Kad bi meni mladom bila lađa data,
S pramcem od srebra i krmkom od zlata...
Sjećate li se te pjesme? To je bila prva pjesma koju sam čitao, naučio i recitirao u zivotu. Nalazila se u istoimenoj citanci za prvi razred. Kad sam bio mali imao sam bujnu maštu tako da mi nije bilo teško vizualizirati zlatnog krmka na brodu i nije mi bilo jasno zašto cijela dvorana puna roditelja i narodnih heroja crkava od smijeha. Tada mi nije bila jasna ta nemoguća sprega izmedju krmka i brodova, ali danas kada sam stariji i ne više tako naivan, jasno vidim kako su svinje upropastile hrvatsko brodarstvo i brodogradnju. Pratim tu agoniju već godinama po novinama.
I tako dok sam prije koju godinu pri treningu preživljavanja na moru potrebnog za licencu rada na platformama, sjedio u čamcu za spašavanje posljednjeg broda Croatialinea, dične «Like» privezane za dok Riječke luke da je ne ugrabe vjerovnici, suze su mi navirale na oči. Što zbog hladnoće, što zbog tuge zbog mojih dragih brodova. Deda mi je usadio ljubav prema brodovima i čitanju. S dedom sam radio makete, on mi je preporučio i «Shoguna» Jamesa Calavela uz kojeg sam se zaljubio i u Japan. Čitajući sagu o nizozemskom pilotu broda Agin-sanu i njegovim avanturama u Japanu, zajedno s njime učio sam jezik, običaje i kulturu, opasao katanu, služio Shogunu, ljubio gejšu Sumiko... i zavidio mu jer je imao - največeg. Tada sam prvi put shvatio zašto muškarci toliko kompenziraju kroz borilačke tehnike, kroz umješnost ratovanja i zašto uopće nastaju krilatice u stilu 'da boj ne bije svjetlo oružje, neg boj bije srce junaka i...' i ono što sam najviše prakticirao toj fazi odrastanja, a to je – '...junačka desnica.'
Mnogo mnogo godina kasnije, sve to će se pokazati vrlo bitnim u akciji spašavanja hrvatske brodogradnje.
Ne znam kako i ne znam zašto, vjerojatno je neki mladi pripravnik zamjenio slajdove vrlo važne prezentacije, vrlo važnog predstavnika prijateljske nam zemlje te članice NATO-a, pa se u sklopu vrlovažne konferencije o trendovima mediteranskog razvoja a bogami i šire, čulo se ime Lijepe Naše... Kolega me drmno laktom i prenuo iz snova. Postali smo vrlo zanimljivi, svi su nam počeli prilaziti, a uslijedio je i poziv na vrtni party kod britanskog ambasadora. Pa sad ti koji si oduvjek maštao biti heroj ulice, kao James Bond prokleti tajni agent, ti sad ispadni papak i odbi. Nekako smo uparili čarape, kravate i najmanje zgužvane košulje, otresli prhute s vjenčanih odjela i našli se, ni krivi ni dužni na ogromnoj terasi klonijalnog zdanja odakle je pucao prekrasan pogled na Algeir, Le Corbuiserov 'mali pariz' Sjeverne Afrike. Jao jao, a trebao je to bit jedan od onih seminara gdje se izgubimo u gomili nakon prve pauze i odemo tražiti suvenire za svoje žene. A nas trojca marginalaca smo glumili gljive, vrtne patuljke, zauzeli nedodirljive poze sa čašicama u ruci i molili boga da nas niko ništ ne pita. Pa sva ta ekipa oko nas su čelni ljudi svojih korporacija. Ono prave njuške s pokričem, a ne mi janluševački diletatnti što bi reko Francek. Čak i svoje direktore vidim jedino na fotkama u sindikalnom biltenu kak se smješe i obećavaju bolje sutra.
No svi su nam prilazili, forsirali neobavezni chit chat i nakon par usiljenih smješaka i fraza o hrani i vremenu, nemilosrdno se obrušavali na samu bit poslovne problematike. A što je nama trojci mudraca iz dalekih krajeva preostalo nego davati znakovite višedimenzionalne odgovre na kojima bi nam pozavidjela i sama Pitija od delfijskog proročišta, isfurati još neviđeni stupanj diplomatske retorike. He he, da nas Žužul vidi. Spašavao nas je jedino livrirani arapski butler koji je svako malo procirkulirao sa pladnjem punim kolonijalnih čarolija i mi smo se natrpali hranom. A majke su nas lijepo učile da se punih usta ne govori!
- Wac diz?
- Ce est La Bureq, Monsieur !
- Jebeš me.., burek !? Prođem pola svijeta i onda me nude burekom. In maj kantri, krOejšiaa, burek iz ov diz sajz!- pokazuje rukom pogolemi kružni isječak. Ma slušaj ti mene, objašnjavao je sirotom batleru, sve ti je u mojoj zemlji veliko i obilno, ko u zemlji kaananskoj. Bjutiful vimen. Ekselent Fud. Di best vajn. To je privuklo pažnju okupljenih biznismena i diplomata i svi su se okupili oko nas da ćuju što ovi čudnovati primjerci ispali iz raja napokon imaju kaj za reč.
- Kroješia iz bjutilful kantri, objašnjavamo, taudnzd ajlands. Vi invent kravata!! La cravate! Kak se veli, taj! Tie.-
Započinjem priču trenkovim pandurima u 30 godišnjem ratu, o specifičnosti njihovih odora te kako su parižani odmah zamjetili zanimljivi modni detalj oko njihovih vratova. Okupljenje sigurnjake i agente osobito je zanimao detalj kako je Trenk razvio posebnu doktrinu, prvi specijalci i komadosi u europi. Kolega se uživljava i pripovjeda kako smo mi Hrvati natural born vojnici, graničari stari, preziđe kršćanstva, kako nisu imali milosti kao što je nema ni Mirko Crocop! Ajoj, sjetili se ljudi Haga i počeli se brže bolje u neugodi razilaziti. Nisu ni znali za spregu modnog detalja i znojnih vratova trenkovih balkanskih kasapina, plaćenika koji su žarili, palili i silovali sve pred sobom diljem europe do te mjere da na oltarnim pregradama u danskoj možemo pronaći predstravljene zazive kao što su Bože sačuvaj nas kuge i hrvata. Ti mater, sva sreća da Blaškić više nije u Haagu jer bi mu po zapovjednoj odgovornosti nakalemili još i 30 godišnji rat... Ostali su samo Japanci.
- Oooo you said, Mirko KROOOOKAAAAP ?!?!?
- Jes, Kroejšia iz bjutiful kantri, tauzand ajlands - mantram kao navijen.
- O Japan is poor country... few islands – odgovara glavni u grupi, Mr. Mathushita. Nalukavam mu se preko tanjurića s burekčićem na badge gdje piše da je vice president jedne od najačih svjetskih brodograđevnih kompanija.
I dok mu pričam kako Mirkova i moja žena kupuju zajedno u kvartu 'kod suseda', kak Mirko sedi tu u bircu i kak mi je plemeniti ratnik jednom u pekari velikodušno ustupio zadnji slanac (nakon što ga je cijelog isprešlatao i ustanovio da je od prekjučer), što ih je naravno oduševilo, dok mu pričam kako Hrvati puše Kurosawu, Godzilu i Mange, dok sam trokeljao o Zenu, Bonsaiu, Jiu Jitsu, Aikidou, Kendou, katanama, makrobiotici i wakame algama, u meni se odnekud počinje pomaljati ideja o spašavanju hrvatske brodogradnje. Zavapio sam, pliz Matushita san, dođite u Hrvatsku spasite nas, kupite sve naše brodove, sanirajte nam brodgrađevnu industriju. Mr. Matushita se smije, veli sve zna, ali da nema s kime razgovarati u našoj zemlji. Veli da njome ne vladaju rodoljubi, nego mafijaši. O da, orwellovi krmci s početka priče, mislim si ja. Veli da mu radije predložim gdje se u Dubrovniku dobro kocka i gdje su najbolji komadi, jer da je to jedini način kako on može, jel, uložiti u nešto hrvatsko... Svi se grohotom smiju i razilaze. Polako pada noć i trebamo iz sigurnosnih razloga krenuti prema hotelu. Uspio sam Mr. Matushiti uvaliti Herostratovu vizitku. Ipak je on je gazda južnijeh provincija. Dok se nije smirio oženivši lokalnu ljepoticu, nosio je bjelo odjelo i ni slutila nije da je kockar. Pa ako Mr. Matushita pristane u Dubrovnik neka ga odere na kocki i barem sanira svoju trošnu jahticu.
I tako, uistinu je malo falilo da spasim hrvatsku brodogradnju.