Zvonimirova lađa
Gdje je taj kamen na koji se naša nasukala lađa,
je li to oštrica na usponu surovog, golgotskog brda,
težina zakona, zabrana, života što gorčinom rađa?
Ne, ništa nije razlog, tek vjera ne bijaše tvrda!
Razmekšali je "razbor" i strahovi svijeta
i pusta želja da se dopadne svakom,
ta koga bi privukla tako ozbiljna, sveta?
Bar malo je treba učinit privlačnom, lakom!
Vjekovima kušnja Zloduha ostaje ista,
a Riječ je vječna i danas opora, tvrda!
Molim te, Bože, da srca budemo čista
i daj nam vjeru koja pokreće brda!
Kockari (omaž mom nećaku Mariju)
Ne budite mi usnulog junaka,
jesenas ode na krilima nade.
Hrvatska zemlja nek mu bude laka,
oreol njegov nitko da ne krade!
Ne budite mi umoreno dijete
što o slobodi sanja Lijepe naše,
ne skrvnite mu uspomene svete,
on nije kriv za sitne spletke vaše!
Vi prijetvornici što kockate se krvlju,
brojeći sitniš na grobu tuđeg sina,
grobovi bijeli, tu vam tešku mrlju
oprostit ne smije mati Domovina!
(Ovo sam napisala u vrijeme rata kad su se tek slutile igre ratnih profitera, a sad je sitniš dobranao narastao, i tome se mora stati na kraj!)
Hrvatsko proljeće
Umjesto vatrometa upalite svijeće,
i noć će zasjat plamenom ugaslih života.
I zvijezde će sjedinit svoje iskre na festivalu svijeta.
Umjesto vatrometa upalite svijeće
i procvjetat će novo
HRVATSKO PROLJEĆE!
( Da smo bar češće jedinstveni kao danas, gdje bi nam bio kraj!)
Ponovo sam je objavila 25.6.2013., ali je ostavljam,jer je ovog datuma donesena opslobađajuća presuda za generale Gotovinu i Markača!
Haag (Sjećanje na l996.)
Na demokratskom Zapadu, u Haagu,
sastalo se sudište i zločine ište.
Sudit će se svi zločini, bez obzira na to tko ih čini.
Napokon će agresori shvatiti
da se ne mogu nekažnjeno mača latiti!
I da ne mogu ostvarit nebulozne sanje
tisuće nevinih vodeći na klanje.
I dok zvijezda pravde u den Haagu žari
ne mogu se tek tako događat Vukovari.
I dok tamo negdje strogi suci sjede
ne mogu se događat djeca glave sijede,
i zapaljene Škabrnje,
i ljudi pune čatrnje,
ni Kijeva, ni Iloci,
ni ljudi puni potoci!
Napokon kucnuo je sat,
čekića sudačkog čujem bat!
Al što to vidim, usred silnog blata
kud natrapiše pravo na Hrvata?!
Ne pomaže zvijezda, Europa je slijepa,
umjesto od glave počinje od repa!
Na demokratskom Zapadu, u Haagu,
lažno sudište alibi za se ište,
i ima neki zakon ludi
po kome prvo napadnutom sudi,
i ima neki običaj baš loš
da sve nas trpa u svoj neki koš!
I baš me tjera da sve šaljem k vragu,
Europu, Zapad i taj sud u Haagu!
Ukradeni cvijet
Dok puhali su vjetri, dok padale su kiše
strepila ja sam nad jednim plahim cvijetom,
a sad su dani mirni, sve postalo je tiše,
cvijeće je moje nestalo sa ljetom.
Imala ništa nisam do jedne skrite nade
da stabljiku mi nitko ukrast neće.
Sad osvrćem se nijemo da vidim tko to krade
jedino, strepnjom zalijevano, cvijeće!?
Maslina je blagosovjena, gori suva i zelena
U naslovu su riči moje pokojne matere; to se u ovom misecu još jedanput spominjen mrtvih i dajem počast maslini koja svoje plodove donosi u ovo vrime.
Deblo joj prstastim korjenom
čvrsto se zemlje drži,
grane joj tamne, čvornate
podnevno sunce prži.
Iz zemlje rađajuć raspukle
nebu prinosi žrtve.
U kapele hladu sjenovitom
lumini gore za mrtve.
Ti drvo si blagoslovljeno,
goriš zelena i suha,
i s koljena na koljeno
znamen si mira i kruha!
Šutnja
Sjedimo sami u toploj sobi
uz škrtu svjetlost s malog ekrana,
ko začarani od zle kobi.
(Sumorna slika odprije znana!)
Reci mi nešto, makar laži,
tvoj glas je meni od glazbe draži!
Strpljivo čekam, zar ne slutiš!?
Najteže mi je kada šutiš!
Vrati meni moje krpice!
Vrati meni moje krpice
i stakalca šarena i sjajna
i u mraku snoviđenja bajna
sa iskrama ispod snenih vjeđa!
Vrati meni moje krpice
i lutkice od bijela platna,
kolačiće od tijesta blatna
i vjenčiće od poljskoga cvijeća!
Vrati meni moje krpice
i sve što me na nedužnost sjeća!
Requiem (sjećanje na 6.studenog l99l.)
"Nema druge, boriti se treba!"
U tvojim očima vidjeh komad neba.
Zagledale su se negdje u visine.
Meni si bio neshvatljiv ko jeka iz daljine,
ko junak iz priče, ko nadzemaljsko biće!
"Nema druge, boriti se treba!"
Vidjeh te tada zadnji put, onako vitka,
i nisam znala da će neman britka
zariti se u tvoja leđa,
i da ti majka neće sklopit vjeđa
u tvojoj zemlji, od tvojih daleko,
do tada selo nepoznato neko.
"Nema druge, boriti se treba!",
jer nama nije dosta "igara i hljeba"!
Slobodu htjede, o slobodi sniva,
i tko bi reko da te više neću sresti živa?!
"Nema druge, boriti se treba!"
U meni stalno odzvanja ko jeka,
i sve što mogu reći još za tebe:
Pokoj mu duši, Bože, daj do vijeka!
Dan poslije
Jučer smo obišli rodbinu i grobove nama bliskih prerano preminulih osoba, te molili za njih i ostale nebrojene na misi u Međugorju.
Začuđujući je mir i prijateljsko ozračje koje sam iskusila među više od deset tisuća hodočasnika! To je veliko i jako potrebno čudo u današnjem svijetu nemira i sumnji.
Svi sveti Božji, ogrijte srce moje!
U naslovu su riječi moje tete Mare koje sam redovno slušala od nje na današnji dan, kad bi u rano jutro išli na misu u fratara u Makarskoj. Ne mogu se ne sjetit fra Bože Vuce, apologeta i poliglota, koji je posebno zagovarao molitve za pokojne.
Popodne se išlo u "kanap" na "odrišenje" mrtvih i činile su se "cerke" od podneva Svih svetih do kraja, tj. ponoći "Mrtvog dana", to je značilo posjećivanje više puta (nama je, doduše, bilo blizu!) groblja ili crkve uz molitvu šest ON, ZM i SO, namijenjenih za mrtve.
Većinom su to bili sunčani dani, a na tužnom mjestu svjetlost bi dodatno prosinula u vidu bijelih i žutih krizantema. One domaće, u našem vrtu su bile toplih, jesenskih boja, zvali smo "tuti-šanti". Palili smo "šterike" na grobovima i "lumine" u kućama.
Navečer je u sv.Marka bila velika misa na staroslavenskom. Zbor (za koji sam kao mala mislila da pjevaju anđeli) je izvodio "Senjsku staroslavensku misu" Karla Adamiča. Moje posebno divljenje su izazivale solistice gospođa Leka i Mirena..
Eto, malo sjećanja na dane za koje iskreno mislim da su imali više sadržajnosti nego danas kad se sve previše razvodnilo i komercijaliziralo.
Doduše, svako vrijeme nosi svoje breme, a onima "nevidljivima" koji blagdane proživljavaju u duhu, ni onda ni sada ništa ne stoji na putu.
Prije tjedan dana obišla sam groblja gdje su moji najbliži krvni srodnici, a sad se polako spremam u siversko groblje obić grobove obitelji kojoj sam se priključila. ( Mami mi je bio "izadnji dan" 25. listopada.)
To je, ustvari, uoči "Mrtvog dana", sutra ću otić na misu u neku crkvu i sjetit se posebno tete Mare, gospođe Leke, Mirene, Nede,
Milade i mnogih drugih koji su obilježili moja sjećanja.Tu spada i sva moja rodbina, koju ne mogu nabrojiti, jer sjećanja mi daleko sežu, a pokojnika je puno!
(Koliko mi se čini upala sam u društvo mlađih ljudi, jer sigurno sam među najstarijim blogerima, ali znam da i među mladima ima onih koji se slažu da je besmisleno izbjegavati temu smrti, jer je ona jedina stvarnost kojoj smo svi podložni! Eto izlila sam svoju dušu, jer bih razgovorom nekome mogla dodijati, a "papir sve podnosi" pa ako će netko pročitat "tko voli, nek izvoli!")
