"Što god učinite...meni ste učinili!"

U noći od 16. na 17. o.m. prošle su 24 godine od našeg napuštanja stalnog boravišta pred najezdom agresora.
Ratu se nismpo nadali, pa nismo znali ni gdje je sklonište, a odnijeli smo sobom najnužniju odjeću. Spremila sam nešto samo za sebe i mlađu djecu jer su se muž i starija kći rugali sa mojim pripremama, a mene je bilo sram tražit sklonište kod živog oca obitelji, koji za to nije mario, dok nisu zafijukale granate! Nije vjerovao da se druga strana temeljito priprema za obračun s hrvatskom državom.
Nikad neću zaboraviti onu noć, koja se je duboko usjekla u naše duše, pogotovo u dječju psihu...
Ujutro su nas primili nepoznati ljudi, kasnije smo išli privremeno kod rodbine, nadajući se da ćemo do Svisvetih svojoj kući.
Zahvaljujući državnoj i međunarodnoj skrbi (RH,UN, Caritas, Crveni križ) proveli smo pune četiri godine u relativnoj sigurnosti u hoterlima "Solaris", ali nismo bili pošteđeni čestih odlazaka u sklonište. U Šibeniku su se kuće rušile i ljudi ginuli.
Moj muž je bio angažiran u hrv. vojsci, ne na frontu ali često u obilascima rubnih područja kao što je Moseć, Pakovo selo, Umljanović i sl.
Stariji sin je kao student također bio u vojsci, doduše, kratko, a ja, po prirodi optimistična, nisam strahovala da će poginuti, nego mi je najveća briga bila da će otupjeti u susretu s ratnim strahotama. (A nije!) Tek sam kasnije saznala u kakvoj "gabuli" je bio.
No čula sam optužbe da smo mi "Vlaji" donijeli nered u hotele, da smo im pokvarili turističku sezonu, i često smo se morali osjećati kao građani drugog reda, a bilo nas je svakakvih, kao i među domaćima, međutim generaliziranje i lijepljenje etiketa omiljeli je hobi sitnih duša.
Najteži moment mi je bio kad sam saznala za pogibiju 27-godišnjeg nećaka Marija, u kojega su neprijatelji pucali iz zasjede.
Zašto ovako iscrpno pišem o nekom prošlom vremenu?
Sad je u Europi izbjeglička kriza. Ljudi masovno bježe iz zemalja Bliskog istoka iz različitih razloga. Putovanje u neizvjesno (ne zna se dokuda će stići!) je iscrpljujuće, ponekad i po život opasno. Vjerujem da većina bježi od rata i teškog siromaštva, a sigurno ima i avanturista, sanjara koji idealiziraju Zapad, i ne daj Bože, prikrivenih mutikaša i terorista. Ali, nikome se na licu ne vidi tko je. Ne smijemo etiketirati!
Uloga države je da osigura djelotvornu kontrolu, a ostali nek se čuvaju naklapanja i sumnjičenja, koja su češća kad se radi o ljudinma druge rase, vjere ili nacije.
Smiješna mi je izjava nekog mađarskog političara po kojoj oni bodljikavom žicom štite kršćanstvo!!! Ma, koje kršćanstvo!? Je li ono kad žderu i loču za blagdane a žive kao da Boga nema! Prigovaraju da će nas preplaviti muslimani jer imaju puno djece, kao da ikome netko brani otvorenost prema životu!
Istinski kršćani ne bi smjeli zaboraviti da se je Isus očitovao ženi Samarijanki, da je ispričao kako su kraj ranjenika prošli svećenik i levit bez zaustavljanja, a zaustavio se i zbrinuo ga Samarijanac (Samarijance su pravovjerni Izraelci prezirali), da je naš Učitelj na riječi rimskog satnika "...samo reci riječ i ozdravit će sluga moj!" bio zadivljen vjerom koju nije našao među Izraelcima...Neki će, možda, naglasiti da je Isus oživio Lazara i prema njegovoj obitelji osjećao veliko prijateljstvo, da je plakao nad propašću Jeruzalema. Istina, ako ne volimo one koji su nam krvno i na drugi način bliski uzalud plačemo za gladnima u Africi, ali domoljublje, vjerski zanos, privrženost svojoj kulturi su pozitivni samo dok cijenimo i druge, a biti čovjek je zajedničko za čim svi trebamo težiti. Neće nas spasiti zidovi i oružje nego ljubav i pouzdanje u Boga. Žalosno je da mnogi kršćani slabo vjeruju u moć molitve, molitve kojom, nakon što smo učinili sve DOBRO što je u našoj moći, sudbinu predajemo u Njegove ruke, a ne molitva kao uslužni servis, pogađanje s onim, koji jedini zna što je za naše spasenje! U ovoj izbjegličkoj krizi polažemo ispit, pa dokažimo da kod nas ne vlada KRIZA DUHA!
Žalosno je što se i ova situacija koristi za predizborna prepucavanja umjesto da se ujedine sve političke snage za osiguranje sigurnosti i uvjeta za humane postupke!
I na kraju, vjera bez dobrih djela je mrtva, a Isus kaže da što giod učinimo jednom od braće njemu činimo!

18.09.2015. u 12:21 | 23 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2015 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (6)
Veljača 2024 (2)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (4)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (4)
Rujan 2023 (2)
Kolovoz 2023 (2)
Srpanj 2023 (3)
Lipanj 2023 (2)
Svibanj 2023 (3)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (5)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (4)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (2)
Rujan 2022 (1)
Kolovoz 2022 (1)
Lipanj 2022 (5)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (6)
Ožujak 2022 (2)
Siječanj 2022 (1)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (2)
Kolovoz 2021 (3)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (5)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (4)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (8)
Ožujak 2020 (8)

Opis bloga

Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić