Zapetljala me drača, a podsjetio barba svojim blogom na Vukovar. Jer baš sinoć sjedimo Fuki i ja u bircu, čekamo žene i čitamo u novinama kako ljudi kradu spičkane tenkove po okolnim šumarcima.
Pa jebemu nije tenk zippo, uzruja se Fuki, da ga možeš stavit u džep i furat uokolo da niko ne skuži… Je, velim ja, ali dođe maher i razreže ga autogenim rezačem u 30 minuta. Cuf cuf, ko jedi vitez! Heh, gorko se nasmiješi Fuki, ah ako to ide samo tako, što se toga nisu sjetili naši branitelji? Mogli su poput Jedi vitezova izrezat cijelu 1 oklopnu gardijsku za jednu noć.
I ispriča mi priču kako je stariji vodnik Vasilije Jeftić tog popodenva popio malo više, te uzrujan slabim moralom i nesposobnošću najelitnije postrojbe JNA odjednom uzviknuo: Jebeš ti redovnu vojsku, pičke jedne, sad ćete bre da vidite kako ratuje Srbin. A sila boga ne moli, još manje CZ 9 mm na Fukijevoj sljepoočnici, kojom je stjerao Fukija, ovog mojeg, ovog našeg sa Šalate na mjesto nišandžije, kojom je privolio Bicka, da, ovog sa Jaruna da sjedne na mjesto vozača. Upalili fino motore i svi se strčali. Stani Vaso jesi lud kud ćeš, ovo ono, sve se uskomešalo. I usred te gungule stoji Zagi, da onaj naš iz Dubrave, sa radiostanicom RUP-12, a Zagi je jedini znao dobiti vezu, naravno kad mu se prohtjelo, tek toliko da ne osjeti hladni čelik na sljepoočici, i nezainteresirano za svu tu frku oko sebe uspostavlja vezu sa Vasilijem. Dotrči poručnik i istrgne mu slušalicu iz ruke.
- Zaustavi tenk Vaso! Stani bre kad ti kažem! Ovo je naređenje! - drao se u slušačicu.
- Ma šta da stanem, saš'da vidiš kako Srbin ratuje! Vooziiiiiiiiiii- arlaukao je Vasa preko šljemafona.
I ode Vasa sam na Vukovar. Neko vrijeme su ga mogli i vidjeti, a onda je nestao u kukuruzištu i mogli su slušati kako psuje preko veze. I kad su se već svi pogledima prešutno složili kako Vasi sasvim dobro ide pri pohodu na grad, kad su zapalili i drugu cigaretu….
KAAAAABOOOOOMMMM!
- Ode Vaso… - ispade poručniku slušalica iz ruke, poispadaše i cigarete iz razjapljenih usta.
Uskočili svi u tenkove, put kukuruza, pa da izvukli Vasin tenk. Naletio na minu. Izvalilo mu gusjenicu i prednji kotač. Kuckaj svi po tenku no iznutra nitko ne odgovara. Nakon nekog vremena otvara se turela i izlazi Vasa. Crno mu oko očiju ko u grabežljiva rakuna jer se bio nabio o periskop. Stoji na tenku sav obamro i nijem, samo trepće okicama. Izlaze i Fuki i Bicko. Nije im ništa, i njima se samo crni oko očiju, zuji u ušima i tutnji u glavi. Zagi im vadi filter Jugoslaviju iz gornjeg desnog džepića svoje bluze te konspirativno pripaljuje. Nekako je lakše podnijeti sve ovo ako sam sebi veliš da si infiltriran iznutra, da sabotiraš i pališ Jugoslaviju. Ostali su njih trojca nekako po strani jer se gomila sjatila oko Vase. Heroj, jebote, živa legenda koja još i hoda. Tapšaju ga i pitaju za junačko zdravlje.
- Jao ubiše me... – uzdahne napokon Vaso i posegne za rakijetinom, osjeti kako mu brlja pali utrobu, kako mu se u njoj sfrkani život odmotava i polako vraća u udove, uspentra se u susjedni tenk, opali jednu kumulativnu na grad i bi mu odmah bolje i nekako toplije oko srca…- mater vam, ništa vi meni ne možete! A u gradu koji se spremao usniti, u gradu nije spavalo 10 000 ustaša, drogiranih Kurda i belosvetskih plaćenika. Neprijatelj nikad ne spava, nego stalno smišlja zaveru kako da starijem vodniku Vasi dođe glave. A kad su na trenutak ipak svi pozaspali, Zagi, Fuki i Bicko otisnuli su se jedne noći morem kukuruza u nepoznato.
I sjedi eto danas naš suvremeni Odisej koji je stjecajem okolnosti bio pod zidinama nekog dalekog grada za koji nije ni znao da postoji dok ga nije ugledao zaokruženog na karti specijalki, koji je prošao scile i harbide ter se vratio u svoje malo kraljevstvo od Šalate i evo ga nakon toliko godina, sjedi u bircu i pokazuje mi novine. A u novinama fotka nekog razbucanog tenka.
- Gleć Porto, ne vidi se baš najbolje broj, ali mislim da je to baš taj tenk! Jest da je malo sve zaraslo, ali to mjesto... To je to!! - Promatram slikicu.., hmmm, bit će da je to to. Bit će da si u pravu Fuki... -
Vani je hladno i Fuki je svio svoje dlanove oko mirisne kavice, pali cigaretu starim okrhanim zippom i stavlja ga na novine. Na fotku tenka. I bi mu nekako lakše oko srca. Kako i ne bi kad se tako fino poslože sve te relacije između neba i zemlje. Vaso je tamo gore ore nebeske njive, Fuki tu dole pijucka Lavazzu i samo je ova olupina nekog tenka još uvijek među njima. No i ta će slika s vremenom izblijedjeti. Uz malo sreće već ove noći izrezat će ga neki lokalni Jedi maher. Ali Fuki kao da u to ne želi vjerovati. Kao da ne želi odati lokaciju svog tenka koji čuči zaboravljen i zarastao u nekom gustišu njegove podsvijesti. Kao da ne dozvoljava da mu izblijedi sjećanje na katarzičan moment u kojem je možda po prvi puta u životu poželio- živjeti. Poželio jednostavno probuditi se. I tako moj Fuki, dok sjedi pod ovim svojim drvetom života, punim plodova spoznaje dvojnosti dobra i zla, poseže ponovno za onim plodom svom od snova, od želje za buđenjem i kao mnogo puta do sada, gubi sve.
- Heh, moj Porto, nije tenk zippo…-
Post je objavljen 10.11.2004. u 13:46 sati.