Maslina je blagoslovljena
Deblo joj prstastim korjenom
čvrsto se zemlje drži,
grane joj tamne, čvornate
podnevno sunce prži.
Iz zemlje rađajuć raspukle
nebu prinosi žrtve,
u kapele hladu sjenovitom
lumini gore za mrtve.
Ti drvo si blagoslovljeno,
goriš zelena i suha,
i s koljena na koljeno
znamen si mira i kruha.
(1994.)
Uje
Uvik je mater govorila
da francusko uje nije pravo,
da ružno vonja i stugu stvara,
a naše, domaće, da je zdravo.
Sićan se, kad bi ga izlila iz boce
i ostavila da se do kraja cidi,
jer svaka kapja zlata vridi,
zlata od sunca, pota i žuja,
skrivena lipota
domaćega uja!
(1997.)
Nadahnuće
Opet je svjetlo danje
obasjalo moje pute,
opet mi pružaš ruku,
opet se uzdam u Te.
Umorne moje su noge,
sumorne misli me muče,
Ti budi moja snaga
i moje nadahnuće!
Od Tebe primam sve dane,
daj da ih Tebi predam,
da Tvoje misli mislim
i Tvojim duhom gledam!
U bespuću ruku ću pružit
bratu, što gladuje, zebe,
ljubav će srce okružit,
u meni vidjet će Tebe!
(Zaboravljena pjesma iz 1993.)
Ganuće vukovarskim žrtvama silovanja
JA UMIREM OD STIDA
Ja umirem od stida
nad slikom patnje vaše,
dok preko gorke čaše
vaša se žuć prelijeva,
i dok pred mladošću vašom
očajna raka zijeva,
tko vaše rane vida!?
Ja umirem od stida
nad slikom patnje vaše,
i smrt, što kosom maše,
vama utjehom sijeva,
pa možda mrzite život
dok pijan mučitelj pjeva,
a vaša duša rida.
Ja umirem od stida
dok sitne boli me peku,
i puštam da suze teku
ne bi li nepravde sprale,
dok mučitelj tijela vam kida,
vi, očajne kćeri i majke,
ja umirem od stida!
Ovo sam napisala 1992. kad su bila silovanja u Bosni. Sramila sam se svoje kuknjave zbog daleko manjih problema, a taj osjećaj je ponovo oživio sinoć kad sam gledala film o silovanim Vukovarkama, koje nisu zaštićene od susreta sa nekažnjenim zločincima, pa sam objavila ovaj post.
Jesen
Promatrali smo opijeni
vatrene boje jeseni.
Sa obje strane našeg puta
prostirka meka, plameno - žuta.
A sunce, što zađe na zapad istom,
mahnulo nam je zlatnim kistom.
Čempresi tamni upinju grane
čekajuć sunce da opet grane,
da kao slikar maštovit, zanesen,
svjetlošću svojom oslika jesen!
(Rima "jesen - zanesen" nije baš nova, ali mislim da je na pravom mjestu, jer doživljaj je stvaran, jedna jesenja šetnja 1993.)
Slabost na dar
Kad se stegne srce, kad se duša stiša,
kad beznađa tama moju dušu kuša,
nek čini da padne blagotvorna kiša
Onaj, koji pomno svaku strepnju sluša!
Iz očiju suze nek kaplju u tami,
nek natope grudi milošću što traje,
samo kad Bog i ja drugujemo sami
shvaćam da je sretan onaj koji daje.
Kako često shvaćam, al živjet ne mogu
vjeru, ljubav, nadu što životom cvjeta,
ko dar svoju slabost prinijeti ću Bogu,
da mi bude jakost u pustinji svijeta!
(1993.)
Skica o Mihovilu Nikoliću
Među poznatium ličnostima Drniša i okolice nalaze se sportaši, pjevači, razni umjetnici ali izgleda da nitko ne zna za Mihovila Nikolića pjesnika i predsjednika MH od 1945. do 1951.
Nikolić, Mihovil, hrvatski pjesnik (Kričke kraj Drniša, 29. VII. 1878 – Zagreb, 28. II. 1951). Višu trgovačku školu završio u Zagrebu 1896. Bio je dugogodišnji ravnatelj Osiguravajuće zadruge Croatia (1909–41), jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih književnika (1900), predsjednik Matice hrvatske 1945–49. Objavio je nekoliko pjesničkih zbirki u duhu impresionističkoga pjesništva karakterističnoga za razdoblje moderne (Pjesme, 1898; Knjiga života, 1899., sa S. Tucićem; Nove pjesme, 1905; Knjiga pjesama, 1917; Pjesme, 1944), lirsku novelu Vjeručka: posljednje poglavlje (1914), a u zagrebačkome HNK-u 1905. izvedena mu je jednočinka Razbijeni sni.
Zanimljivo je da ovog pjesnika nema u popisu znamenitih ličnosti iz Drniša. Na njega me je nedavno upozorio moj brat iz Makarske.
Mašalah!!!
Tražim pomilovanje
U ono jutro, sad već davne jeseni,
uz pozdrav sunca, krenuh ka slobodi.
pjevala je poletna duša u meni,
mišljah, ideja jedna sve nas vodi!
U ono jutro, sad već davne jeseni,
znao sam, zlu tom na kraj ćemo stati!
Ostade za mnom grad moj i dom rođeni,
i brat, i sestre, stari moj i mati.
U ono jutro pokosi me britki ubod
da kao sjeme brazdu zemlji oplodim
i jednom da donesem bogat urod,
Hrvatsku svoju da oslobodim.
I sada, evo, nemirne su kosti moje,
da l zaludna su nadanja i krv, i muke,
jer zveket čujem zlatnika što Jude broje,
ubrusi mašu Pilata što peru ruke.
Dok stijeg nam sveti žari plamenom i krvlju,
tko osim Boga može krivnju brisat, prati!?
Oprostite mi naivnosti tešku mrlju
što ostavih vas brate, sestre, oče, mati!
(1993.)
Bio je neki konkretan razlog koji me je inspirirao na ovu pjesmu (neka nepravedna oslobađajuća presuda, više se ne sjećam), ali i dalje sam vjerovala da žrtve imaju smisla, kao što ustrajno vjeruje i uža obitelj branitelja čije godišnjice se spominjem.
Na Dan mrtvih
Grobovi
1995.
Grobovi bijeli kraj šljunčanog puta,
nadom treperi plaha svjetlost svijeća,
uz miris voska. U obilju cvijeća
ko sunce trepti krizantema žuta.