Jesen 1995.
Tanano tkanje jeseni se šulja,
u žutom svjetlu zapliću se snovi,
na pustom sprudu dječak ribu lovi
a slankast vonj se uzdiže iz mulja.
Dječak na suncu, pramen mu se zlati,
odnose vali svjetlost što se truni
sa plavog svoda. Sve se mirom puni
i spokojem, što svaku jesen prati.
Tanana svjetlost opija me, žuta,
jesen i moje cvijeće tiho truni,
i poći mi je, kuferi su puni!
Sunce će onkraj dočekat' me puta!
(Malo sam se prerano spremala, ali što je logičnije nego računat s onim što je jedino sigurno, s odlaskom jednog dana! )
