12.11.2004., petak
DU AJ FIL LAKI?
Ja volim svoju firmu. Firmu koju je stvorio ovaj narod svojim pregalaštvom, znojem, krvlju. Kad pišem o njoj na blogu, to je zato da bi joj izrazio svoje najdublje poštovanje i zahvalnost što mi omogućuje kruha svagdašnjeg, što mi je omogućuje da otplaćujem kredite, da radim i da gradim ovu zemlju, ovo društvo. Naša zemlja je siromašna i naš narod je siromašan, jedino čime je bogat je njegov duh, njegovo veliko srce
Moja firma nije siromašna, što više, ona je stup ovog društva, ali njeni pregaoci, stručnjaci i vizionari koji ju vode ne žele da se stekne dojam kako u njoj teče med i mlijeko, ne žele da se razlikujemo od naroda ove napaćene zemlje. I mi smo joj na tome zahvalni. Učiti učiti učiti, rad rad i samo rad, moto je moje firme. To se vrti i na mom screen saveru i kad mi biva teško ja to ponavljam kao mantru i ne razumijem kako takvu kvalitetu života i rada mogu propustiti svi oni zavedeni mladi ljudi koje su rodijaci postavili na dobro plaćena radna mjesta po firmama i po diplomaciji. Bez životne prakse i neke mantre, oni nikad neće moći rasti u svjesnosti svoje firme.
Evo recimo kada meni dođe da zaspim na nekom sastanku ili seminaru, ja si radije iskopam izdajničko oko koje bi se sklopilo samo od sebe. Pa to je jedinstvena prilika da nešto naučim, spoznam i donesem znanje svojim bližnjima u firmi. Kad mi dođe da budem negdje drugdje, recimo na koncertu Zagrebačke filharmonije za koje moja firma omogućuje popust, ja si pod nokat gurnem tehničku olovku koju sam od svog direktora dobio kao pripravnik prije 7 godina, a on ju je dobio od svog direktora kad je bio pripravnik, i gurnem si ju pod nokat i tako se kaznim do bola. Kad mi na terenu dođu da se napalim ili prepustim seksualnim fantazijama, a to se obično zna desiti kad se opustim uz čaj od kamilice u nekoj birtiji, a u birtiji održavamo sastanke jer smo svjesni kako je tamo puno jeftinije nego da to odradimo u nekom hotelu, u nekoj prekrasnoj prostoriji svoj rasvijetljenoj od halogene rasvjete u kojoj sve blešči ko nebeski Jeruzalem, koju bi trebali grijati, a neka dječica nemaju ni za ogrijev, ja se kaznim tako da odem u treću smjenu potražim svog kolegu i velim mu, neka, neka prijatelju pusti, ja ću odraditi umjesto tebe, a ti odi doma svojoj ženi i dječici. Sa konobaricama ne pričamo o tajnama struke, ne zbog toga što te drage žene ne bi razumjele složene tehničko tehnološke procese, nego se pretvorimo u uho kako bi se te divne žene, sestre, majke mogle nama pojadati i požaliti. Onda ih mi utješimo, podijelimo sa njima osmijeh i veselje izvadimo iz auta pržene krumpiriće od gableca, mesni narezak, dve tri šnitice kruha, glavicu luka koju smo eto, kao slučajno ponijeli i damo im da nose doma sitnoj dječici, a možda i muž ogladni kad se pijan vrati u ponoć iz susjedne birtije. Takvi smo vam mi ovdje..
Kad nam ponude najnoviji PC ili službeni auto ili mobitel ili bolje radno mjesto, mi se sa zahvalnošću zahvalimo jer i ova stara kanta od 486 može sasvim dobro funkcionirati ako se dodatno napregnemo i uronimo u sve tajne informatičke tehnologije. Ta ko može poznavati bolje moju kantu od mene?
U mojoj firmi ne postoje Sanaderi, Vibbiji, Jurice ni Žužuli. U mojoj firmi se cijeni isključivo stručnost mladih ljudi. Samo takve primamo. Dugo godina mi je trebalo da shvatim kako netko može bit i mlad i stručan kad netom izađe s fakulteta, ali sada nakon sedam godina rada pod najtežim uvjetima shvatio sam svo vizionarstvo mojih rukovoditelja. Sad sam istina star i stručan, istina pomalo narušena zdravlja od svih onih besanih noći po hladnoći, pište mi pluča, škripe bubrezi, ne čujem baš najbolje na desno uho, zabole i zglobovi pri promjeni vremena, no stisnem zube i tada me prožme neka milina, s dražesti u srcu prisjetim se svih tih dragih ljudi koji su mi dali vjetar u leđa uvjerivši me slatkoriječivo da mogu istovremeno bit i mlad i stručan. I baš zbog toga u mojoj firmi nema podobnih nego samo stručnih koji sve poslove obavljaju u dobroj praksi svoje struke. Ako se kojim slučajem i pojavi takav, to je iznimka koja potvrđuje pravilo. No mi ne idemo na to mlado zavedeno i izmanipulirano biće džonom, nego ga puštamo da mu narastu krila, da recimo dobije novi laptop, bolje i svjetlije mjesto pokraj prozora i uredsku biljku prije mene koji sam se još kao pripravnik prijavio na listu za biljke, damo mu da se slobodno razvija u našoj sredini i duboko se nadamo da ćemo ga promijeniti svojim vlastitim primjerom.
Evo prijatelji tako to izgleda u mojoj firmi. I nadam se da ćete i vi svi nešto naučiti iz ovog primjera, oh nadam se i da će se uskoro ovako pisati na svakom blogu.
A ako ne.., e pa naći ćemo mi sve vas mater vam. Sve ćemo vas naći. Imenom i prezimenom, prokazat ćemo vaše rodijačke veze, govna jedna, smradovi, masončine i strani plaćenici, svi vi Jakovljevići svih boja i oblika ma gdje bili i radili, krvi ćemo vam se napit i mamice naj... jel šta već. Ejh… sav se odma uzrujam. Znate, ponekad je i Laki je malo nevozan.
|
10.11.2004., srijeda
KAKO BUDAN SANJATI?
Zapetljala me drača, a podsjetio barba svojim blogom na Vukovar. Jer baš sinoć sjedimo Fuki i ja u bircu, čekamo žene i čitamo u novinama kako ljudi kradu spičkane tenkove po okolnim šumarcima.
Pa jebemu nije tenk zippo, uzruja se Fuki, da ga možeš stavit u džep i furat uokolo da niko ne skuži… Je, velim ja, ali dođe maher i razreže ga autogenim rezačem u 30 minuta. Cuf cuf, ko jedi vitez! Heh, gorko se nasmiješi Fuki, ah ako to ide samo tako, što se toga nisu sjetili naši branitelji? Mogli su poput Jedi vitezova izrezat cijelu 1 oklopnu gardijsku za jednu noć.
I ispriča mi priču kako je stariji vodnik Vasilije Jeftić tog popodenva popio malo više, te uzrujan slabim moralom i nesposobnošću najelitnije postrojbe JNA odjednom uzviknuo: Jebeš ti redovnu vojsku, pičke jedne, sad ćete bre da vidite kako ratuje Srbin. A sila boga ne moli, još manje CZ 9 mm na Fukijevoj sljepoočnici, kojom je stjerao Fukija, ovog mojeg, ovog našeg sa Šalate na mjesto nišandžije, kojom je privolio Bicka, da, ovog sa Jaruna da sjedne na mjesto vozača. Upalili fino motore i svi se strčali. Stani Vaso jesi lud kud ćeš, ovo ono, sve se uskomešalo. I usred te gungule stoji Zagi, da onaj naš iz Dubrave, sa radiostanicom RUP-12, a Zagi je jedini znao dobiti vezu, naravno kad mu se prohtjelo, tek toliko da ne osjeti hladni čelik na sljepoočici, i nezainteresirano za svu tu frku oko sebe uspostavlja vezu sa Vasilijem. Dotrči poručnik i istrgne mu slušalicu iz ruke.
- Zaustavi tenk Vaso! Stani bre kad ti kažem! Ovo je naređenje! - drao se u slušačicu.
- Ma šta da stanem, saš'da vidiš kako Srbin ratuje! Vooziiiiiiiiiii- arlaukao je Vasa preko šljemafona.
I ode Vasa sam na Vukovar. Neko vrijeme su ga mogli i vidjeti, a onda je nestao u kukuruzištu i mogli su slušati kako psuje preko veze. I kad su se već svi pogledima prešutno složili kako Vasi sasvim dobro ide pri pohodu na grad, kad su zapalili i drugu cigaretu….
KAAAAABOOOOOMMMM!
- Ode Vaso… - ispade poručniku slušalica iz ruke, poispadaše i cigarete iz razjapljenih usta.
Uskočili svi u tenkove, put kukuruza, pa da izvukli Vasin tenk. Naletio na minu. Izvalilo mu gusjenicu i prednji kotač. Kuckaj svi po tenku no iznutra nitko ne odgovara. Nakon nekog vremena otvara se turela i izlazi Vasa. Crno mu oko očiju ko u grabežljiva rakuna jer se bio nabio o periskop. Stoji na tenku sav obamro i nijem, samo trepće okicama. Izlaze i Fuki i Bicko. Nije im ništa, i njima se samo crni oko očiju, zuji u ušima i tutnji u glavi. Zagi im vadi filter Jugoslaviju iz gornjeg desnog džepića svoje bluze te konspirativno pripaljuje. Nekako je lakše podnijeti sve ovo ako sam sebi veliš da si infiltriran iznutra, da sabotiraš i pališ Jugoslaviju. Ostali su njih trojca nekako po strani jer se gomila sjatila oko Vase. Heroj, jebote, živa legenda koja još i hoda. Tapšaju ga i pitaju za junačko zdravlje.
- Jao ubiše me... – uzdahne napokon Vaso i posegne za rakijetinom, osjeti kako mu brlja pali utrobu, kako mu se u njoj sfrkani život odmotava i polako vraća u udove, uspentra se u susjedni tenk, opali jednu kumulativnu na grad i bi mu odmah bolje i nekako toplije oko srca…- mater vam, ništa vi meni ne možete! A u gradu koji se spremao usniti, u gradu nije spavalo 10 000 ustaša, drogiranih Kurda i belosvetskih plaćenika. Neprijatelj nikad ne spava, nego stalno smišlja zaveru kako da starijem vodniku Vasi dođe glave. A kad su na trenutak ipak svi pozaspali, Zagi, Fuki i Bicko otisnuli su se jedne noći morem kukuruza u nepoznato.
I sjedi eto danas naš suvremeni Odisej koji je stjecajem okolnosti bio pod zidinama nekog dalekog grada za koji nije ni znao da postoji dok ga nije ugledao zaokruženog na karti specijalki, koji je prošao scile i harbide ter se vratio u svoje malo kraljevstvo od Šalate i evo ga nakon toliko godina, sjedi u bircu i pokazuje mi novine. A u novinama fotka nekog razbucanog tenka.
- Gleć Porto, ne vidi se baš najbolje broj, ali mislim da je to baš taj tenk! Jest da je malo sve zaraslo, ali to mjesto... To je to!! - Promatram slikicu.., hmmm, bit će da je to to. Bit će da si u pravu Fuki... -
Vani je hladno i Fuki je svio svoje dlanove oko mirisne kavice, pali cigaretu starim okrhanim zippom i stavlja ga na novine. Na fotku tenka. I bi mu nekako lakše oko srca. Kako i ne bi kad se tako fino poslože sve te relacije između neba i zemlje. Vaso je tamo gore ore nebeske njive, Fuki tu dole pijucka Lavazzu i samo je ova olupina nekog tenka još uvijek među njima. No i ta će slika s vremenom izblijedjeti. Uz malo sreće već ove noći izrezat će ga neki lokalni Jedi maher. Ali Fuki kao da u to ne želi vjerovati. Kao da ne želi odati lokaciju svog tenka koji čuči zaboravljen i zarastao u nekom gustišu njegove podsvijesti. Kao da ne dozvoljava da mu izblijedi sjećanje na katarzičan moment u kojem je možda po prvi puta u životu poželio- živjeti. Poželio jednostavno probuditi se. I tako moj Fuki, dok sjedi pod ovim svojim drvetom života, punim plodova spoznaje dvojnosti dobra i zla, poseže ponovno za onim plodom svom od snova, od želje za buđenjem i kao mnogo puta do sada, gubi sve.
- Heh, moj Porto, nije tenk zippo…-
|
09.11.2004., utorak
BAKALAR
Baka baka bakalar to je fina stvar. Ova riba obitava u dubinama hladnih mora, a najviše je ima u sjevernom Atlantiku. Naraste do jednog metra i doseže do 30 kg. Bakalar je u prošlosti uvijek slovio kao hrana za siromašne, onako dok visi s klina poput stare ofucane čarape s kojom se itekako trebate pomučiti da je omekšate za vašu trpezu. E fino je bilo tim siromašnima! Bliži se Badnjak, nezamisliv bez bakalara. Ljudi vjeruju da jedenje ribe u petak, a posebno bakalara na badnjak ima veze s odricanjem od mesa. Ja sam svetac božji pa ne jedem meso. Šjor pa riba nije meso, cesto sam imao prilike ćuti od uvrijeđenih dalmatinskim kuhara kad sam ih žicao imaju li koju mrkvicu, brokulicu ili barem blitve. Ehehe, imam uvijek spreman odgovor na takvu provokaciju, riba nije meso isto tako ko sto dalmatinac nije Čovik. Ali bakalar...uhuhuhu bakalar je mjera čovika! I to ne bilo kojeg! Nego bogočovika! Jedenjem bakalara za badnjak, bakalara kao ribe svih riba, kršćani se upuštaju u stare dobre paganske običaje, jedući tijelo svog Spasitelja, jer upravo je riba simbol kršćanstva, simbol Isusa. Isukrsta mu, često sam pitao, kakve veze ima bakalar sa našim podnebljem? Odgovor na to pitanje dao mi je l'enfant terrible naše književnosti Predrag Raos ćaskajući ugodno s Mineom u nekom ženskom časopisu kojeg sam prelistavao čekajući malu kovrčavu dok se frizirala. Meni bakalar smrdi, ispalila je Minea. Joooj, zavapio je Raos. Ja radije jedem punjene lignje, pravdala se Mineica. Jooooj, zavapio je opet Raos, ne radi toga što ne voli lignje, nego što se je morao suzdržati svoju poganu jezičinu da ne ispali neku svoju seksističku asocijaciju u gladno novinarsko pero glede punjenih lignji i Mineice. Negdje je, veli, pročitao da svaka ribarska bratovština ima svoj totem. Ona svoj totem jede, ali ga ne lovi. Tko zna što norveški ribari jedu za Badnjak, možda flufaste lignjice, ali kod naših ribara je totemska životinja upravo-balakar!
Zašto ovo pišem? Pa zahladilo ovih dana vani. Mogao bih se zakleti da sam ovu nedjelju pri šetnji Samoborom spazio prvu pahuljicu. Pahuljica me podsjetila na badnjak, a badnjak mmmmm na bakalar! Možda bi ova tema bila primjerenija oko badnjaka, ali uslovljeni refleks prozvan paulovljevim prozrokovao je obilno slinjenje kojeg ne bi moglo utažiti ni protvajn samoborskih kremšnita skup s kestenpireom. A prošlog badnjaka, uh tako sam i prošlog badnjaka slinio nad bakalarom. Prolazio sam gradom i upijao mirise. Bakalar na mornarski, bakalar bianco, juha od bakalara, bakalar u pećnici, bakalar s krumpirom, brudet od bakalara ili istrijanski bakalar s mlijekom, bakalar u pećnici s dodatkom kapara...
Joooooooj. Stenjao sam pred iskušenjem napasnika. Jooooj.... Nekako sam uspio doći do svoje zgrade. Vele da vrag dobro imitira sina božjeg. A tek ovaj ubakalareni bogočovik !?? ... Zlo nikad ne dolazi samo, sami mu otvaramo vrata. Ili dozvolimo da to umjesto nas učini susjed. Zaskočio me ispred zgrade da mu pomognem unijeti neke kutije. Iskrcali smo kutije u kuhinji kojom je vladao zanosni miris bakalara, sjeli malo za stol i popričali, a onda je susjed pred mene tutnuo tanjurić bakalara, tek tako za probu, da ga ne uvrijedim. Joooooj, Isukrste oprosti mi, ne znam što činim, zakovrnuo sam očima.
- Gdje si do sada, dreknula je mala kovrčava kada sam se potiho ušuljao u stan. - jer znaš da idemo kod moje mame na ručak?!
- Ovaj, susjed, kutije, pomoć bližnjem, dobri Samarićanin..- trabunjao sam.
- Smrdiš po češnjaku i po bakalaru, licemjeru jedan..- frknula je mala kovrčava.
- Smrdim, pa što?!
Tijelo je slabo, eno piše ti u Bibliji.
|
04.11.2004., četvrtak
TRANSMISSION II
drugi dio...
|
I
I
|
02.11.2004., utorak
NEŠTO KAO ZEN U JESEN
Dragi moji suputnici, vesela vijest!
Nisam pronašao Buddhu. Sinoć je on pronašao mene kad sam se tome najmanje nadao, kad me mala kovrčava u jeku najžešćeg napada PMS-a, (kako to kod nas izgleda možete pročitati u priči "Munchmallow") usred pomrčine punog mjeseca poslala na kiosk po nešto slatko otpravljajući me riječima: daj se pogle kakav si.., sav si se zapustio, zar je to čovjek u kojeg sam se zaljubila, kojem sam se nemoćna prepustila, obrij tu bradurinu, promjeni glavu, odi u legiju stranaca ma učini bilo što samo da te ne gledam. NESTANI! Ali svakako se vrati s nečim slatkim i da si prije tu nego tamo!!!!
Da si prije tu nego li tamo… mislim ono, taman sam se htio nešto pobuniti, kad ono BANG! Doživio sam Satori. Tada, mada neočekivano i sasvim neartikulirano, prilično nerazgovjetno i slučajno kao perje nad vodom, kut njenih usana bio je prilika da se otvori um ljepljiv od konfuzije dvojnosti dobra i zla. Ko kokica da pukne prasak kroz svemir, onako zreo kao mango…znojav, krvav i tužan kao tango, slijep kao ulica... moj um razbio se o zid njena koana.
Sva sreća da trenuci prosvjetljenja kratko traju pa ženskica na kisoku nije ništa skužila. Kvart je ionako pun narkića začudnog pogleda. Huh svaki početak je težak, pomislih dok sam s cijelim naramkom slatkiša stajao pod punim mjesecom. I da.., priznah sebi, dobro veli mala kovrčava trebao bi za početak obrijati bradu. Da ne obrijem bradu u njoj bi se možda nastanio drozd i svio svoje gnijezdo. Postao bih jako mudar i ne bih se micao godinama. U međuvremenu bi se razvila cijela ptičja kolonija. Imao bih tada svoj vlastiti National Geographic dokumentarac. Bird watching, how bloody amusing kliktalo bi moje srce. Možda bi me pronašli i uzeli i japanski turisti i postavili u svome vrtu umjesto vrtnog patuljka, naravno, uz uvjet da bi se svakodnevno smanjivao. Ili možda kao teret za kiseljenje zelja? Uz malo sreće, postao bih držač papira nekog pisca bestsellera u kolibi od tikovine na obalama Sumatre.
Da ne obrijem svoje srce od želja postalo bi dick o’brazz. Ili divlja svinja. I nitko pa ni On ne bi bacao pred mene mirisno biserje spoznaje.
A gdje su ptice u svemu tome?
Ah, one ionako teže nebu na neki sasvim svoj način.
A Porto nije tica.
I onda vam ovakvi trenuci dođu kao tužni… ne, ne Blues, više nešto kao Zen u jesen. Jer što se dogodi kad tramvaji postaju čežnja, a bijele potkošulje na štriku zastave pod kojima se borimo? Ne znam za vas, ali Porto je te večeri ZNAO, o kako je samo znao: Vrijeme je da obrijem glavu i odem u Shaolin. Za sedam godina steći ću dovoljno energije da je mogu premještati kud god poželim. I da, moći ćete mi razbiti ciglu o glavu kao što se razbijaju iluzije i čaše po birtijama. Sa smješkom i mirnoćom glečera jezera Michigan nedjelovat ću, s ljubavlju, u širokoj gesti, On The Road, na cesti od Zaprešića do Donjeg Miholjca i imati spontani intuitivni odgovor na sve pojavnosti ovoga svijeta.
A tada baby, ako me pokušaš poljubiti, naići ćeš na hladan slap
Ako me želiš imati pronaći ćeš samo hlap
Svih strasti i želja.
Dok vjetar puše,
Planina nepomaknuta miruje
U mojim očima
Plavetnilo
Kužiš ?
|
|
