29.10.2004., petak
Osamljenost ostarjela DM fana
Čitam neki dan pjesmu Fridricha Deliusa i sve si mislim, blogek dragi, kako se neke stvari uopće ne mijenjaju. Nisam bio ni rođen kad je on pisao, ali ispada da nam je osamljenost jedina konstanta, niska na koju smo navezani i naperlani, mi staklene kuglice, nekad sjajni biseri na Buddhinoj ogrlici. Probat ću preslikati njegovu osamljenost na današnje vrijeme.
Ne ovo nije priča o osamljenoj domačici u raljama Drogerie Markta, makar bi bilo pošteno i prema vama i prema Buddhi da konačno napišem koju priču iz nekog supermarketa Ovo je priča o mom prijatelju Kreši. On je okorjeli Depeche Mode fan. Isusove godine su već odavno iza Kreše i on polako uviđa zašto je mladi tesar iz Nazareta na vrijeme zbacio sav taj nepotrebni teret sa svojih pleča. Krešek je diplomirani inžinjer strojarstva i sve što mu je ostalo od struke je entropija sistema koja ga polako, ali sigurno usisava dok od vrata do vrata direktno prodaje neke skupe danke dojčland usisivaće. Dok je u nekom betonskom bunkeru u podnožju Sljemena, urbanoj vili kako ih im danas vole tepati, nekim neurbanim doseljenicima prezentirao kako se dubinski terminiraju prhuti i grinje, i dok mu se prokleti maltezer stalno pleo pod nogama ne prestajući kevtati na aparat, odnekud iz dječje sobe začuo je poznate, ali opet do krajnjih granica prepoznatljivosti izobličene zvuke i bi mu nekako toplo oko srca.
TAN DAN DAN DAN DANDANDAN DAAN ...Your own personal Jesus Someone to hear your prayers Someone who cares…
Uhuhu poveseli se Krešo, hvala ti zaštitniče sveti Martine L. Gore što brineš za me… I kao da je sve opet zadobilo neki smisao.
- Evo, evo, predloži brzo dobrim ukućanima, pređimo molim u dječju sobu da vidite kako ova perjanica njemačke tehnike uklanja mrlje od hrane, masnoće od čipsa i kuglice od šmrklji he he. Ništa ga nije moglo spriječiti da odsisa do sobe preko svih onih razasutih ceduljica s ortačkim brojevima, najlonki i špangi. A u sobi, u sobi je na krevetu ležala neka deprimirana spodoba spaljene kose i rolala kuglicu iz nosa preispitujući svoju spolnu orijentaciju. Iz zvučnika je treštala neka full morbidna mjuza.
- Ej bok stari, e kae ono bilo, Depešovci?
- Marilyn…
Jebote koja Marilyn zbuni se Krešo i usiše sirotog maltezera.
I dovuče se on tako već sutradan u renomirani CD shop, a u međuvremenu je na Googleu iskopao da je neki Marilyn Manson obradio «Personal Jeusus» Depeche Modea. Sav ozaren zatraži CD zanosne Marilinke od lika na blagajni. Tip ga vadi onak prek one stvari iz kutijice, skida one čipove, demagnetizira i misli gle gle ofucalu staru sotonjaru. Progurava se prek reda do playera. Oko njega sve klinci od 14-15 godina slušaju neku nepoznatu mjuzu. Nalukava im se u CeDeje, no njihova nepomična lica još ga više izbezumljuju. Uzima CD u ruke jer se tako osjeća manje usamljenim makar i uz ovog androginog trash mutanta aliena from outerspace na coveru albuma. I pita se...dali se tako osjećao i King Kong na Empajerstetjtbildingu, J. Edgar Hoover dok je stiskao Marilyn u svojoj šapi? Odskipa i pikne Play trokutiić na rednom broju n akojem se nalazi „Personal Jesus” I stvar krene krene.., ali avaj !
- Kaje ovo ?? Blasfemija... – pomisli užasnut već nakom prvih par sekudni. E moj Martine, pomisli gledajući morbidnu spodobu na coveru, tako ti je to u životu. Kada tad postat ćeš svoja vlastita parodija. Ta rečenica mu se mota po glavi dok je na par koraka od blagajne.
- Onda? - upita tip za blagajnom
- Uuuu dobro je! Nije ko depešovci, ali dobro je! Jest da depešovci više nisu kaj su bili, ali nisu još ni za otpisat! Ali taj njihov sound još nitko nije dostigao nitko!
- Evo vam onda još jedan album od Mansona. Ak slušate depešovce, ziher slušate i Almodna. Na njemu su obradili Almondov „Tainded Love”. Slažem se da Manson nije ko depešovci, ali bar za razliku od njih imaju kul spotove i vrhunske trebice. Evo vam i DVD pa si piknite doma.-
Nešto se pokrenulo. I sad se on osjeća kao da ga promatraju. Osjeća se nadmočan i ZNA da oni znaju da za razliku od ovih klinaca on može kupiti i CD-ove i DVD. He he he misli, ovi vise ovdje uz tu sve lošiju mjuzu, pate od nekih svojih tripova ili od dosade, ali ja... i on plati zlatnim Americanom, tutne račun u sako.., što sam li ja u ovom životu sve pronašao i spoznao. I sad znam što treba, da! Uh kakve misli, malo se ipak zasrami i osvrne uokolo, je li to dakle čuveno iskustvo starenja? I izađe iz CD shopa. Otiđe usput svom homeopatu, kupi eterična uljca u Staroj Vlaškoj, zabole ga usput leđa pa navrati mimo škeđjuela frendici na shiatzu masažu.
A navečer?
Navečer novi CD s novim razočarenjima
Prošlost je prošlost, a još nije prošla.
|
28.10.2004., četvrtak
ZAR JE DOTLE DOŠLO DENISE?
Ma sigurno znate Denisa. Onaj okrugli, kratko ošišani simpatični tip koji pred vas stavlja karticu na kojoj piše da je gluhonijem, a zatim iz torbe izvadi igračke. U stvari ne znam kako se uistinu zove. Nismo nikad progovorili ni riječi. Ja ga zovem Denis.
Ostatak priče, pogađate, u zbirci Buddha u supermarketu ;)))
|
27.10.2004., srijeda
T kao TRST, TRILOBIT
Nikad u životu nisam bio u Trstu.
Sve do ovoga ljeta.
Osjećao sam se poput Muje u onom vicu u kojem jedini on nije bio u Trstu zbog čega je predmet sprdnje u cijeloj mahali. I kako to obično biva, jednog dana mu samo pukne film pa reče Fati da će se sakrit na tavanu, pa ako neko pita di je neka im ona veli da je u Trstu. I tako sakri se on fino na tavan, kad evo ti Hase.
- Ehehe Fato, a đe je Mujo?
- Pa u Trstu…- odgovori znakovito Fata. A Haso ni pet ni šest, nego je odma pritisne za guzicu, privuče k sebi, zatvori nogom vrata i povali je na dovratku. A gleda sve Mujo sa tavana kroz prorez između dasaka pa veli.
- Aaaa.., vratit ću se ja iz Trsta…-
Moja žena mene strašno voli i upravo radi toga skida sve moje slojeve malograđanštine. Da me riješi taštine, potrebe da se svidim i toga što će drugi misliti o meni. Stoga je odlučila da me vodi u Trst. Ili je to možda bilo zato što su nam došli u posjetu njezin stariji brat iz Njemačke skup sa svojom ženom i malenom kćerkicom? Oni su su generacija '67. Njima je Trst dan i danas mitsko mjesto, Meka, mjesto hodčašća s kojeg su se vraćali na špicu s novom oblekom.
Odupirao sam se na sve moguće načine. Te Trst je propao, više nije što je bio nekad, te sve to ima i kod nas, te nemamo sad love jer smo ušli u kredu za stan, te ovo i ono... no ona je bila neumoljiva. Idemo u Trst sa njenim burazom i točka! I što sad? Njezin buraz je programer u jednoj od najjačih njemačkih softwerskih firmi. Ma ono... lova do krova. On i žena mu pripadaju onoj izgubljenoj generaciji Zagrepčana, onom višem srednjem sloju koji je izumro poput dinosaura, onom kojem su starci bili na nekoj funkciji, koji su ljeti imali viksu na moru, zimi skijaču u Bad Kleinkirchheimu. Onoj koja je čitala Polet i furala novi val. Intelektualci, zaljubljenici u Zagreb, Zvečku, Kavez, Saloon, Bonita babanu, Cibonu, tekmu nedjeljom. Generacija je to koja se prva pobunila protiv malograđanštine u sebi, otvorila naše društvo za nove ideje, promjene koje one sobom nose, odškrinula nam vrata za Eru Vodenjaka. Generacija koje je bila dobri duh ovog grada. Generacija koja je ostala neshvaćena, koja je morala otići jer im je kila mozga vrijedila dvije marke, jer su ovom zemljom zavladali neki sasvim drugi kriteriji ljudskog vrednovanja. I gledaj ih sada, sjajne zvijezde padalice… sagorile tamo daleko na horizintu svojih htijenja, uronile skroz u materijalizam zapada. Igraju ovu svoju igru taštine, a SVE, sve bi dali da mogu barem jedamput u mjesecu prošetati mjesečastosrebrnom patinom zagrebačkih pločnika i razmijeniti sa nekim frendom pokoju o nekoj tamo davnoj, neprežaljenoj ljubavi iz srednjoškolskih dana. Gdje je? S kim je? Što radi i koliko ima djece.
Moja žena jako voli naše Europljane i želi im dati do znanja da ih svi mi ovdje koji smo ostali razumijemo i cijenimo i da na je drago što su se uspjeli realizirati, izboriti svoje mjesto pod suncem pa makar i na zapadu.
No pogledajte samo Porta kako snuždeno sjedi uz cappucino na glavnome trgu Trsta prije nego što li će se upustiti u mahnitu, već unaprijed izgubljenu trku po dućanima. Promatrajte kako mu prisjeda ovaj hrskavi croissant s preljevom od naranđe. Dopire li uopće do njega rolanje ovih uličnih jazzera koji tako majstorski sviraju? Gledati ove naše europljane dok nemilice peglaju kartice kako bi sebi, nama, suncu nešto dokazali i nije nešto ženo moja, hej? Pa kad sam ti zadnji put kupio grudnjak? Sad bar imam izgovor jer bojkotiram Slovenske proizvode. Eno ti ga tamo, onaj kojeg si nosila na vjenčanju… stoji u ladici poput relikvije zajedno sa stolnjacima od čukunbabe koji u tvojoj obitelji prelaze s matere na kćer obliveni suzama milosnicama, a sad se moram nadmetati sa dva lika koji mi žele dokazati kako su uspjeli? Zašto moram sudjelovati u ovoj šovinističkoj farsi? Ma fućka se Portu i za njihove serekeš kartice, markice torbica i naočala…. Dobri moj šogore, ej stari, buraz gle kako mjuza ovih digića perfidno klizi, koketira i uvlači se pod haljine našim ženama, miluje sva ona skrivena, tajna mjesta koja ni stotine slojeva krpica s potpisom ne mogu dovoljno pokriti. Gledaj kako im nesvjesno pocupkuju noge, stišću se koljena i nude vratovi. Nadmašiti ih u ovom trenutku, zavesti ih ponovo osmijehom i neprimjetnim dodirom, šapnuti m nešto slatko, slađe od ovog croissanta, e to je izazov ovog trenutka stari moj, jebeš skonto od 50 % na ženske cipele u «Paprici».
Možda jednostavno zavidim ovim našim Europljanima. Igrati tu svoju dnevnu igru, pa onda prespavati noć i probuditi se ujutro sretan jer ste eto novim datumom na kalendaru ostvarili neku civilizacijsku blagodat koju su si zacrtali kao nužnu i neophodnu, neku tekovinu koju im omogućava sistem koji potpuno brine za njih i nosi ih sve dok ga bez puno razmišljanja hrane i održavaju, plaćaju porez, ulažu u osiguranja, fondove i dionice nešto poput ekstra brige koja će im od njega biti uzvraćena kad ostare, postanu senilni, dosadni i glupi, kad će dokono i spokojno uvečer rolati tombolu u nekoj Schwarzwaldklinik za stare i onemočale, prebirati s Dr. Udom po fotografijama davnih ljetovanja u domaji.
Digići odnose pobjedu. Okupacija u svega nekoliko slika. I što preostaje tetku Portu nego napraviti sitnu diverziju, onako sebi za dušu i krišom naučiti svoju malu četverogodišnju indigo nećaku da u svakom butiku i dućanu smjelo izvikuje na hrvatstkom i talijanskom uzdžući čvrsto stisnutu ručicu:
Trst je naš!
I tako. Bauljao sam Trstom, od butige do butige sav snužden i neveseo dok je malena veselo vriskala njegovim ulicama novu parolu u pokušaju da razvedri svog omiljenog tetka. A onda me uzela za ruku i odvukla u jedan dućančić u čijem je izlogu veselo šprickala fontanica za pokretanje ustajale chi energije. A on je bio prepun svakakve njuejđerske krame, šamanskih šuškalica, južnoameričkih šupljih drva za prizivanje kiše, minerali, kamenčići, fosili. Umjesto grudnjaka za svoju dragu, kupio sa malenoj nekakav kamenčić, a sebi cukreni fosil trilobita star 200 miliona godina i spremio u džepić ruksaka. Pronašao sam jutros fosil trilobita dok sam čeprkao u potrazi za žvakama. I evo ga tu na radnom stolu.
On predstavlja svu moju antiTrst perspektivu, podsjećanje na jednu prohujalu epohu u kojoj život ni približno nije bio nalik na svijet koji nas danas okružuje. Fosil neke školjkice ili komarac u jantaru nikad mi neće moći ovako predstaviti Trst. Nikad !!!
Zašto sam morao doći u Trst? Što mi je život time htio poručiti? Na što mi je malena htjela ukazati? Ne znam....
No vratit ću se ja iz Trsta jednog dana.
|
18.10.2004., ponedjeljak
PRELUDIJUM ZA ZADUŽBINU
Da vidimo.., za koliko sam do sada bojkotom oštetio Slovensku privredu? Evo:2 x Polzeline hulahopke 15 dena po 35 kuna
Lisca komplet, gore i dolje; 450 kuna
10 x Fruktalovi prirodni sokovi Korenček po 15 kuna
Salatice u Merkatoru za dvije osobe jedamput tjedno svaka po 30 kn... Sve skupa, brat bratu 815 kuna. Yodleeeaii-hi-hi Janezi... Be afraid... Be very afraid !!!
Kad sam bio mali i djetinjeg uma, indoktriniraše me nacionalizmom i separatizmom. O kako sam zdušno rušio Jugoslaviju podrivajući je iznutra. Sjetio sam se da je pri toj prljavoj raboti najbolje spojiti ugodno s korisnim i -krasti knjige! Kao da je danas bilo kad sam s prijateljem uletio u onu jedinu knjižaru u Dubravi i dok je on zašprehavao trajnoonduliranu tetu prodavačicu, maznuo knjigu. «Preludijum za zadužbinu» Isaaca Asimova. Knjiga je bila dozlaboga dosadna, ali imala je lijepe svijetloplave korice. Odonda sam gadno navučen na SF. Kad sam postao malo veći i kad mi se radijus kretanja proširio, švercao sam se u tramvaju i u kino. O kako je škripala tamnica naroda pod teretom svih onih neplaćenih karata, knjiga i filmova! I kako je vrijeme odmicalo, a Porto stasao u pristala mladića, uvijek bi pronalazio neki dobar razlog da nešto opstruira te se na kraju našao pobunjenim protiv cijelog univerzuma.
Što je to u nama što nas tjera da se ne zadovoljavamo postojećim stanjem stvari? Što nas to tjera sve dalje i dalje čineći nas ovog svijeta gaditeljima, tražiteljima, rušiteljima i graditeljima? Što je to NEŠTO u nama što nas tjera da rujemo, dekonstruiramo, čeprkamo posvuda oko nas ne bi li prodrli do same biti, skrivene iza svih tih suptilnih slojeva i razina očitovanja ovog svijeta za koje osjećamo da su varljive i lažne? Zašto uporno pokušavamo mijenjati ovaj svijet i njegove pozemljare, a samo da ne bi morali zadrijeti duboko duboko u vlastitu nutrinu i promijeniti-sebe?
Ovih dana bili smo u kinu i gledali crtić o Shreku. Sva sreća pa je ispalo da Shrek nije Slovenski crtić. Kad su se u dvorani pogasila svjetla imali smo vidjeti kako simpatična beštija živi spokojno u središtu svoje močvare ko bubreg u loju. Onako s onom jednom nepodnošljivom lakoćom življenja, u izvjesnosti svoga mira i uopće ga ne tangira izvanjski svijet. No kada njegova kučica postane stjecište svih mogućih likova iz bajke koji bijahu prognani iz svojih priča, Shrek shvaća koliko je bila tanka opna njegova životnog mjehura od sapunice. I tada biva suočen sa činjenicom da mora krenuti u potragu. On dobro zna da je slojevit poput luka i da će se sve te iluzorne granice njegovih unutrašnjih svjetova dobro protresti i presložiti u ovoj potrazi. Vremena je malo i on zna da entropija koja vlada u njegovu svijetu privida i bajki neumitno dolazi po svoje. Ta spoznaja prisiljava ga na djelovanje i on se jednog dana samo pronalazi promijenjen, daleko s one strane granice vlastitih limita za koje nije niti naslučivao da postoje. I tu bi trebala prestati ova arhetipska priča.
I naš Shrek, onako skriven u velikoj pulsirajućoj maternici svoga uma, gdje sve tako smireno pluta
zaboravlja na riječi,
zaboravlja na pokret,
zaboravlja na pitanje,
zaboravlja na obećanje
dano na zadnjem sastanku prije stotina i stotina godina da bit će na dogovorenom mjestu u dano vrijeme s ružom u reveru. I sva sreća da postoji neki tamo gore poduzetni producentič koji se sjeti da je ipak potreban nastavak. A onda rame uz rame sa Shrekom napokon i vi napuštate svoju kučicu. Nema više švercanja kao kad ste bili mali.., pa kupujete kartu. Putujete bez kretanja i odlazite na proplanak gdje snivate pod trešnjom o kamenu
i zemlji vječnog proljeća
|
04.10.2004., ponedjeljak
KAKO SAM UMALO SPASIO HRVATSKU BRODOGRADNJU
Kad bi meni mladom bila lađa data,
S pramcem od srebra i krmkom od zlata...Sjećate li se te pjesme? To je bila prva pjesma koju sam čitao, naučio i recitirao u zivotu. Nalazila se u istoimenoj citanci za prvi razred. Kad sam bio mali imao sam bujnu maštu tako da mi nije bilo teško vizualizirati zlatnog krmka na brodu i nije mi bilo jasno zašto cijela dvorana puna roditelja i narodnih heroja crkava od smijeha. Tada mi nije bila jasna ta nemoguća sprega izmedju krmka i brodova, ali danas kada sam stariji i ne više tako naivan, jasno vidim kako su svinje upropastile hrvatsko brodarstvo i brodogradnju. Pratim tu agoniju već godinama po novinama. I tako dok sam prije koju godinu pri treningu preživljavanja na moru potrebnog za licencu rada na platformama, sjedio u čamcu za spašavanje posljednjeg broda Croatialinea, dične «Like» privezane za dok Riječke luke da je ne ugrabe vjerovnici, suze su mi navirale na oči. Što zbog hladnoće, što zbog tuge zbog mojih dragih brodova. Deda mi je usadio ljubav prema brodovima i čitanju. S dedom sam radio makete, on mi je preporučio i «Shoguna» Jamesa Calavela uz kojeg sam se zaljubio i u Japan. Čitajući sagu o nizozemskom pilotu broda Agin-sanu i njegovim avanturama u Japanu, zajedno s njime učio sam jezik, običaje i kulturu, opasao katanu, služio Shogunu, ljubio gejšu Sumiko... i zavidio mu jer je imao - največeg. Tada sam prvi put shvatio zašto muškarci toliko kompenziraju kroz borilačke tehnike, kroz umješnost ratovanja i zašto uopće nastaju krilatice u stilu 'da boj ne bije svjetlo oružje, neg boj bije srce junaka i...' i ono što sam najviše prakticirao toj fazi odrastanja, a to je – '...junačka desnica.'
Mnogo mnogo godina kasnije, sve to će se pokazati vrlo bitnim u akciji spašavanja hrvatske brodogradnje.
Ne znam kako i ne znam zašto, vjerojatno je neki mladi pripravnik zamjenio slajdove vrlo važne prezentacije, vrlo važnog predstavnika prijateljske nam zemlje te članice NATO-a, pa se u sklopu vrlovažne konferencije o trendovima mediteranskog razvoja a bogami i šire, čulo se ime Lijepe Naše... Kolega me drmno laktom i prenuo iz snova. Postali smo vrlo zanimljivi, svi su nam počeli prilaziti, a uslijedio je i poziv na vrtni party kod britanskog ambasadora. Pa sad ti koji si oduvjek maštao biti heroj ulice, kao James Bond prokleti tajni agent, ti sad ispadni papak i odbi. Nekako smo uparili čarape, kravate i najmanje zgužvane košulje, otresli prhute s vjenčanih odjela i našli se, ni krivi ni dužni na ogromnoj terasi klonijalnog zdanja odakle je pucao prekrasan pogled na Algeir, Le Corbuiserov 'mali pariz' Sjeverne Afrike. Jao jao, a trebao je to bit jedan od onih seminara gdje se izgubimo u gomili nakon prve pauze i odemo tražiti suvenire za svoje žene. A nas trojca marginalaca smo glumili gljive, vrtne patuljke, zauzeli nedodirljive poze sa čašicama u ruci i molili boga da nas niko ništ ne pita. Pa sva ta ekipa oko nas su čelni ljudi svojih korporacija. Ono prave njuške s pokričem, a ne mi janluševački diletatnti što bi reko Francek. Čak i svoje direktore vidim jedino na fotkama u sindikalnom biltenu kak se smješe i obećavaju bolje sutra.
No svi su nam prilazili, forsirali neobavezni chit chat i nakon par usiljenih smješaka i fraza o hrani i vremenu, nemilosrdno se obrušavali na samu bit poslovne problematike. A što je nama trojci mudraca iz dalekih krajeva preostalo nego davati znakovite višedimenzionalne odgovre na kojima bi nam pozavidjela i sama Pitija od delfijskog proročišta, isfurati još neviđeni stupanj diplomatske retorike. He he, da nas Žužul vidi. Spašavao nas je jedino livrirani arapski butler koji je svako malo procirkulirao sa pladnjem punim kolonijalnih čarolija i mi smo se natrpali hranom. A majke su nas lijepo učile da se punih usta ne govori!
- Wac diz?
- Ce est La Bureq, Monsieur !
- Jebeš me.., burek !? Prođem pola svijeta i onda me nude burekom. In maj kantri, krOejšiaa, burek iz ov diz sajz!- pokazuje rukom pogolemi kružni isječak. Ma slušaj ti mene, objašnjavao je sirotom batleru, sve ti je u mojoj zemlji veliko i obilno, ko u zemlji kaananskoj. Bjutiful vimen. Ekselent Fud. Di best vajn. To je privuklo pažnju okupljenih biznismena i diplomata i svi su se okupili oko nas da ćuju što ovi čudnovati primjerci ispali iz raja napokon imaju kaj za reč.
- Kroješia iz bjutilful kantri, objašnjavamo, taudnzd ajlands. Vi invent kravata!! La cravate! Kak se veli, taj! Tie.-
Započinjem priču trenkovim pandurima u 30 godišnjem ratu, o specifičnosti njihovih odora te kako su parižani odmah zamjetili zanimljivi modni detalj oko njihovih vratova. Okupljenje sigurnjake i agente osobito je zanimao detalj kako je Trenk razvio posebnu doktrinu, prvi specijalci i komadosi u europi. Kolega se uživljava i pripovjeda kako smo mi Hrvati natural born vojnici, graničari stari, preziđe kršćanstva, kako nisu imali milosti kao što je nema ni Mirko Crocop! Ajoj, sjetili se ljudi Haga i počeli se brže bolje u neugodi razilaziti. Nisu ni znali za spregu modnog detalja i znojnih vratova trenkovih balkanskih kasapina, plaćenika koji su žarili, palili i silovali sve pred sobom diljem europe do te mjere da na oltarnim pregradama u danskoj možemo pronaći predstravljene zazive kao što su Bože sačuvaj nas kuge i hrvata. Ti mater, sva sreća da Blaškić više nije u Haagu jer bi mu po zapovjednoj odgovornosti nakalemili još i 30 godišnji rat... Ostali su samo Japanci.
- Oooo you said, Mirko KROOOOKAAAAP ?!?!?
- Jes, Kroejšia iz bjutiful kantri, tauzand ajlands - mantram kao navijen.
- O Japan is poor country... few islands – odgovara glavni u grupi, Mr. Mathushita. Nalukavam mu se preko tanjurića s burekčićem na badge gdje piše da je vice president jedne od najačih svjetskih brodograđevnih kompanija.
I dok mu pričam kako Mirkova i moja žena kupuju zajedno u kvartu 'kod suseda', kak Mirko sedi tu u bircu i kak mi je plemeniti ratnik jednom u pekari velikodušno ustupio zadnji slanac (nakon što ga je cijelog isprešlatao i ustanovio da je od prekjučer), što ih je naravno oduševilo, dok mu pričam kako Hrvati puše Kurosawu, Godzilu i Mange, dok sam trokeljao o Zenu, Bonsaiu, Jiu Jitsu, Aikidou, Kendou, katanama, makrobiotici i wakame algama, u meni se odnekud počinje pomaljati ideja o spašavanju hrvatske brodogradnje. Zavapio sam, pliz Matushita san, dođite u Hrvatsku spasite nas, kupite sve naše brodove, sanirajte nam brodgrađevnu industriju. Mr. Matushita se smije, veli sve zna, ali da nema s kime razgovarati u našoj zemlji. Veli da njome ne vladaju rodoljubi, nego mafijaši. O da, orwellovi krmci s početka priče, mislim si ja. Veli da mu radije predložim gdje se u Dubrovniku dobro kocka i gdje su najbolji komadi, jer da je to jedini način kako on može, jel, uložiti u nešto hrvatsko... Svi se grohotom smiju i razilaze. Polako pada noć i trebamo iz sigurnosnih razloga krenuti prema hotelu. Uspio sam Mr. Matushiti uvaliti Herostratovu vizitku. Ipak je on je gazda južnijeh provincija. Dok se nije smirio oženivši lokalnu ljepoticu, nosio je bjelo odjelo i ni slutila nije da je kockar. Pa ako Mr. Matushita pristane u Dubrovnik neka ga odere na kocki i barem sanira svoju trošnu jahticu.
I tako, uistinu je malo falilo da spasim hrvatsku brodogradnju.
|
01.10.2004., petak
ZLATNI ZEZ
Već sam na Blogu pisao o tome kako smo mala kovrčava i ja po Pevecu tražili bambus roletnice za naš zen balkončino. A kakav bi to zen balkon bio da na njemu Porto ne uzgaja Bonsai drvca. O da, dobro ste čuli, bavim se bonsai drvcima.
Bonsai simbolizira Drvo Života koje se rasprostire unutar našeg mikrokozmičkog svijeta. Stoga i potraga za dobrim primjerkom iz kojeg ćete uzgojiti prekrasno drvce vodi~ u prirodu. Savim u duhu istočnjačke mudrosti, potraga za drvcem simbolizira potragu za samim sobom. Mnogo toga čini bonsai bonsaijem: veličina listića, raspored grana, korjenja, struktura debla, stil u kojem je formiran, posudica... sve u svemu važan je opći dojam i sklad. Vaše bonasi drvce odraz je vas samih. Ako ste vi sami u harmoniji sa svemirom i vaš bonsai odisat će harmonijom i skladom.
Umjetnost bonsaia tako može odražavati i tajnu prave mjere, relacije između čovjeka i svemira. U zapadnoj kulturi, ta je proporcija prvotno izražena od strane Vitruiviusa, a razradio ju je, pogađate u svom 'Zlatnom rezu' majstor Leonardo da Vinci tako da odražava hermetičku relaciju između mikrokosmosa i makrokosmosa. Zlatni rez pokazuje se isto u tzv. Fibonaccijevom nizu 1 1 2 3 5 8 13… u kojem je svaki broj suma svoja dva prethodnika, iznosi 1.618034 ili 38% naprema 62%. Upravo onoliko koliko je naša reprezentacija imala posjed lopte u utakmici protiv Švedske. Naravno, ta proporcija nije od jučer. Prepoznajemo je svugdje u prirodi od kad je svijeta i čovjeka u njemu, ona čini idealnu proporciju između dva objekta, dva zasebna djela iste cjeline. Krajnje pojednostavljeno ona iznosi 1:2/3. Primjenjuje se recimo u likovnoj umjetnosti kad slažemo harmoničnu kompoziciju. Razmještajući fokus duž simetrije zamišljenih linija postižemo estetski ugođaj koji godi našem oku bez obzira na asimetrično postavljeni objekt. Kod umjetnosti bonasia to možemo primijeniti praktično u svemu, npr. u odmaku debla od ruba posude, položaju prve grane u odnosu na deblo... itd. itd.
Da ne duljim, prošle nedjelje se održavao prvi Bonsai kup Zagreb u organizaciji Bonsai kluba Zagreb. Ali avaj !!! Nedavno se razboljelo jedno od mojih drvaca, Serissa Foteida ~ drvo sa tisuću zvijezda: ili je njene fine listiće zahaklao crveni pauk ili ju je punica krivo zalijevala dok smo bili na moru ili je doživjela šok kod premještanja. Nisam na vrijeme reagirao i sve u svemu počelo je otpadati lišće.
Ta Serissa je omiljeno stabalce moje žene. Njena ljubimica. Poistovjećuje se s njome, tepa joj i šalje puse u prolazu. Čak sam morao oblikovati jedan dio krošnje da bude nalik na punđicu balerine. O kako je samo tužna bila mala kovrčava kada sam joj saopćio da se mala Serissa neće natjecati zbog, jebiga, ~loše frizure. Odmah se sjetila da ja isto tako zapostavljam i nju, kao što sam zapostavio siroto napaćeno drvce. Isprva se durila i htjela ostati doma, no nekako sam je nagovorio da ipak ide sa mnom i pomogne mi u ocjenjivanju. Ako se ne več ne natječem, mogu barem biti član žirija. I dok sam se bavio ocjenjivanjem prekrasnih primjeraka svojih kolega, kontempliravši pri tome dugo, predugo, uočavajući u svakom drvcu svoju vlastitu unutrašnju ljepotu, mala kovrčava je postajala sve nervoznija.
Žene imaju sens da nanjuše one rijetke momente kad mi muški počinjemo istinski uživati. Kada nešto radimo ono sebi za dušu, kada se napokon poklope svi oni bitni momenti u našim ispraznim muškim životima kao npr. kada padamo u najslađi san onako s daljinskim u ruci... usred gledanja Voyagera.
- Daj ocjeni te biljketine i idemo odavle.
- Biljektine? Ovaj japanski Trozubi javor, iliti po latinski Acer Burgerianum star je 110 godina !!! I osim svog sadašnjeg gazde uzgajale su ga tri generacije japanaca !!!!
Ejh, dobro, njene ljubimice mojom krivnjom nema na izložbi i sad je smak svijeta pa kao da mi želi reći: evo, mene opće ne vidiš, a sve ove kurvetine mjerkaš, koketiraš s njima, gledaš im pod suknju i piljiš u sise. O zašto se žena mora identificirati sa svime? Sa šamponom za kosu, s običnim bonsai drvcem? Primjer drugi. Kolega je preda mnom s puno ljubavi zalio svoj prekrasni primjerak smreke, a ona je pukla i rekla mi: gladna sam, nahrani me !!!
I morao sam je voditi u kineski restoran, potrošiti dvije trećine kućnog buđeta za hranu u sljedećem tjednu. Nadam se da uviđate kako se proporcija 1:2/3 može primijeniti u svim segmentima života.
He he dragi moji, pravi bonsai majstor zna kako se dovesti u harmoniju sa svojim najdražim primjerkom.
|
|
