Ja volim svoju firmu. Firmu koju je stvorio ovaj narod svojim pregalaštvom, znojem, krvlju. Kad pišem o njoj na blogu, to je zato da bi joj izrazio svoje najdublje poštovanje i zahvalnost što mi omogućuje kruha svagdašnjeg, što mi je omogućuje da otplaćujem kredite, da radim i da gradim ovu zemlju, ovo društvo. Naša zemlja je siromašna i naš narod je siromašan, jedino čime je bogat je njegov duh, njegovo veliko srce
Moja firma nije siromašna, što više, ona je stup ovog društva, ali njeni pregaoci, stručnjaci i vizionari koji ju vode ne žele da se stekne dojam kako u njoj teče med i mlijeko, ne žele da se razlikujemo od naroda ove napaćene zemlje. I mi smo joj na tome zahvalni. Učiti učiti učiti, rad rad i samo rad, moto je moje firme. To se vrti i na mom screen saveru i kad mi biva teško ja to ponavljam kao mantru i ne razumijem kako takvu kvalitetu života i rada mogu propustiti svi oni zavedeni mladi ljudi koje su rodijaci postavili na dobro plaćena radna mjesta po firmama i po diplomaciji. Bez životne prakse i neke mantre, oni nikad neće moći rasti u svjesnosti svoje firme.
Evo recimo kada meni dođe da zaspim na nekom sastanku ili seminaru, ja si radije iskopam izdajničko oko koje bi se sklopilo samo od sebe. Pa to je jedinstvena prilika da nešto naučim, spoznam i donesem znanje svojim bližnjima u firmi. Kad mi dođe da budem negdje drugdje, recimo na koncertu Zagrebačke filharmonije za koje moja firma omogućuje popust, ja si pod nokat gurnem tehničku olovku koju sam od svog direktora dobio kao pripravnik prije 7 godina, a on ju je dobio od svog direktora kad je bio pripravnik, i gurnem si ju pod nokat i tako se kaznim do bola. Kad mi na terenu dođu da se napalim ili prepustim seksualnim fantazijama, a to se obično zna desiti kad se opustim uz čaj od kamilice u nekoj birtiji, a u birtiji održavamo sastanke jer smo svjesni kako je tamo puno jeftinije nego da to odradimo u nekom hotelu, u nekoj prekrasnoj prostoriji svoj rasvijetljenoj od halogene rasvjete u kojoj sve blešči ko nebeski Jeruzalem, koju bi trebali grijati, a neka dječica nemaju ni za ogrijev, ja se kaznim tako da odem u treću smjenu potražim svog kolegu i velim mu, neka, neka prijatelju pusti, ja ću odraditi umjesto tebe, a ti odi doma svojoj ženi i dječici. Sa konobaricama ne pričamo o tajnama struke, ne zbog toga što te drage žene ne bi razumjele složene tehničko tehnološke procese, nego se pretvorimo u uho kako bi se te divne žene, sestre, majke mogle nama pojadati i požaliti. Onda ih mi utješimo, podijelimo sa njima osmijeh i veselje izvadimo iz auta pržene krumpiriće od gableca, mesni narezak, dve tri šnitice kruha, glavicu luka koju smo eto, kao slučajno ponijeli i damo im da nose doma sitnoj dječici, a možda i muž ogladni kad se pijan vrati u ponoć iz susjedne birtije. Takvi smo vam mi ovdje..
Kad nam ponude najnoviji PC ili službeni auto ili mobitel ili bolje radno mjesto, mi se sa zahvalnošću zahvalimo jer i ova stara kanta od 486 može sasvim dobro funkcionirati ako se dodatno napregnemo i uronimo u sve tajne informatičke tehnologije. Ta ko može poznavati bolje moju kantu od mene?
U mojoj firmi ne postoje Sanaderi, Vibbiji, Jurice ni Žužuli. U mojoj firmi se cijeni isključivo stručnost mladih ljudi. Samo takve primamo. Dugo godina mi je trebalo da shvatim kako netko može bit i mlad i stručan kad netom izađe s fakulteta, ali sada nakon sedam godina rada pod najtežim uvjetima shvatio sam svo vizionarstvo mojih rukovoditelja. Sad sam istina star i stručan, istina pomalo narušena zdravlja od svih onih besanih noći po hladnoći, pište mi pluča, škripe bubrezi, ne čujem baš najbolje na desno uho, zabole i zglobovi pri promjeni vremena, no stisnem zube i tada me prožme neka milina, s dražesti u srcu prisjetim se svih tih dragih ljudi koji su mi dali vjetar u leđa uvjerivši me slatkoriječivo da mogu istovremeno bit i mlad i stručan. I baš zbog toga u mojoj firmi nema podobnih nego samo stručnih koji sve poslove obavljaju u dobroj praksi svoje struke. Ako se kojim slučajem i pojavi takav, to je iznimka koja potvrđuje pravilo. No mi ne idemo na to mlado zavedeno i izmanipulirano biće džonom, nego ga puštamo da mu narastu krila, da recimo dobije novi laptop, bolje i svjetlije mjesto pokraj prozora i uredsku biljku prije mene koji sam se još kao pripravnik prijavio na listu za biljke, damo mu da se slobodno razvija u našoj sredini i duboko se nadamo da ćemo ga promijeniti svojim vlastitim primjerom.
Evo prijatelji tako to izgleda u mojoj firmi. I nadam se da ćete i vi svi nešto naučiti iz ovog primjera, oh nadam se i da će se uskoro ovako pisati na svakom blogu.
A ako ne.., e pa naći ćemo mi sve vas mater vam. Sve ćemo vas naći. Imenom i prezimenom, prokazat ćemo vaše rodijačke veze, govna jedna, smradovi, masončine i strani plaćenici, svi vi Jakovljevići svih boja i oblika ma gdje bili i radili, krvi ćemo vam se napit i mamice naj... jel šta već. Ejh… sav se odma uzrujam. Znate, ponekad je i Laki je malo nevozan.
Post je objavljen 12.11.2004. u 09:44 sati.