Ovo mi se svidjelo
Grozničavo iščekivana i medijski strasno najavljivana snježna kataklizma u metropoli, koja je naposljetku jedva dosegnula gornji rub đona mojih gležnjača, ipak me utjerala u javni prijevoz. Točnije, učinila je to moja ženica Jelica zabranivši mi, onoga sudbonosnog jutra kad se snijeg »počeo hvatati«, da na posao idem autom. Bilo je to više zbog auta no zbog mene, ali... svako zlo za neko dobro!
Povratak u bus i tramvaj suočio me sa životom, »onim stvarnim«, kako voli reći moja punica, uvjerena da se mi šoferi svi vozimo kao ministri, u pratnji vozila s rotirkama. Rijetka vožnja javnim prijevozom u meni uvijek probudi mladca, sjećanje na dane kad se mjesto moralo prepustiti starijima pa i ne pomišljam sjesti, previđajući da sam i ja postao starija tramvajsko-autobusna polovica. A ne bih ni imao gdje sjesti jer su sva mjesta već zauzeli. I stari, i mladi, i svi... s mobitelskim pločicama u ruci! Svi nešto prebiru prstima, prevrću, stišću po zaslonima ne puno manjima od prvih televizora... Nisam pravo ni kapu skinuo, a u tramvaj već ulaze novi putnici i odmah mlada djevojka, još sasvim zamotana u šalove kao kći ISIL-ova europskog krila, već izvlači svoju »tablicu« i hitno prstom »plete« po njoj. I desno, ona gospođa mojih, najboljih godina, i ta »maše« i klikće na svoju svjetleću spravicu. A jedan tamo, bradati student, već ušančen u sjedalici kao da je u nacionalnoj knjižnici, taj po nečemu tipka desetoprstno! Valjda je to tablet... Osjetih se gotovo krivim što i ja nemam »pametni telefon«, što nisam izvukao makar novčanik ili rokovnik da odglumim tu čudesnu spravicu koja život znači. Kao da se švercam, kao da nemam karte, tako sam jadan bio!
U busu sve opet isto, osim mene koji sad već razmišljam: sve su to komunikacijske spravice, to što drže u rukama... Valjda su svi ti namrgođeni i zakopčani ljudi (»prisilno prevoženi«) inače društveni, nasmijani i veseli? Mora da jesu kad se tako revno dopisuju i komuniciraju? Ili... ugledah jednu kojoj po ekranu padaju neki »bombončići«? Ta se, izgleda, samo igra... Ona druga, valjda školarka, drži svoju »mobitelsku lopaticu« s dva palca kao ogledalo, možda se ipak samo dotjeruje... Evo, neki se i smiješe, svome mobitelu naravno, »nedajbog« meni u busu! Tako i svoj pripremljeni smiješak nemam kome odaslati. U gužvi, a mukla tišina. Konačno začuh, na drugom kraju busa, glas neke bakice o »snježnoj pošasti« i »kak bu ga još tol'ko napadalo da se bu vidla samo katedrala«. Začas i ugledah bakicu jer svi kojima nije do razgovora učas stvoriše prazninu oko nje i još dublje zabiše noseve u mobitele, »ajfone«, »ajpode« i sve druge »ajmemeni« naprave.
I baš u tom trenu shvatih da bus već neko vrijeme stoji. Dugo i neplanirano. Osjetiše to i neki »mobitelizirani« pa se prvo počeše dizati pogledi, pa cijele glave, konačno i glasovi...
– Što je sad ovo, opet neki zastoj?
– Pa da, kad nema Bandića, ništa ne funkcionira!
– Zašto stojimo? Evo... izgubio mi se i signal!
– Ma taj gradski prijevoz, pose... To nije prijevoz, to je stajanje! I još da ga toliko plaćam? Nisam lud, švercat ću se i dalje!
– Baš! A više nam ne daju ni da mobitelom platimo kartu! Pa kako misle da ću je kupiti...
– Tako da dođeš do mene, ti momak! – ugledasmo vozača spremnog za izlazak iz busa. – Pa uz kartu možeš dobit i lopatu, kad ovako zapnemo u snijegu na uzbrdici! I ti, i drugi! Dobro bi vam stajala!
– Ne treba im, gospon vozač! – konačno bakica (i ja s njom) dočeka živu riječ. – Svi već imaju te svoje »lopatice« u koje zure, mogli bi s njima, kol'ke su, očistiti i breg i Zabreg!
(Preneseno iz Glasa koncila, kolumnist V.Dunižarić)
