Ususret blagdanu Svih svetih
1. studeni - blagdan Svih svetih
Autor katolici.org
Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo. Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću.
Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima.
Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.
Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".
( Ovaj insert sa portala Glasa koncila objavljujem, jer sam više puta čula pitanje zašto su neki ljudi privilegirani, da ih se proglašuje svetima. To za njih nije "ni u džep ni iz džepa" jer njihova svetost ne ovisi o ljudima. Oni su samo postavljeni za primjer nama kao nasljedovatelji Božje volje.
Mogu to biti ljudi svih društvenih slojeva, a uvjet je da netko pokrene proces beatifikacije i kanonizacije, te stoga, napr. ima najviše svećenika i časnih sestara, jer žive u zajednicama u kojima s njima žive i svjedoci spremni pokrenuti procese, dok na pr. za nekog svetog čovjeka koji živi u svijetu zna samo njegova obitelj. Ili ima najviše Talijana, jer su oni vrlo temperamentni i sposobni svijet zainteresirati za sve što imaju, kako u turizmu tako i u životu Crkve. Dakle ljudi ne odlučuju tko je svet, samo prepoznaju ili ne prepoznaju primjere svetosti, a na blagdan Svih svetih smijemo se obraćati zagovoru i naših milih, za koje vjerujemo da su postigli puninu zajedništva s Bogom, bez ljubomore na proglašene, jer, kako rekoh, oni zbog proglašenja nisu svetiji. Ako smo svjesni nesavršenosti dragih pokojnika, ili čak grešnosti koju možda nisu okajali u zemaljskom vremenu, za njih ćemo moliti i sjećati ih se na Dušni dan.U svakom slučaju predajmo i njih i sebe u ruke Onoga koji jedini poznaje srce čovječje!)
Sutra je godišnjica njenog preseljenja u Vječnost
25. listopada 1995.
Dok sunce toplo na nebu se zlati,
a jesen baca svoje prve sjene,
i kao oblak sjeta tišti mene,
na tebe mislim, moja stara mati!
Ta tvoja ruka još se bori, trudi,
jesen ti nije podrezala krila,
ti si još uvijek kao što si bila,
puna života, pa i dalje budi!
Pa makar i od bola suze lila,
ti nikad leđa ne okrećeš nadi,
na svoj si način uvijek bodra, čila...
Ti dijete vječne duhovne si gladi.
Ljubav za život nikad nisi krila
i sveto geslo: Moli se i radi!
(Umrla je 25. listopada 2009. s napunjenih 96 godina.)
Jesenja harmonija
Sivi veo nad uvalom,
mokre staze, lišće suho,
tihi mir se stere žalom,
sve je tromo, sve je gluho!
Sa prozora jesen gledam,
kiša samo što ne lije!
Hladno mi je, al' se ne dam,
slušam odjek harmonije.
I dok traje tmurno doba,
zvuk s radija, topla soba,
iako sam, evo, sama,
ne dam da me svlada tama.
Vatra, svjetlo,harmonija,
tiha glazba sa radija
(Jednog samotnog , davnog dana)
Zapela san
Na lipotu tvojih žala
zapela san ka na draču,
oteti se nisan znala
ni u srići ni u plaču.
Sad ja iman dom i jude
šta me vežu uz to poje,
svoju kuću, svoje trude,
sve je drago, jer je moje.
Razapeta na dvi strane,
dvi lipote, dva života,
na livade rascvitane
i žale šta val jih mota.
Ja uz more žudno sanjan
o zaklonu svoje kuće,
a u dom svoj kad se sklanjam
za moren me žeja vuče.
Na lipotu tvojih žala
zapela san ka na draču,
otetio se nisan znala
ni u srići, ni u plaču!
1996.
Ciklama
Ciklama
1993.
Dok u ludoj zbrci povorke se nižu,
ja se često ćutim malena i sama.
Dok čempresi mrki u nebo se dižu,
ja sam ukraj puta neznatna ciklama.
Pa ako me zgaze slučajni šetači,
poklonici sneni mjesečine jasne,
onima, što moja nježnost nešto znači,
stostruko ću procvast u jeseni kasne!
Ne moraš ići daleko
Pružiš li ruku susjedu,
ne moraš ići daleko,
lanac će obgrlit' cio svijet!
Učini nešto korisno,
ne moraš ići daleko,
i nastati će preokret!
Zaživi život ovaj dan,
ne moraš ići daleko,
u svoje srce zađi!
Odjelotvori nježan san,
ne moraš ići daleko
smisao sad pronađi!
Iznesi osmijeh, blagu riječ,
ne moraš ići daleko,
tek sitnu pažnju pruži!
Danas i ovdje tvoj je tren,
i ti si jedna karika,
stog lancu se pridruži!
(1996.)
Oprosti
Od jeseni neke više nisi s nama.
Vani nebo plače, kišu suza toči.
Listopad je, evo, sve su duže noći.
U besane ure na te mislim, mama.
U odrazu svome vidim tvoje oči,
u uzdahu čujem šapat tvoje duše,
i kad mi se neke iluzije ruše
misao me na te bodri u samoći.
Šušti suho lišće, vani jugo puše,
nemirna sam, tište umorne me kosti.
Vjetar, miris dunje, zrele oskoruše.......
Sazriješe saznanja nezrele mladosti,
znam, tvoja sam slika, duša tvoje duše.
U tišini šapćem: Molim te, oprosti!
Jesen 1995.
Tanano tkanje jeseni se šulja,
u žutom svjetlu zapliću se snovi,
na pustom sprudu dječak ribu lovi
a slankast vonj se uzdiže iz mulja.
Dječak na suncu, pramen mu se zlati,
odnose vali svjetlost što se truni
sa plavog svoda. Sve se mirom puni
i spokojem, što svaku jesen prati.
Tanana svjetlost opija me, žuta,
jesen i moje cvijeće tiho truni,
i poći mi je, kuferi su puni!
Sunce će onkraj dočekat' me puta!
(Malo sam se prerano spremala, ali što je logičnije nego računat s onim što je jedino sigurno, s odlaskom jednog dana! )
Misao iz nedjeljnog razmatranja Glasa koncila
Jedna zgoda govori o susretu misionara s malom djevojčicom koja je na leđima nosila svog malog brata. Misionar joj reče: »Dijete drago, još si tako mala i slabašna a nosiš tako teški teret na svojim leđima.« Djevojčica ga začuđeno pogleda i odgovori: »Ne nosim ja nikakav teret, ja nosim svoga brata!«
06.10.2013. u 07:06 | 12 Komentara | Print | # | ^Ja volim te ko majka dijete (mom rodnom gradu)
Pred očima slika naše drage vale,
dok fijuče bura, odjekuju kale,
i valovi huče, što potopom prijete.
Ja volim te ko majka dijete!
Nad tobom se krile biokovske liti,
a hrid Svetog Petra tvoju luku štiti
i, skriveno, bijelo žalo Marinete.
Ja volim te ko majka dijete!
Sjećanja su živa na stare kampjune,
kalendanja, pisme, i na procesjune.
I ne može ništa u tom da me smete!
Ja volim te ko majka dijete!
Kud krenem ljepota u stopu me prati,
al' misao uvijek na tebe se vrati.
U meni su žive radosti i sjete.
Ja volim te ko majka dijete!
U čast današnje sv. Terezije od maloga Isusa, crkvene naučiteljice
LATICE RUŽA
Od malih nogu srce je tvoje
željelo stići nebeskoj luci,
dok si sa ocem, s rukom u ruci,
na nebu ime čitala svoje.
Ko plaha ptica si zarobljena
što pjeva zori, nebu i suncu,
misli se tvoje vinu vrhuncu,
pozivom Božjim si zanesena.
Misije sanjaš, sred boljke duge,
gdje braća pate od mnogih zala.
Trpljenje svoje Njemu si dala,
svoj skromni prinos, otkup za druge.
U svome srcu dobro si znala
da On je taj što utjehu pruža,
do smrti se nisi pokajala.
Kad duh se ljubavlju oboruža
iz njega samo diže se hvala,
a s neba pljušte latice ruža!
