Dragi moji suputnici, vesela vijest!
Nisam pronašao Buddhu. Sinoć je on pronašao mene kad sam se tome najmanje nadao, kad me mala kovrčava u jeku najžešćeg napada PMS-a, (kako to kod nas izgleda možete pročitati u priči "Munchmallow") usred pomrčine punog mjeseca poslala na kiosk po nešto slatko otpravljajući me riječima: daj se pogle kakav si.., sav si se zapustio, zar je to čovjek u kojeg sam se zaljubila, kojem sam se nemoćna prepustila, obrij tu bradurinu, promjeni glavu, odi u legiju stranaca ma učini bilo što samo da te ne gledam. NESTANI! Ali svakako se vrati s nečim slatkim i da si prije tu nego tamo!!!!
Da si prije tu nego li tamo… mislim ono, taman sam se htio nešto pobuniti, kad ono BANG! Doživio sam Satori. Tada, mada neočekivano i sasvim neartikulirano, prilično nerazgovjetno i slučajno kao perje nad vodom, kut njenih usana bio je prilika da se otvori um ljepljiv od konfuzije dvojnosti dobra i zla. Ko kokica da pukne prasak kroz svemir, onako zreo kao mango…znojav, krvav i tužan kao tango, slijep kao ulica... moj um razbio se o zid njena koana.
Sva sreća da trenuci prosvjetljenja kratko traju pa ženskica na kisoku nije ništa skužila. Kvart je ionako pun narkića začudnog pogleda. Huh svaki početak je težak, pomislih dok sam s cijelim naramkom slatkiša stajao pod punim mjesecom. I da.., priznah sebi, dobro veli mala kovrčava trebao bi za početak obrijati bradu. Da ne obrijem bradu u njoj bi se možda nastanio drozd i svio svoje gnijezdo. Postao bih jako mudar i ne bih se micao godinama. U međuvremenu bi se razvila cijela ptičja kolonija. Imao bih tada svoj vlastiti National Geographic dokumentarac. Bird watching, how bloody amusing kliktalo bi moje srce. Možda bi me pronašli i uzeli i japanski turisti i postavili u svome vrtu umjesto vrtnog patuljka, naravno, uz uvjet da bi se svakodnevno smanjivao. Ili možda kao teret za kiseljenje zelja? Uz malo sreće, postao bih držač papira nekog pisca bestsellera u kolibi od tikovine na obalama Sumatre.
Da ne obrijem svoje srce od želja postalo bi dick o’brazz. Ili divlja svinja. I nitko pa ni On ne bi bacao pred mene mirisno biserje spoznaje.
A gdje su ptice u svemu tome?
Ah, one ionako teže nebu na neki sasvim svoj način.
A Porto nije tica.
I onda vam ovakvi trenuci dođu kao tužni… ne, ne Blues, više nešto kao Zen u jesen. Jer što se dogodi kad tramvaji postaju čežnja, a bijele potkošulje na štriku zastave pod kojima se borimo? Ne znam za vas, ali Porto je te večeri ZNAO, o kako je samo znao: Vrijeme je da obrijem glavu i odem u Shaolin. Za sedam godina steći ću dovoljno energije da je mogu premještati kud god poželim. I da, moći ćete mi razbiti ciglu o glavu kao što se razbijaju iluzije i čaše po birtijama. Sa smješkom i mirnoćom glečera jezera Michigan nedjelovat ću, s ljubavlju, u širokoj gesti, On The Road, na cesti od Zaprešića do Donjeg Miholjca i imati spontani intuitivni odgovor na sve pojavnosti ovoga svijeta.
A tada baby, ako me pokušaš poljubiti, naići ćeš na hladan slap
Ako me želiš imati pronaći ćeš samo hlap
Svih strasti i želja.
Dok vjetar puše,
Planina nepomaknuta miruje
U mojim očima
Plavetnilo
Kužiš ?
Post je objavljen 02.11.2004. u 12:24 sati.