati u udruženjima Katoličke Crkve.« Toliko o »Knjizi istine« i njezinoj vjerodostojnosti piše dublinski nadbiskup.
No kako su na ta lažna učenja i »proroštva« nasjeli i neki vjernici u Hrvatskoj, da bi razjasnio stvar i upozorio na pogubnost širenja toga pogrješnoga nauka, na svom je profilu na Facebooku reagirao dubrovački biskup Mate Uzinić, koji je jasno upozorio da su se svi oni sami isključili iz crkvenoga zajedništva: »Poštovani prijatelji, kad sam svojevremeno ustvrdio da će se i papi Franji Cvjetnica sa svojim 'Hosana' pretvoriti u Veliki petak sa svojim 'raspni', nisam ni slutio da će taj 'raspni' dolaziti od onih koji se predstavljaju kao dobri i pobožni katolici, a upravo to se događa po onima koji su povjerovali u laži tzv. Knjige istine, koja nije ništa drugo doli laž kojom otac laži, Sotona, želi zavesti i zavodi vjernike i učiniti ih sredstvima svog zavođenja. Prije samo nekoliko tjedana slušali smo u nedjeljnoj liturgiji Gospodina kako nam govori: 'Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: Ja sam i: Vrijeme se približilo! Ne idite za njima.' (Lk 21, 8). Molit ću se za sve one koji su se dali zavesti, a neki od njih su postali i zavoditelji, da se vrate u crkveno zajedništvo iz kojeg su se sami isključili (usp. kan. 1364, § 1), a tim i Istini koju papa Franjo navješćuje i svjedoči, kao što su je navješćivali i svjedočili njegovi prethodnici.« Svi oni koji su nasjeli na te tvrdnje »Knjige istine« i počeli ih uvažavati, a možda i širiti, morali bi se ispovjediti, priznati svoj grijeh, za njega se pokajati i izvršiti pokoru, jer u protivnom ne smiju na pričest.
(Veseli me što sam od samog njegovog biskupskog ređenja prihvatila Uzinića za "svoga" biskupa!
Svaki od nas ima pravo na svoj izbor omiljele osobe, bez pretenzija da ikoga proglašava lažnim, ako to nije očito! Meni je, naprimjer još uvijek papa br.1 IVAN XXIII, ali i svi poslije njega su dosljedni i dostojni pape.)
