27.10.2004., srijeda
T kao TRST, TRILOBIT
Nikad u životu nisam bio u Trstu.
Sve do ovoga ljeta.
Osjećao sam se poput Muje u onom vicu u kojem jedini on nije bio u Trstu zbog čega je predmet sprdnje u cijeloj mahali. I kako to obično biva, jednog dana mu samo pukne film pa reče Fati da će se sakrit na tavanu, pa ako neko pita di je neka im ona veli da je u Trstu. I tako sakri se on fino na tavan, kad evo ti Hase.
- Ehehe Fato, a đe je Mujo?
- Pa u Trstu…- odgovori znakovito Fata. A Haso ni pet ni šest, nego je odma pritisne za guzicu, privuče k sebi, zatvori nogom vrata i povali je na dovratku. A gleda sve Mujo sa tavana kroz prorez između dasaka pa veli.
- Aaaa.., vratit ću se ja iz Trsta…-
Moja žena mene strašno voli i upravo radi toga skida sve moje slojeve malograđanštine. Da me riješi taštine, potrebe da se svidim i toga što će drugi misliti o meni. Stoga je odlučila da me vodi u Trst. Ili je to možda bilo zato što su nam došli u posjetu njezin stariji brat iz Njemačke skup sa svojom ženom i malenom kćerkicom? Oni su su generacija '67. Njima je Trst dan i danas mitsko mjesto, Meka, mjesto hodčašća s kojeg su se vraćali na špicu s novom oblekom.
Odupirao sam se na sve moguće načine. Te Trst je propao, više nije što je bio nekad, te sve to ima i kod nas, te nemamo sad love jer smo ušli u kredu za stan, te ovo i ono... no ona je bila neumoljiva. Idemo u Trst sa njenim burazom i točka! I što sad? Njezin buraz je programer u jednoj od najjačih njemačkih softwerskih firmi. Ma ono... lova do krova. On i žena mu pripadaju onoj izgubljenoj generaciji Zagrepčana, onom višem srednjem sloju koji je izumro poput dinosaura, onom kojem su starci bili na nekoj funkciji, koji su ljeti imali viksu na moru, zimi skijaču u Bad Kleinkirchheimu. Onoj koja je čitala Polet i furala novi val. Intelektualci, zaljubljenici u Zagreb, Zvečku, Kavez, Saloon, Bonita babanu, Cibonu, tekmu nedjeljom. Generacija je to koja se prva pobunila protiv malograđanštine u sebi, otvorila naše društvo za nove ideje, promjene koje one sobom nose, odškrinula nam vrata za Eru Vodenjaka. Generacija koje je bila dobri duh ovog grada. Generacija koja je ostala neshvaćena, koja je morala otići jer im je kila mozga vrijedila dvije marke, jer su ovom zemljom zavladali neki sasvim drugi kriteriji ljudskog vrednovanja. I gledaj ih sada, sjajne zvijezde padalice… sagorile tamo daleko na horizintu svojih htijenja, uronile skroz u materijalizam zapada. Igraju ovu svoju igru taštine, a SVE, sve bi dali da mogu barem jedamput u mjesecu prošetati mjesečastosrebrnom patinom zagrebačkih pločnika i razmijeniti sa nekim frendom pokoju o nekoj tamo davnoj, neprežaljenoj ljubavi iz srednjoškolskih dana. Gdje je? S kim je? Što radi i koliko ima djece.
Moja žena jako voli naše Europljane i želi im dati do znanja da ih svi mi ovdje koji smo ostali razumijemo i cijenimo i da na je drago što su se uspjeli realizirati, izboriti svoje mjesto pod suncem pa makar i na zapadu.
No pogledajte samo Porta kako snuždeno sjedi uz cappucino na glavnome trgu Trsta prije nego što li će se upustiti u mahnitu, već unaprijed izgubljenu trku po dućanima. Promatrajte kako mu prisjeda ovaj hrskavi croissant s preljevom od naranđe. Dopire li uopće do njega rolanje ovih uličnih jazzera koji tako majstorski sviraju? Gledati ove naše europljane dok nemilice peglaju kartice kako bi sebi, nama, suncu nešto dokazali i nije nešto ženo moja, hej? Pa kad sam ti zadnji put kupio grudnjak? Sad bar imam izgovor jer bojkotiram Slovenske proizvode. Eno ti ga tamo, onaj kojeg si nosila na vjenčanju… stoji u ladici poput relikvije zajedno sa stolnjacima od čukunbabe koji u tvojoj obitelji prelaze s matere na kćer obliveni suzama milosnicama, a sad se moram nadmetati sa dva lika koji mi žele dokazati kako su uspjeli? Zašto moram sudjelovati u ovoj šovinističkoj farsi? Ma fućka se Portu i za njihove serekeš kartice, markice torbica i naočala…. Dobri moj šogore, ej stari, buraz gle kako mjuza ovih digića perfidno klizi, koketira i uvlači se pod haljine našim ženama, miluje sva ona skrivena, tajna mjesta koja ni stotine slojeva krpica s potpisom ne mogu dovoljno pokriti. Gledaj kako im nesvjesno pocupkuju noge, stišću se koljena i nude vratovi. Nadmašiti ih u ovom trenutku, zavesti ih ponovo osmijehom i neprimjetnim dodirom, šapnuti m nešto slatko, slađe od ovog croissanta, e to je izazov ovog trenutka stari moj, jebeš skonto od 50 % na ženske cipele u «Paprici».
Možda jednostavno zavidim ovim našim Europljanima. Igrati tu svoju dnevnu igru, pa onda prespavati noć i probuditi se ujutro sretan jer ste eto novim datumom na kalendaru ostvarili neku civilizacijsku blagodat koju su si zacrtali kao nužnu i neophodnu, neku tekovinu koju im omogućava sistem koji potpuno brine za njih i nosi ih sve dok ga bez puno razmišljanja hrane i održavaju, plaćaju porez, ulažu u osiguranja, fondove i dionice nešto poput ekstra brige koja će im od njega biti uzvraćena kad ostare, postanu senilni, dosadni i glupi, kad će dokono i spokojno uvečer rolati tombolu u nekoj Schwarzwaldklinik za stare i onemočale, prebirati s Dr. Udom po fotografijama davnih ljetovanja u domaji.
Digići odnose pobjedu. Okupacija u svega nekoliko slika. I što preostaje tetku Portu nego napraviti sitnu diverziju, onako sebi za dušu i krišom naučiti svoju malu četverogodišnju indigo nećaku da u svakom butiku i dućanu smjelo izvikuje na hrvatstkom i talijanskom uzdžući čvrsto stisnutu ručicu:
Trst je naš!
I tako. Bauljao sam Trstom, od butige do butige sav snužden i neveseo dok je malena veselo vriskala njegovim ulicama novu parolu u pokušaju da razvedri svog omiljenog tetka. A onda me uzela za ruku i odvukla u jedan dućančić u čijem je izlogu veselo šprickala fontanica za pokretanje ustajale chi energije. A on je bio prepun svakakve njuejđerske krame, šamanskih šuškalica, južnoameričkih šupljih drva za prizivanje kiše, minerali, kamenčići, fosili. Umjesto grudnjaka za svoju dragu, kupio sa malenoj nekakav kamenčić, a sebi cukreni fosil trilobita star 200 miliona godina i spremio u džepić ruksaka. Pronašao sam jutros fosil trilobita dok sam čeprkao u potrazi za žvakama. I evo ga tu na radnom stolu.
On predstavlja svu moju antiTrst perspektivu, podsjećanje na jednu prohujalu epohu u kojoj život ni približno nije bio nalik na svijet koji nas danas okružuje. Fosil neke školjkice ili komarac u jantaru nikad mi neće moći ovako predstaviti Trst. Nikad !!!
Zašto sam morao doći u Trst? Što mi je život time htio poručiti? Na što mi je malena htjela ukazati? Ne znam....
No vratit ću se ja iz Trsta jednog dana.
|
|
